Snijeg u Budimpešti (Balašević - a modo mio) :)
Da li se bar ponekad sjeti? Plašim se da ne... Jednostavno... kao u opereti, sklopilo se sve: violinist, tužni pajac, lijep muškarac i tokajac...a kulise.. zavijani grad. Vodio me kud je htio.. Dobra sam ja pratnja... Veresmarti, Citadela, i lančani most.. i Vegeta :) .... zavijani Trg Heroja, gdje poželjeh da je moj, i da uvijek bude kao tad...Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar, molio me da mu pišem jednom bar...zateklo nas jutro snježno, same zvijezde dvije, ljubio me nježno, k'o nijedan prije. Pogledom sam poslije dugo pratila njegov trag, zavijanom ulicom Szentharomsag... plašila me slutnja neka, znala sam od prije, sve izdaleka izgleda drugačije...srce malo jače kuca kad se sjetim njega, a Lisztove rapsodije bude stare sne...Eh, da mi je znati gdje je? Da li se sjeti kad snijeg vije? Ili u inat drugu ljubi sad? ... :) naravno da ne ljubi :)
22.02.2006. u 19:41 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
... na pustim ravnicama moje pra- domovine o čijem glavnom gradu pjeva Balašević, nekada su se vodile velike utrke rasnih konja pod vodstvom spretnih muškaraca koji su imali vjetar u kosi i žeđ za pobjedom :) takvu svoju domovinu želim opet u svom srcu i duši osjetiti i doživjeti, a pjesnike su samo uz lutnju osvjetljavale neke davne vatre, kad su nas podsjećali na spokoj duše u dugim tamnim noćima vjetrovitih ravnica te davne domovine (naravno, radi se o Mađarskoj), a što drugo? :)
Autor: shadow-of-soul | 22.02.2006. u 19:50 | opcije