iznad porušenih kuća
Na posljednji put ti se spremaš
I šutnjom kao da odgovora nemaš
na pitanja davna,
Trebaš me.
Kao sjenu, kao dugu, kao prijatelja.
Iz nemoći Iz veselja.
Svaka tvoja riječ što tišinu para
Ostaje kao pečat.
Ja nemam riječi.
I ne znam što reči kad ne ostaje mnogo.
Samo znam,
Na posljednji put se spremaš
I gledaš me blijedo kao nikad prije,
Ni veselja ni budučnosti u tebi nije.
Samo bol i mrenje.
I sol odvajkad spremljena na dno duše.
To znam
Kad temelje porušimo ostanu kuće
Koje se ruše za tren.
Ja nemam riječi.
31.01.2006. u 22:15 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Sad kad poznah istinu i bol koju nosiš ovi stihovi su me ostavili bez riječi ...
Samo jedno mogu reći prelijepo ....
Autor: sea_bear | 31.01.2006. u 22:21 | opcije
Preljepa, ali tužna pjesma.
Autor: Zentren | 31.01.2006. u 22:23 | opcije
lijepo sročeno, ima dubinu :)
Autor: Bullitt | 31.01.2006. u 22:25 | opcije