nesto kucne izrade...

Život piše čudne romane, u jednom takvom smo mi,
izgubljeni u zapletu,
izgubljenio i nesreti.
Moja mržnja je polje cvijetova zla,
koji rastu iz siromašnoga tla,
u tom polju ti si najljepša krizantema,
iako o tome tvoje srce pojma nema...
Živi nada u ljeto nemirnog sna,
kad procvijeta ljubav
možda ću tada tebe imat' ja...
Do tada slovo leži na papiru,
kao mrtvo more,
ne govori ništa
ni pogled u daljinu,
ostaje samo nada,
nada je čudna sloboda,
nas male raje,
nas iz naroda...