Nemreš bit loše volje po ovakvom danu
Ajme dana. Zakon. A bliže se i neki praznici. Nisam neki vjernik, ali volim ove vjerske praznike, kad mi iz ničega utrči slobodan dan (gorit ću zbog ove izjave). Stiglo je vrijeme za prozračit proljetnu robu, a kako ne treba oblačit na sebe nešto čisto, a da si sam prljav, trebalo bi prozračiti i sebe. Čini mi se da ću ovaj vikend na neke podulje šetnjice. Malo na Jarun po žuljeve na nogama i borbu za mjesto u nekom od kafića. Nema mi gore stvari, nego kad se fakat dobro nahodam, trznuo bi neko pićence, ali nigdje nema mjesta. Denied. Dođeš do terase, kad tamo ekipa obučena od glave do pete. Našminkane cure i nagelirani tipovi. Halo? Pa pol dva je popodne. Eto njih, čoporativno na Jarun. Nek se vidi raskoš. A, luđaka, majko moja. Onda pogledam svoju staru trenirku i tenke, pa veselo u smijeh. Hvala ti, Bože, što me stvori ovako neopterećenog. Na nekom od štandova kupim preskupu pivkanu u konzervi, pa zabacim pozadinu na neku od klupica i gledam u jezero. Pa mi prolaze glavom som Jura i čudovište iz Loch Nesa, bjegovi iz škole na kupanje prije petnaestak godina, batine koje sam dobil, baš ovdje negdje, jer sam postal preveč dobar sa jednom curom iz Prečkog, onda te misli odlutaju na bivše cure, na prve, druge i treće poljupce, na drhtanje koje me pralo kad sam prvi put spaval sa curom, pa prvo pijanstvo, prvi joint, na sve one lijepe i manje lijepe stvari koje čine odrastanje zanimljivim. I skužim da sam fakat ispal dobar, s obzirom kaj sam sve radil u životu. I tad me obuzme nekakav mir i spokoj, zaboravim na sve trenutne probleme od kojih je većina, ionako, samo u mojoj glavi. Nazovem si frendove da podijelim s njima svoju dobru volju. I oni se odazovu, kao što se odazovu i kad sam u bedu (zato ih i volim) i često zajedno gledamo u to jezero dok ne pocrveni od zalaza sunca. Pa se prisjećamo ko je kome mažnjaval autiće i stripove, ko je kome maznul prvog komada u osnovnjaku. Prisjećamo se rođendana, imendana, izlazaka, odlazaka u vojsku, Tome koji se nije vratio...
Prisjećamo se tako, idu pive, pa onako pijani obećajemo jedni drugima da ćemo si bit kumovi. Onda se to počne dešavat i skužim da te pijane priče imaju nekog smisla, nisu pusto baljezganje, mlaćenje prazne slame. Naš, "mali - veliki", kvart nam se uvukao pod kožu i odredio nam neke smjerove u životu. Ekipa s Remize, luđaci i alkosi, volim ih sve do jednoga. Volimo se. Kako to ohrabruje.
16.04.2003. u 11:47 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar