DRVENI KONJIĆ
Taj drveni konjić na tavanu stoji
svoje stare dane u sjećanju broji,
nitko ga ne šljivi, sav je zaboravljen,
kraj prozora tavanskog davno je postavljen.
Jadan mali konjo jer je sam na svijetu čeka
svoju sudbinu na smeđem parketu,
svak ga samo šutne jer ničem ne služi
stalno se po podu drukčije ispruži.
Al nije to tužno jer se konjić neda
svojih 5 minuta samo zlobno gleda
i čeka da nekog dosada zasvrbi
da hrđav mu čavao tetanus priskrbi.
Mali konjić djeluje nam veselo i krhko
ko lisnato tijesto na kolaču prhko,
ali nitko ne zna jačinu tog stvora
koji stoji pokraj prašnjavog lavora.
I dalje konj stoji, lagano se ziba,
povjetarac lagani nekad ga razgiba,
kopita mu čvrsto stoje na parketu
zmazan je i prašnjav zimi i po ljetu.
Muhe ga salijeću jer smrdi po pivi
mravi mu se skupljaju po ponosnoj grivi,
komarci ga bodu, ali ne osjeća
jer je sav od drva i to mu je sreća.
24.01.2006. u 13:42 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar