Pogled iznad tipkovnice

Bijela vjenčanica, nove staklene cipelice, stare bakine naušnice, plava podvezica, posuđena bijela torbica, ukradena biserna ogrlica. Buket od modrih ruža. Nekoliko cvjetnih mirisa proliveno po mom golom tijelu. Istim tim kapima označih svoj glatki vrat. Ruke zamotah u čiste bijele, rukom izvezene, rukavice. Da ne zaprljam svatove, kad ih moje ruke dotaknu. Nijedan otisak neću ostaviti za sobom, što je tužno. Ipak je to moj dan. Dodirnut ću sve. Čašu sa šampanjcem dignuti visoko za nas. Razbiti je za naše zdravlje, za našu sreću, ostavljajući samo okus svojih usana na komadićima kristala. Htjela bih imati dokaz, htjela bih prepoznati nešto svoje vraćajući film unatrag. Vidjeti samu sebe na video traci, slušati svoj glas, naučene rečenice napamet, koje ću vjerojatno izgovorit kroz odglumljeni plač, samo da dobijem srce-parajuću scenu, koju će gledatelji premotavati, reprizirajući tako sami sebi osjećaje što su ih obuzeli i sve to zbog mog dana. Neće to bit baš najbolji film koji ću u životu pogledati. Režiser će vjerojatno zakazati. Propuštajući najbolje scene da ostanu ne zapisane. Samo proživljene.  
Glazba će umiriti, opustiti i umjetno zabaviti svatove. Zašto su oni pod pritiskom?! Zašto su svatovi smušeni?!? Zašto su tako veseli?! To je moj dan. Moje vjenčanje. Moja stvar. Čemu toliki ljudi?! Čemu tolika panika među njima?! Zahvalna na darovima?!? Možda. Nisu trebali. Zbilja. No, ljudine se drže običaja. Moraju, jer što će reći drugi ako oni budu neposlušni?!? Kaznit će ih pogledima. Kaznit će ih ne pozivanjem na druga vjenčanja. Za njih je to sramota.
Da priznam na vrijeme sve svoje grijehe?!? Da tako čista uplovim u bračne vode. Da li da se švercam?!? Nema smisla. Pokajati se za sva svoja zlodjela, učinjena pa i ona samo promišljena?!? Ne sramim se. Reći ću sve, glasno, ponosno, razgovijetno. Nek me se čuje na sva zvona. Voljela sam puno puta u životu. Volim i sad jednog, dvojicu,… petoricu. Vjerujem samo u samu sebe. Ljubila sam mnoge. Ljubili su i mene mnogi. Dozvolila da mi se rani srce, čak nekoliko puta. Mrzila samu sebe zbog toga. No, i ja sam druge ubijala, ne baš hladnokrvnim pogledom, ali moji naoštreni nokti nisu bili samo za šminku, bili su i oni upotrebljavani za smrtni čin.
Iako ranjeno, ponovno zakrpano srce, još uvijek je na popisu za pravi dar. Svoje srce mogu dati samo onom kome uistinu treba. Ne tebi, ne njemu, ne njima. Ni onima koji tako lako izgovaraju one dvije, već istrošene riječi…volim te… Donirat ću svoje srce, onom kome to bude najpotrebnije. Nitko ga kao živog u meni nikada neće imati. Kad umrem ja, neka živi moje srce u ljudskom biću, koji treba nešto tako živo, zdravo, sposobno da voli i da bude voljeno, eto, u nekom drugom tijelu. 
Kakve mi sve misli prolaze u minuti kad bi trebala koracima uskladit ritam što ga vodu te prastare orgulje, ispunjavajući svim prisutnima njihove škrte, sebične misli.
Korak za korakom, vučem te duge noge za sobom. Ne znam što ide prije. Definitivno moje tijelo nije usklađeno. Tražim glavu. Noge su iza tijela. Ruke prazne. Misli se množe. Stotine, tisuće, milijuni misli. Usne zalijepljene. Sašivene koncem. Ne mrdaju. Lice ušminkano. Lice s šljokicama. Sjajim. Sjajim poput zvijezde, njemu. Samo za njega. Ne sjajim sebi?!? Pokušavam se sjetiti slike, maloprije pred ogledalom sam stajala tako obučena. Nisam se vidjela. Nisam se vidjela. Nisam se vidjela. Odzvanja mi u glavi. Bubnjići pucaju.
Mladoženja mi pruža ruku, da me primi. Otac ispušta moju ruku, daje me njemu. Gledam ga u oči, dok me uzima. Iako mu se ne predajem. Ne mogu. Očima mu govorim da odlazim. Pogledom ga izdajem. Okrećem svoja tvrda leđa cijelom mnoštvu. Dignute glave, skidam sa sebe onaj cvjetni miris, koji nije pristajao mom mladom tijelu. Trgam rukavice, otkrivam svoje ruke, dodirujem ta drvena vrata, vrata sa zlatnom kvakom, vrata koja me dijele od pravog života, moga života. Ostavljam prvi otisak na tim vratima. Zauvijek. Ponovno rođena. Svoja!
 
NASTAVIT ĆE SE…
 

Uživah :-)).

...da sam ja bila bar tako hrabra...

happy birthday tooooooo youuuuuuu:-))

Svaka cast!Trebal je smoci hrabrosti i odluciti se na taj korak ili provesti cijeli zivot kao rob.