dolje, srebro
stavio bih te negdje
gdje postojiš kao plima
prelijevaš se preko žala
kamen svaki tvoje tijelo prima
i cijelu noć ležiš tako sneno
dodirnut mogao bih te onako lijeno
utopiti u tebi sve preduge sate
iluzije što samoću krate
odmoriti oči, da ljepotu shvate
povlačiš se, danu daješ mjesto
i gubiš onaj odsjaj srebra
čekat ću te, mislim često
i bol udara, lomi rebra
21.02.2006. u 10:49 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Neki dan hodam pustim i sumornim bolničkim hodnikom i odnekud s radija čujem "Da te mogu pismom zvati..." i stegne me u grlu. Onda me "spase" posao, obaveze, prijatelji... pa zaboravim. Danas čitam ovo tvoje i ponovno isti osjećaj... Znam što želim, znam što moram... a ipak... Sve je dobro dok ne stanem i ne počnem razmišljati što nemam i ne mogu imati.
Kako je moguće neke stvari tako dobro razumjeti u teoriji, sve razumjeti a ništa ne činiti?
Autor: breezer | 14.03.2006. u 13:22 | opcije