samac_67

Danas pišem na ovu temu zbog nekih čudnih događaja koji se dešavaju u našim životima. Prije svega želio bi se ispričati onima, koji će možda pomisliti, ma što nas briga, ali pišem ovo zbog onih koji su imali vrlo lijepe komentare na prvu temu, a i da se zamislimo nad nekim stvarima i pojavama u našim životima.
Na ovu temu, iz mog osobnog života, pisao sam 31.10.05. godine, zamislite slučajnosti,,,,,,,,,, a da li je i bila slučajnost, procijenite sami.
U vrijeme dok sam pisao o toj ženi, dok sam prelistavao listove prošlosti, njezini posmrtni ostaci ležali su na odru, da preselila se u vječnost, preminula je nakon kratke ali teške bolesti za koju nije bilo lijeka. i upravo taj dan, došla mi je u misli, može li to biti slučajnost???
Sasvim opet slučajno, saznao sam da je više nema među živima prošle nedjelje i da bude zlo veće, opet nije mi imao tko javiti, niti brat koji je u tom mjestu, niti drugi rođaci, ej živote???

ništa, baš ništa na ovom svijetu nije slučajnost...

Gubitak ljubavi je velika bol..Nemoj se zatvarati..oslobodi mjesto za novo biće.Jer ne možemo posjedovati život.danas to ne možeš ali nemoj reći da to nikada nećeš moći :)**

Boze mili di sam zaso...
Glavno da je rucak gotov.

vjerujem, iz vlastitog iskustva, da postoji nešto zbog čega nam misli krenu u onom pravcu gdje se nešto upravo događa ili se skoro dogodilo, neka sila, rekli bi, nepoznata...a kraj koji si napisao, nažalost, nekad nas se ne sjete jer neznaju koliko nam je nešto srcu važno...

nema slučajnosti, neznam što je bilo u mladosti i zbog čega je došlo do raskida među vama ali ona je tebe cijeli život čekala i nazadnje se došla od tebe pozdraviti, a isto tako i sada negdje u vječnosti te čeka

O ne, nema sličajnosti,postoji samo tijek vremena,koji mi ne razumijemo,odnosno na njega,zaokupljeni našim malim sitnim životima ,određenim jedino stjecanjem,najčešće ne obraćamo pažnju...a onda nas jedan dan neki gubitak zaboli,jako zaboli,i onda nestaju svi ti isprazni razlozi kao što su novac,dobit,moć,i mi se okrećemo sebi i svom stvarnom životu i tek tad smo u mogućnosti sagledat ga u cijelosti,i tek tad shvatimo kako je sve imalo svoj red ali se mi u svojoj bahatosti nismo obazirali na njega,i stvari su se dogodile onako kako to nismo željeli.....ali život je tu,još ga ima,još možeš uživat njegove plodove,samo ne zaboravi tu i tamo stat,i osvrnut se oko sebe,tek toliko da vidiš ..............treba li nekome možda nešto .........

Moram vam pojasniti, jer vidim da nitko od vas nije imao prigodu pročitati prvu temu::::
Bila je to velika ljubav, ljubav od prvog razreda pa sve negdje do 17.-18. godine, ludo smo se voljeli, bila je vrlo lijepa, zgodna i najbogatija djevojka u selu, no i ja sam bio nešto, jer zbog čega bi me voljela. Rastavio nas je njezin otac i moj ludi ponos, nisam se htio ženiti prije odsluženja vojske. 1959. godine odlazim na radnu akciju i nakon 10-15 dana dobijem pismo od kuće da je pobjegla za jednog udovca u prkos ocu.I nismo se vidjeli punih 40 godina, neke stvari sam za nju čuo od prijatelja, ali mi je često bila u mislima, jer sam imao nepodnošljiv brak, a i bivša je djelomično kriva za naš prekid. I vidjeh ju u travnju mjesecu prošle godine na jednoj sahrani, vjedjeh ju kao ženu od 64 godine, ali ju ja nisam vidio takovu, već kao onakvu kao što je bila one davne 1959. godine. došla je vrlo blizu mene. gledali smo se ispod oka i osjetio sam sve ono što nikada nije prošlo, onaj snažan osjećaj i to s obje strane. Obred sahrane je prošao i ja sam stajao i tek sam se iz sna probudio kada mi je kčerka rekla, tata, idemo gotovo je. Da i tada je bilo gotovo, gotovo da se više nikada ne vidimo.Oprostite na oširnosti!!!!