pisati pisma, pričati priče

Noćnu tišinu razbija crveni automobil nekom "novokomponovanom". Začudo, ne smeta mi i ne dira me. Glazba, mislim. I automobil, mislim dalje. I još mislim kako je vozač osamljen, zato juri ulicom. Na pješačkom su prijelazu samo oni koji su već otišli.
Nečujno zavlačim ruku u sjećanje, u džepu si mi, još. Ako sam te izgubila, ako si bio tek slučajni prolaznik, neka ti barem glazba ostane. Glasna.
Ja bih da ne mogu bez tebe, uh, kako bih rado da ne mogu...Ali svaki dio mene, čak i onaj tvoj dio mene, dobro se snalazi na praznoj ulici.
Možda sam te zato imenovala radošću, jer nikad nije bilo boli s tobom. Baš kao što ne boli ovaj otpali zvuk crvenog automobila u daljini.
I dok se noć vraća tišini, po džepovima prebirem sve naše zvukove. Pravi posao za ponoćno vrijeme.

ljepo pišeš curo svaka čast imaš duha

šuti dobro da te nije zgazio na tom pješačkom

stvarno lijepo pišeš...

Ja bih da ne mogu bez tebe ... pa, bez tvog pisanja, ne mogu :-)).