ljepotamisli Ja :)© [2002 - Ljubav riječi] [2006: ZIDNE NOVINE OgaOga

Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što nam je sasvim strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti?

Svaki je dijelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka majušna buba sveti su u mislima mog naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjem na crvenog čovjeka.

Kada mrtvi bljedoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre, jelen, pastuh, veliki orao, braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek, sve pripada istoj porodici.

Kada veliki poglavica iz Washingtona (predsjednik SAD) šalje glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, a mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali neće biti lako. Ova je zemlja nama sveta.

Ova blistava voda što teće brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode, glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu.

Prodamo li vam ovu zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i drugi. On je stranac koji dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj, kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za za sobom grobove svojih otaca, i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga.Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji, bratu nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije mnogo stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilca u mušice. Možda zato što sam divlji, naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što li vrijedi život ako čovjek ne može može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo.

Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava površinom močvara i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ili borovinom

Najveće blago crvenog čovjeka jeste zrak. Sve živo dijeli isti dah, životinje, drvo, čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, imun je na smrad.

Prodamo li vam našu zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mom djedu dao prvi dah, prihvatit će i njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek moći doći da udahne vjetar, zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrit ćemo vašu poruku da kupite zemlju. Odlučimo li pristati, zahtijevat ću da ispunite ovaj uvjet. Bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ovog kraja kao prema braći.

Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bufala koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka.

Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bufala kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

Što je čovjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.

Morat ćete učiti vašu djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštivali zemlju kazat ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka.

Morat ćete učiti svoju djecu kao što mi učimo svoju da im je zemlja mati. Što snađe zemlju snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na samoga sebe.

Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek prirpada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano.

Nije čovjek tvorac tkanine života, već samo vlakno u njoj. Što učini s tkanicom učini sa sobom. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog kroći i govori s njim kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini.

Možda smo ipak braća, vidjet ćemo.

Jedno znam zasigurno, a to će i bijeli čovjek jednom morati shvatiti, naš je Bog isti Bog. Možda mislite da i njega možete posjedovati, kao što se spremate uzeti cijelu našu zemlju. Ali nećete! On je Bog ljudi i njegova milost jednaka je za crvenog i za bijelog čovjeka.

Ova zemlja je njemu sve.

Oskrvnuti je, isto je što i prezreti stvoritelja. Bijeli će ljudi nestati možda i prije nego otalih plemena.

Prljajte samo svoj ležaj i jedne noći ćete se udaviti u vlastitom izmetu. U svom ćete nestajanju plamtjeti u ognju Boga koji je nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina nama se čini bijednom. Ne razumijemo zašto se ubijaju bufala, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog gnoja, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan žicama koje govore. Gdje su guštici, nema ih više!

Gdje je orao? Otišao!

Pravom životu je kraj.

Nastupa borba za opstanak.


......................................
Godine 1854. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu ponudio je kupnju velikog prostora indijanske zemlje, a indijanskom narodu obećao rezervat. Odgovor poglavice Seattlea, koji ovdje u cijelosti donosimo, ubraja se u najljepše i najdivnije misli koje su ikada sročene o čovjekovoj okolini. Tekst je svim zemljama svijeta razaslao UNEP-Program UN za čovjekovu okolinu u povodu Svjetskog dana čovjekove okoline 5.lipnja 1976. godine.
........................................


Vrijedi li i danas ?

Zemlja je cjelovita, ona je istina u svojoj različitosti...ona je punina, flore i faune... ona je u ravnoteži i kada se ponovno uspostavi balans ... ona će ponovno uskrsnuti, zabljesnuti ljepotom slobodna i oslobođena... bez vlasnika i vlasništva... u jedinstvu sa svima.

Predivne riječi kojima je poglavica Seattle ispjevao Odu životu i Majci Zemlji. Često sam se pitao, zašto smo u našim školskim programima morali čitati svakojake gluposti(od silnih slika o čerečenju ljudi, do besmislica godina i ratova u kojima je ko/koga ...) , a humane i velike misli najhumanijih ljudi ove Planete nikada. :-( Osnovna škola, Škola života za život, Temeljna škola ? ### Nešto tu nije posloženo kako bi logika Razumnoga bića nalagala. Nešto je tu slika pomaknuta. Tko s kime manipulira ? Neprijatelj je tko / kome ?

Nijedna se zemlja nije nikada uzdignula a da nije bila prociscena u ognju patnje jer svaki uzlet opet završava na zemlji.

yes, aj em ponosni bljedoliki , yer Ya razumiyem kako dišu oblaci i kako raste kupus salata zvijezdanom prašinom začinjena :)

Pitanje je bilo: vrijedi li i danas?
kako ne bi vrijedilo - pa lijepo čovjek zaključuje na kraju - Pravom životu je došao kraj - nastupa borba za opstanak.

To je trebalo cenzurirati kako bi sve ostalo dirljivo.

Ja mislim ipak da nisu još svi orlovi otišli, i da nije jedini mogući izbor borba za opstanak. Nikada nije kasno promjeniti smjer kretanja cijele civilizacije. Nikada nije kasno. :))