Relativnost

Uvijek si mi bio izlika za živčane ispade,uvijek si bio kriv kad nešto nije valjalo u mom životu. Znam vješto sam se lagala i tražila neku dobru rupu u zemlji da se sakrijem poput noja....
iluzije o tebi sam odavno izgubila,a nedavno si prestao biti glavni krivac....sve je nekako sjelo na svoje mjesto i život mi je konačno dobio neku novu notu...al ja se opet bunim,opet u sebi izgaram,grizem se,razaram...a da ni neznam uzrok vlastitog nemira...
nesanica me uništava već danuima,budim se poput zombija,kao noćna ptica živnem tek u kasne sate i onda me vrijeme dotuće...obaveze ispunjavam s nevjerovatnom lakoćom,ne osijećam ništa....pa ni prazninu koju sam pokrila nekim šarenim velom novim fantazija,kad zagrebem ispod površine više ne nalazi ništa,ni prašine nema-obrisala sam je odavno a nova se nekim čudom i ne stvara....
Šta uopče želim,pitam se s vremena na vrijeme? odgovor ne pronalazim,ljudi su mi dragi na momente,a na momente ih izbjegavam....opet se bucam vlastitom nesigurnošću

gle... ja mislim da je ipak on kriv. gnjida jedna. :D

'..praznina prekrivena šarenim velom novih fantazija...'; nelako, a možda je i Luna puna..