plavi vjetar
indiferentan sam a opet i nisam,sve je stvar nekog trenutka,možda nehajnog pogleda kroz prozor u kojem oko ulovi oblak što pretvara se u viteza koji nakonju juri u zagrljaj svojih opsjena i varki, il u krokodila što toplinu sunca upija već danima probavljajući svoj plijen i ne mareći za krdo zebri što u blizini vodu pije....tako blizu... a opet i najmanji njegov pomak poremetio bi taj dugo čekani sklad...ne pokušavam i pokušavam ostaviti dojam na tebe.pokušavam, jer nemirnim i tamnim tunelima u meni šišmiši lete, i ja ih moram pustiti van da se nahrane, jer noć je ovo njihova, a možda i zadnja,tko zna kada će opet loviti i dali se ikad više iz sna probuditi, ali neće te ozlijediti, obećajem,donijeti će mi samo tvoj miris i ništa više....ne pokušavam, jer kao vječni led na vrhu planine čekaš zauvijek, tvoju hladnoću nošenu vjetrom osjećam, tvojih se zamki bojim, a ovo sunce ove godine jače će sjati nego što od rođenja pamtim i otopit će te u gorski slap, pa u potok pretvoritii doteći ćeš dolje bez da se i pomaknem. umočiti ću svoje ruke u tebe i pit ću te polako jer znamda više nikad žedan neću biti...
17.02.2006. u 11:26 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar