Pogled iznad tipkovnice

Doktori me osudili na doživotno liječenje. Nije me to toliko slomilo, jer rekoše mi da ću živjeti. Dijagnoza je vječna. Toliko lijekova u izobilju, toliko tih malenih, šarenih, smrdljivih, raznolikih tabletica postoji, no, niti jedna me ne može zauvijek izliječiti. Svi doktori, u jedan glas, složni poput prave, krvne brače, tvrde isto. Živjet ću bolesna. Mirim se sa tim. Živjet ću,  to je najvažnije.
Polako se zatvaram u sebe. Gradim zid ispred sebe. Stakleni zid. Neka me ljudi vide, no, neka me ne diraju. Tako ograđena zidom ne mogu mi priči. Nisam zarazna, a ipak svi bi htjela znati sve.
Slomi me priča, koju čuh od svoje bake, kojoj sam jedinoj dozvolila, da uđe pod krov moj, jer svaka njena izgovorena riječ bila je pravi lijek, djelovala je na mene kao da će ozdraviti duša moja.  Kome ću vjerovati, ako ne mogu svojoj baki. Iako sam čula na tisuće njenih priča, priča o borbama, s puškom u ruci protiv ratova, priča bez hrane, kada se želudac punio kapulom i svinjskom masti, priča u kojoj su bose noge hodale po gustoj šumi, priča o prelijepim vješticama iz susjednog sela, priče o subotnjim plesnjacima, zašto ne čuti još jednu, nikada do sad ispričanu. I tako priča meni baka o nekom čudesnom svijetu, na kojem postoji čudesni otok, gdje su svi stanovnici naravno čudesni. Prava bajka. U kojoj je sve moguće. U kojoj je sve dopušteno. U kojoj nema kraja, nema smrti, nema bolesti, nema crne boje. U kojoj je nebo i po danu posuto šljokicama. Pravo malo slatko carstvo. U kojem caruje samo ljubav. I sve je to bilo lijepo čuti za moje uši. Mislila sam, eto, baka je ispričala još jednu priču i tako je dodala nizu do tada prepričanih, ni svjesna nisam bila da ću zapravo ja ispisati proživljenu bakinu priču.
Nagnala me na razmišljanje ta bakina priča, o nekom preseljenju. Sama. Dopuštam si biranje. Pa zašto to ne bi bio neki otok?! Razmišljanje, želje i maštu pretvorih u djela. Već slijedećeg trenutka na starom, zgužvanom globusu, koji se zbog promijenjenog oblika nije mogao okretati, moju staru adresu prebivanja zamijenila sam s novom. Zatvorenih očiju, nabodoh kažiprstom na jedan mali otočić od tisuće njih, koji su ga svojom veličinom tako dobro skrivali. Koferi napunjeni. Putovnica u ruci. Veliki pozdrav svim najmilijima. Put putuje, a meni nije žao iako imam kome reći da me pozdravi…
Smjestih se u nekoj maloj kolibi. Nekoliko mojih nježnih dodira i od kolibe napravih kučicu u cvijeću. Dani su u početku brzo prolazili. Zaklela bi se i sad da na tom otoku vrijeme nije prolazilo kako je trebalo, onako kako je zapisano da prolazi, već je netko ponekad krao minute, a ponekad je bilo i viška minuta. Tad mi je život izgledao, poput nekog filma na video traci, koju netko ili iz dosade ili zbog navike premotava prema naprijed, ubrzavajući moj život, ili ga s pauzom zaustavi, zamrzavajući tako i mene samu. Netko se stalno igrao s tim daljinskim upravljačem.
Dane sam provodila upoznavajući cijeli otok. Ljudi ga baš i nisu krasili. Sve me zanimalo. Željna tolike pustolovine sama sam se upuštala u istraživanje otoka, spremna na brdovite uspone i skliske padove. Stanovnicima je trebalo nešto sitno vremena da se naviknu na mene, na moje bijelo tijelo. Tijelo koje nisam skrivala, poput svih žena u selu. Mislim da me žene nisu ni gledale, jer tvrdile su, ako se kojim slučajem naši pogledi susretnu, da ću ih začarati, da im sigurno ništa dobro neću donijeti. Nije me to mučilo. Bilo mi je svejedno što ti ljudi misle o meni.
Ubrzo sam si našla jebača. Jer koliko god je moj mozak mogao apstinirati, moja pička to nije mogla. Stalno se vlažila. Užasno me svrbjela od nejebice. Tako da sam si jednostavno morala nabavit nekog fuckera, koji je uvijek bio negdje u blizini, kad me zasvrbi da me on počeše.
Cijelu tu moju izgrađenu atmosferu poremeti on. Novi stranac na otoku. Svježi stranac. Sretna jer sam odjednom prihvaćena u domaćih, no i ljuta jer dozvolih sebi da u kratkom vremenu prisvojih otok kao moju zemlju, po kojoj je sad već kročila tuđa muška noga.
Divile su mu se sve druge, iako nisu smjele, pa ni one slobodne, jer znale su da bi ih muške gazde žrtvovali za bolji urod na toj ionako bogatoj zemlji.
Da, bio je zgodan. Iako sam vidjela i zgodnije od njega. No, nije sve u ljepoti. Mene je zapravo s nogu oborio njegov pogled koji me dotakao baš kad je sunce zalazilo iza svetog brda i tada mi je on izgledao poput anđela. Čak mu zbog svoje mašte dodah i krila. Imao me već tada, iako samo u mojim mislima, ali bila sam njegova već tada. Nesvjesno, svaki slijedeći dan živjela sam samo zbog njega. Ne priznajući sebi da sam zaljubljena. Jer bilo mi je sve to previše naglo. Uostalom, ja sam samo jedna pička, željna kurca. Sve se na kraju svede na, prema vlastitom izboru, seks. Mučilo me to, što sam se lako prepuštala njegovim pogledima. Sebe sam uvjeravala da on ima neke moći, da me začarao, sigurna da ću biti samo jedna u  dugom nizu. Ništa nisam znala o njemu. Na osnovu njegova izgleda, mogla sam zaključiti da drži do sebe, da je čist, uredno počešljan, svježe obrijan svakog dana. Ponekad bi šetajući stazicama osjećala njegov miris u zraku, svuda oko sebe, u granama drveća, pa i na nasukanoj kornjači, koja je uvijek na jednom od putova, rado viđena, uvijek pomažena. Ponekad bi mi bilo čudno, disati taj uistinu svježi zrak, a ne nanjušiti njega u njemu. Njegov miris sam krala za sebe. Nosnice bi se ovlažile njime.
Svjesno sam izbjegavala bliski susret s njim. Plašila sam se sebe same. Svoji djela, riječi, pogleda. Svega. Pretpostavljajući da bi mogla ispast smotana i glupa ili kao prava mala kurvica, odvodeći ga u krevet već nakon samog upoznavanja. Zašto mi je toliko stalo do njega i do njegovog mišljenja o meni?!? Nikada do sada se nisam mučila s takvim pitanjima. Što se to sa mnom događa?! Zar je bolest napredovala prema takvom stadiju?! Zašto me nisu upozorili?!? Koga da krivim?!? Mučila sam samu sebe…
Znala sam da ćemo se jednom sresti, ne samo u prolazu. Znala sam da će se dogodit susret prije ili kasnije. I dogodio se prije.
Pogled mi je drhtao dok me gledao. Usne su moje nasmiješeno šutjele. Rumeni obrazi odavali su moju vruću krv i sve to zbog njega. A on, tako siguran u sebe. Siguran u svoje poglede, koje je tako hrabro stavljao na mene. I sad ga osjećam. I sad sam nemirna zbog tih pogleda i  zbog tih čvrstih dodira koje nikad nije skinuo sa mene.
Željela sam ga još onog dana kad je tek došao na otok. Želja je bila toliko jaka da je nisam mogla više kontrolirati. Pred njim sam bila iskrena. Bila sam ja. Ako me želi, imat će me. Zašto se sramiti?!? Zašto zaustaviti?!? Zašto zabraniti svim tim osjećajima život u meni, u nama?!? Želje neka budu stvarnost. Neka živi i mašta. Čemu odgađanja?!? Sve to samo zbog pristojnosti?!? Iako ne umirem, i sigurno mi to nije zadnji seks, moram ga imati, jer nikada do sad nisam bila toliko zapaljiva. Sigurno je osjetio svu tu vatru u meni. Kad bi barem znao da je ona obična žerava koja tinja kad njega nema, a gori u ljuti plamen kad je blizu mene.
Skinula sam odjeću sa sebe, ostala gola pred njim. Svršavala sam samo od njegovih pogleda. I dalje sam šutjela. Neka moje tijelo, neka moji dodiri i moji pogledi govore umjesto usana, koje iz sebe izbacuju samo zvuk koji zapravo tumači što se događa u tijelu, s tijelom. Rukama sam vodila njegove ruke po sebi. U početku mi je dozvolio da se igram. Kao da je znao da mi treba vremena da se opustim. A onda je krenuo. Prvo me lizao. Vlažio svuda. Najviše močio moje usne svojima. Jezici su nam se zapleli. Dahtala sam u njegove usne. Čučala njegovu gornju usnicu, dok je grickao moju donju. Čvrsto sam obuhvatila rukama i nogama cijelog golog njega. Iako je bio spreman, tvrd poput kamena, iako se moja pička otvarala pred njim, odgađali smo zajedno taj prvi čin. Jebali smo se iako njegov kurac nije bio u mojoj pički. Naslonio mi je koljeno na kliću. Nabijala sam se tako divlje da sam u kratkom vremenu naoštrila to njegovo koljeno. Izvijala se pred njim, poput izigrane zmije. Želio je da ga grebem noktima po leđima. Nježno sam ih zabila, ispisujući cijele riječi, ostavljajući tako crveni trag kao neostvarenu želju što da mi sve radi. Čitao me je. Ispunio mi sve. Prvo mi ga je stavio u pičku. Umočio nekoliko puta, a zatim ga tako s mojim sokom stavio meni u usta, da ga poližem. Pička je sve više i više i sve gušče izbacivala sok iz sebe i sve to po njemu, po njegovom licu. Bili smo u pozi 69. Servirali smo jedno drugom pravu hranu. Ni sama ne znam kako smo uspjeli izdržati a da uistinu ne zagrizemo tj. ne odgrizemo si ono što najviše volimo. Ja njegov kurac, on moju pičku.
Kleknula sam, prišao mi je straga, uhvatio me za guzove i naglo ga nabio u mene. Pleskao me vrhovima prstiju svuda po tijelu, tek toliko da me pali, da moja koža pocrveni. Rekao mi da me želi dugo jebati, najduže od svih. Ne zbog nekog takmičenja, rušenja rekorda, već zato jer me želi, jer me voli. Voli?!!!?? Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa kričala sam u sebi, a za njega jebozovno stenjala. Bilo je kratko. Zavrtjela sam guzom nekoliko krugova, stisnula ga pičkom u dva tri naleta i ispraznila ga što sam prije mogla.
Danas, u svom rodnom mjestu, lijepo se je sjetiti da sam tako nešto imala i ne žaliti za takvim. Sretna jer sam bila Ja od samog početka. Bez glume. Bez maske.  
 
NASTAVIT ĆE SE..
  

Sviđa mi se ovo na kraju "bez glume i maske" malo je danas takvih!

ajme kak ti se da toliko pisat :-))) ali bar oni kaj im se ne spava, ukljujcucuji trenutno i mene imaju kaj citati :-)

Najgore od svega su tupi komentari. Piši za sebe Ch.