Pogled iznad tipkovnice

Davno je to bilo, no,  još uvijek se sjećam svog djetinjstva. Budim ga iz sebe u ove kasne sate. Da oživi barem na trenutak, tu pred blještavilom ekrana, smještam ga tu tik do mene. Žao mi što nismo sada na nekom življem mjestu, na mjestu gdje bi svu djecu svijeta zajedno smjestila u najveći od najvećih lunaparkova na ovoj našoj okrugloj planeti. Pronalazim dječake iz mog dvorišta. Dječake bez suza. Dječake bez glasnog plača. Tada, kao mala, zaklela bi se da te moje dječake nikad nije boljelo. Nikad toliko jako, da puste jednu kapljicu slane suze. Zamazanog tijela, ali čistog lica trčkarali bi cijeli dan. Neumorni do sumraka.  Ni kad bi se međusobno potukli, ni kad bi se sa biciklom razbili, pa ni kad bi se najgore razboljeli, nikad ih nisam vidjela uplakane. Ponekad sam ih molila da puste suzu, da tako uljepšaju svoje lice. Varajući ih, samo da bi zadovoljila sebe. Ponekad bi kapale kapljice krvi, umjesto suza s njihovih mladih, nerazvijenih tijela, kidajući mladu, zdravu, sjajnu kožu, ostavljajući tako na njima doživotni pečat. Tada sam plakala samo ja. Rasla sam tako brzo, brže od njih, od tih dječaka iz mog dvorišta. Prerasla ih sve s suzama. Toliko puta plakala, toliko suza isplakala, ne zbog tuge, ne zbog jada, ne zbog bolesti, ni zbog srama, pa ni straha, već iz neke samo meni znane potrebe, potrebe da osjetim kako se moje lice moči, kako se istovremeno umiva, kako ga perem svojim proizvodom, kako usne vlažim tim suzama, kako ustima dajem okus, kako želudac hranim slanim. Izrasla sam tako, iz djevojčice u curu, iz cure, sad u ženu. Spremam na spavanje moje djetinjstvo. Neka sniva. Kasna je ura. Sva ta djeca trebaju san. Nisam baš pristalica priča za laku noć, barem ne onih «dječjih», stoga ću sada ispričati svoju priču svom djetinjstvu za laku noć.
Radim već duže vrijeme kao novinarka No.1 u najprodavanijim novinama u državi. Ozbiljna sam. Profesionalna. 24 sata dnevno radim. Kad spavam radim, u snu pišem, dok perem zube stvaram novi članak. Hranim se slovima. Igram se riječima. Ljubim se s svježim informacijama. Jebem s glavnim pričama. I ne radim sve to za kruh, za krov nad glavom. Ukratko, to je ono što me čini sretnom. Jedino što me ispunjava, jedino što me održava u ovom životu živom i sposobnom da živim. Užasno sam poznata. Još više umišljena, jer znam da mogu sve imati. Da, baš sve, dobro si me pročitao. Novac, ljubav, zdravlje, posao, seks, nju, njega, njih, šefa, Vin Disela, jebi ga palim se na mišiće…da, sve to imam i ono što mi ne treba i što mi usput zatreba. Ništa mi nije teško, ništa mi nije problem. Bitno da nanjušim dobru priču. Obično mi se dogodi da svršim kad ispisujem sam kraj nekog članka.
Imam frendicu, ne baš najbolju, već jednu od mnogih, čiji je otac glavni direktor najuspješnije banke u državi. Iako sam ga već nekoliko puta intervjuirala, zbog neke pronevjere baš u svojoj banci, i zbog umiješanih političara koji su tako hrabro štitili njegova leđa, tek nedavno sam imala pravu čast upoznati ga osobno, ja kao obična žena, ne kao novinarka, on kao otac moje frendice, ne kao glavni direktor jedne tako uspješne banke. Ugodna je bila večera, ugodne, opuštene teme, ukusno vino udarilo u glavu i u noge. Moje su se širile te noći. Guza se uzdizala. Kukovi se njihali. Žestoko smo se ševili. Iako je bio duplo stariji od mene, iako je već debelo zagazio u krizne godine, mogao je tako dobro, radio je to tako dobro. Stari iskusni jarac. Čak i kad mu se spustio, jer na početku se prepao, znao je što mu je činit. Udovoljio je svakoj mojoj želji. Nije se prepustio padu. Zatim je ponovno bio tvrd, i trajao je dugo tako, u meni, sve dok ga moja pička nije iscijedila do zadnje ukusne slatko-kisele kapi.
Na mjestu sam događaja. Sredina bijelog dana. Iako je sunčan, ne vidim to sunce. Naježena stojim na sred glavne ulice u gradu, sa svom potrebnom opremom, sa rokovnikom, u ruci držim svoju sretnu olovku, trebala bi pisati što vidim, trebala bi sve zapisati, jer ne mogu tolike detalje zapamtiti. Moji oči gledaju u mrtvaca. Moje oči ovog puta ne plaču. Ne puštam ni suze nad tim mrtvim čovjekom. Htjela bih, morala bih, ali ne mogu. Tjeram se da plačem, trljala bi oči kapulom, narančinom korom, ali skamenjena sam nad tim nepomičnim tijelom. Čujem zvukove, sirene, ljude, tuđi plač. Policajac do mene potvrđuje preko radio stanice da je glavni direktor banke ubijen. Isti taj policajac i još nekoliko njegovih kolega zatvaraju glavnu ulicu. Uljepšavaju je žutom, ljepljivom trakom, praveći krug okolo svega. Ostajem unutar kruga. Kratko. Jer već slijedeći trenutak bježim. Zapravo ne bježim, već idem prema samoj priči. Znam da ubijeni direktor je samo početak priče, trebam imat i kraj. Tražim razlog. Odlazim frendici. Koja me ljubazno, gotovo gostoljubivo, raširenih ruku prima. Ona plače. Vidim te njene suze. Koje su tu, na njenom licu samo da se pokažu. Nakon sućuti, nakon tišine, nakon nekoliko njenih jecaja, postavljam pitanja. Zahtijevam odgovore. Ona sve negira. Ništa ne zna. Njezin otac za nju je bio svetac. Da, koji put ju je udario, koji put izudarao malo jače, ali to ne znači da je njezin otac zlostavljač, nasilnik, razarač obitelji. Ja joj otkrivam umiješanost njenog oca u mafiju, zajedno s prefriganom elitom političara. Dokazujem sve to s  kopiranim, zgužvanim, kavom zamazanim papirima, računima, lažnim čekovima, bezbrojnim putovnicama, sve to na ime njenog oca. Ona i dalje sve to negira. Plače. Skriva se iza suza. Osjeća se sigurnom sa svim tim kapima na licu. Priznajem joj sve, cijeli odnos koji sam imala s njenim ocem. Ustvari uveličah to troduplo. Cijeli odnos je zapravo bila samo ta jebeno dobra jedna jebačina. No, njoj ispričah laži. Htjela sam pošto-poto izvući iz nje bilo kakve informacije, prema kojima bi mogla barem krenuti s pitanjem, zašto je njen otac ubijen?!? Ucijenila sam je. Ako mi ne otkrije informacije, napisat ću sočan članak u kojem ću otkriti kakav je njezin otac bio u krevetu. S naslovom, kako je glavni direktor jedne uspješne banke volio mlađe u krevetu.  Izbuljila je oči prema meni. Nema više suza. Proklinje me. Mrzi me. Udara me riječima. Udara snažno pogledom. Odjednom se ispred mene stvori s pištoljem u ruci. Nasloni ga na moje grudi. Hladila me njegova cijev. Borile smo se. Kratko. Jer već slijedećeg trenutka pištolj je opalio. Odzvanjao je njegov zvuk. Odbijao se od zidove, pohranio se u mojim ušima.  Ona je ležala mrtva ispod mene. Vruća, ali mrtva. Znojna. Bez suza. Otvorenih očiju gledala me. Otvorenih očiju rekla mi je zadnje riječi.
Još jedan novi dan će uskoro svanuti. Puna riječi, puna neispričanih priča, gladna glođem, samo zato što nikad više nisam ni riječi napisala.
 
NASTAVIT ĆE SE..