Graškograd u velegradu

 
Danas sam otvorila prozor u onoj sobi koja je oduvijek mračna. Osim prašine i paučine koju sam ugledala po kutovima, zaprepastilo me zbilja to koliko teško podnosim svjetlo. I opet sam zatvorila prozor i ušuškala se u polumraku dnevnog boravka gledajući dugu koju je sunce pravilo po sobi prolazeći kroz stakleni zid. Traže me boje, traži me svjetlo, nametali su se danas čitavo poslijepodne da sam se morala konstantno pomjerati udesno na kauču kako me ne bi dotakli, ali uzalud. Uhvatili su me na samom rubu kauča, a moj zamišljeni prijatelj je meni na to samo isplazio jezik. I onda sam čitala knjigu. O dvoje ljudi koji su sletjeli na mjesec. Mjesec, moj mjesec. O tome kako su tamo obrisi vrlo oštri i sjene vrlo velike. I moja je sjena bila velika danas. Čovjek ni nezna koliku sjenu ima, ako je stalno u mraku. Na kraju je svjetlo nestalo u kuhinji. I onda sam poželjela da se vrati.
 

One step up, two steps back... lakše je kad shvatiš da je to ritam po kojem svi plešemo čitav život... nasmiješiš se tada i blijedom mjesecu i živim bojama, roniš... danas ovdje, sutra ondje... a boje se, kao i mjesečevo mlijeko, blago slijevaju niz nimfina ramena... i živi se.

kupujem polovne peraje, turbodizel, pogon na zadnje dve. ;)

Imaš peraje. Samo prestani obilaziti tu granicu kao nešto što grize... kad se opustiš i rasplivaš pomiješat će se prejarka svjetlost s mrakom, oslikat ćeš proljetne sunčane proplanke prošarane blagim sjenama mladog drveća... bez opeklina, bez hladnog blijedila. :)

opustiti i rasplivati se...to i jest ono što želim...

You'll nail it, kid... no doubt about it. Semper fi.