Pogled iznad tipkovnice

Mogu ja i tiha bit. Iako znam da bi i tada bila dovoljno glasna da me se čuje. Jedna sam od onih koja uvijek ima nešto za reći. Gotovo nikad nisam bez teksta. Čak i kada šutim na neki način govorim. Čemu zadržavati sve te riječi, samo za sebe, u sebi. Takav vrijedan dar treba poštovati, cijeniti i njegovati. Nikada mi se nije dogodilo da sam fizički pregrizla jezik izgovarajući svoje riječi. Nikad nisam zažalila za svim mojim izrečenim riječima. Riječi su mi sve. I one izgovorene i ove napisane. Kroz njih dišem Ja. S njima živim. Od njih živim. S njima stvaram. Izgrađujem tako svoju tvrdu kulu, koja, srećom nije od pijeska, tako da je niti jedan vjetar ne može srušiti. Gradim, podižem, uzdižem, visoko put neba. Nema na njoj katova, ni stropova. Ponekad mi se zalomi pa joj u nekom svom divljem zanosu promijenim oblik. Pretvorim je u životinju. Najčešće joj dam mačji život, jer znam da će živjeti devet života, što je dovoljno da je izgradim do kraja. A kad-kad toj maci dodam i krila, da poleti, da odleti i vrati se k meni s istim darom, darom govora. Svaka moja izgovorena, ali i svaka moja ispisana riječ čini moju kulu sve većom i većom. Gradit ću je sve do zadnjeg uzdisaja. Nitko mi je ne može srušiti, iako je većina seljaka pokušala to sa svim svojim oruđem; motikom, mašklinom, lopatom pa i bagerom. A tek oni genijalci koji prate ovaj moderan svijet, da ne kasne za toliko modernizacijom. Zaludu im sva ta čuda od tehnike, jer protiv mojih djela ne mogu. Nedavno se razboli i moj comp. Imao je simptome danima, odavajući tako da je bolestan, nije se krio, već vapio za lijekom, za reinstalacijom. Nisam ga slušala, a on iz nekog inata, meni na rukama umre tog dana, kad mi je uistinu bio potreban. Nije me slomio, već ojačao. Sve izgubljeno ponovno pronađoh. Sve je još uvijek bilo duboko u meni, spremljeno na moj tvrdi disk, ugrađen kao rezerva, koja je godinama sjedila na klupi čekajući semafor da uključi zelenu boju da se pokrene.
Ljudi koji me okružuju, vjerujte mi kada kažem da ih moje oči vide, da ih moj mozak registrira. Znam da misle da ih ne primjećujem, no varaju se. Vidim. Gledam. Otvorenih očiju. Nije me briga za njih, isto tako njih ne bi trebala zanimati ja. Ali nije tako. Trebalo mi je vremena da shvatim da to što se toliko udaljavam, nije rješenje i neću pobjeći nikada od takvih. Zlobnici bi se usudili pa pred mene, pred moje vruće noge, prije vremena stavili znak stop, da me zaustave, da me kazne, jer oni obučeni u plavu uniformu, drže zakon u rukama, glumeći Boga preda mnom.
Sad ću citirati svog dragog prijatelja, koji više nije sa mnom tu.
…riječi su ono čime mislimo i često automatski pretpostavljamo da postoje bića «izvana» na koja se one odnose. Riječi su nam korisne jer se njima možemo poslužiti da pojednostavimo i «zamrznemo» kaos i složenost naše okoline, ali to je sve što one mogu učiniti. Naša će gramatika nadzirati način na koji nam se misli ustrojavaju, i još dublje od toga, ona će odrediti koju vrst misli uopće možemo imati. …Nietzsche
Moj dragi prijatelj, sad pokojni, bio je taj koji je položio kamen temeljac za moju kulu…
A vi dragi moji budite zlobni do kraja pa tako mene malu mudricu, ironično proglasite filozofskom.
 
NASTAVIT ĆE SE..

filozofka...

bez ironije:super si