Pogled iznad tipkovnice

            Kad nešto napravimo u životu, nešto pozitivno, zdravo, sagradimo, stvorimo i uljepšamo, napravimo li sve to zbog sebe ili se samo želimo dokazati i pokazati pred drugim?!? Biti svoj, zbog sebe, teško je. Koliko puta vam se dogodilo da se u nečijem prisustvu osjećate ugodno, ali ne i opušteno, osjećate kako je sva pažnja posvećena samo vama, osjećate žive i upitne poglede, tijelo vam gori, u glavi vijore šarene, poderane zastave vaših razmišljanja, usta su doživotno zapečaćena; toliko dugo žvačete ni riječ niste samljeli, a progutat cijeli komad odjednom značilo bi kraj za govornika?!? To niste vi. Vi ste sasvim nešto suprotno od takvog predstavljanja pred drugim. Odglumili ste savršenu ulogu u životu. Sjetite se na trenutak djetinjstva u kojem ste maštali da ćete kad odrastete biti glumac. Nažalost sve je ostalo samo na mašti. Ionako nikad niste imali toliko slobodnog vremena da si dozvolite upis na tečaj glume. A i okolina bi vas ismijala, svakako ne podržala.  Ovako je mnogo lakše. 24 sata ste glavni glumac, ponekad samo u jednom filmu, u vašem životu, a ponekad se toliko uživite u glumu, da nesvjesno, no, možda namjerno glumite sporedne uloge u više filmova, u tuđim životima. Mnogi bi od vas rekli da je teže priznati sebi grijehe, nego pred živim dušama. Isti ti lažu. Samo da za sebe dobiju bod. Priznati da im je teže pred dušom se otkriti, pokazati pravo lice svoje duše, značila bi kazna. Naravno, lakše je javno se izjasniti da im je važno biti čist samo pred samim sobom. I cijeli život prođe, doslovno proleti ispred nas, dotakne nas u nekom svom letu, okrzne grubo ili nježno, svejedno ostane vidljivi ožiljak, a mi i dalje ukopani, zagazili bi taj jebeni korak prema naprijed, ali da li mi to uistinu želimo?!? Jer nekako je lakše biti tamo gdje već jesmo. Ne micati se. Bez obzira koliko avanturističkog duha u sebi imali. Bez obzira na obećanu pustolovinu. Taj korak naprijed poremetio bi težište našeg svemira, povukao bi za sobom drugu nogu, koja se ne bi spojila već samo susrela u prolazu s prvom nogom, krenuvši tako prema naprijed ne mareći za njom. Odnekud se stvori «ali» i mi smo spašeni. Čemu se opravdavati kad je svima tako ili barem većini. Što znači da nismo sami, da nismo jedini, pa kad se ne brinu drugi, kad je drugima svejedno, čemu tolika galama o pravom življenju, kad je svima bitan obični opstanak.
Raširili smo široko ruke, jer izdaleka nam onaj treći izviđač javi da nam u susret ide Život, vjerujemo mu, jer dobio je informaciju iz prve ruke drugog izviđača, a naravno drugi iz prve ruke prvog izviđača, sva sreća da nismo toliko udaljeni od samog centra zbivanja, sva sreća što nismo gluhi, sva sreća što smo pismeni, tješimo se jer smo kvalificirani za taj zadatak. Stojimo i dalje ukopani, iako su nam noge slobodne, no kao da su zahrđale, ne mičemo ih. Stojimo tako raširenih ruku, vjerujući da nas ni orkanski vjetrovi ne mogu maknuti, ne mogu otjerati. Kažu, Život se približava, no mi ga ne vidimo. Vjerujemo. Tu je. Samo što nas nije. Sklopimo ruke u zagrljaj. Čvrsto. Toplo. Lica su nasmiješena. Srca jako udaraju. Vruća krv vrije. Stiskamo se. Grčimo. Sami. Otvorimo otvorene oči. Proširimo raširene zjenice, boreći se sa silnom svjetlošću. Ne vidimo ništa. Ne vidimo nikoga. Tužni samo na trenutak, jer već slijedeći netko nas časti s kockicom punjene, na pola rastopljene čokolade. A trenutak ispunjen čokoladom znači da je slijedeći trenutak ispunjen seksom. Čemu se kažnjavati. Važno je uživati. Uostalom koga to ne pali prizor gdje tri ženke razmazuju rastopljenu čokoladu po golim tijelima. I sve je nekako lakše kad hormoni divljaju, kad se napalimo, jer znamo da ćemo biti jebani ili ćemo jebat, što znači da će biti i svršavanja, redovitog pražnjenja. Nakon čega nas hvata «mala snaga». Faza u kojoj nismo u stanju djelovati razborito. Faza u kojoj nema kazne, jer smo upravo zbrojem svih bodova dosegnuli vrhunac vrhunca.   …život je da se živi, životu da se divi, život je da se proživi, u život da se uživi, sa životom da se saživi, život je da se preživi…
 
NASTAVIT ĆE SE…

dajem padobrancu krila:))