pisati pisma, pričati priče

Danas me je nazvao. Glas poznat, pa ipak nepoznat. - Ne sjećaš me se?, nijansu ljutnje sam odmah osjetila. - Sjećam se, nisam rekla. Jer bih morala dodati: - Ti si ona samozaljubljena budala koje sam se brzo riješila! Istini za volju, ipak nisam ja ta koja je spriječila veću štetu, bila je to viša sila. Bog me čuvao, čuva on mene poprilično u ovom životu.
Izgovorio je svoje ime. I onda, vjerojatno zbog ljutnje i razočaranosti, nastavio puniti telefonsku prazninu: - Tada si mi rekla to i to i bilo je tako, samo ne odmah nego nešto kasnije. I sreli smo se još jednom... -
- Odakle ti moj broj telefona? pitala sam. - Dala mi ga je prijateljica, pričala je nešto o tebi, nije znala da te poznajem. Upitala sam što je s tom prijateljicom, kako je prošla operacija, je li ozdravila. - Da, dobro je. Ma, ne mogu povjerovati da me se nisi sjetila, nastavio je uporno.
- Koliko je godina prošlo od zadnjeg susreta? - Od zadnjeg namjernog susreta šest, nešto više. Šetali smo Zvonimirovom, u izlogu Znanja bila je knjiga...
Kako da mu kažem da znam o kojoj se knjizi radi, kako da mu kažem da pamtim i njega i njegovu bolesnu prijateljicu, kako da mu kažem da me njegov glas, unatoč pamćenju, ostavlja ravnodušnom, oduvijek sam znala da nemamo ništa zajedničko i pitala sam se zašto me poziva i zašto pristajem izaći s njim. Između nas nije bilo ni ljubavi ni mržnje, ni želje ni snova, čak ni hladnoća nije postojala, jednostavno smo se sreli u nekim čudnim prazninama svojih života, i dijeleći dio zanimanja za nešto što ne zanima mnoge, nekoliko smo se mjeseci susretali.
A onda je, bez ljutnje, ali i bez olakšanja, njegov život otpao od moga. Više se nismo zvali, uspješno smo se mimoilazili više godina.
Zašto, onda, misli da ga trebam pamtiti? I, što je još gore, zašto ga pamtim?
Puno sam već puta požalila što ne postoje škole zaborava. Tako bih se lijepo smjestila u prvu klupu - i ne bih izlazila.
U nedostatku takve vrste spasa, tješim se pamćenjem koje me raduje. To je pamćenje krupnog muškarca, dubokih očiju i tijela punog neisplakanih voda. Muškarca koji me je uzeo više od ikoga, ali mi se i dao toliko da ga više nigdje ne mogu pronaći, osim u sebi.
A taj me muškarac nije nazvao danas. On zove noću, ponekad, šuti i diše. Boji se da ću ga zaboraviti. A ne zna da ne mogu, čak i kad bih to htjela.
Jebemti pamćenje koje pamti što hoće. Jebemti muškarce s više taštine nego snage.
Jebemti ženu koja je u ovim godinama naučila znanje koje joj najmanje treba: čekati. 

200. JE O SEXU?!!;-)

Ne, nisi naučila čekati, naučila si pisati :-)).

gigi, piši češće ,-)

svaki put je novo, svaki put je drago.. čekanje..