eh
Postoje neke stvari,pjesme koje me prate onako poput sjene..godinama,vjerno,tiho...usput..nekako imam feeling kao da me ne žele previše ometat,al' da žele da znam da su tu...da me podsjete na neke stvari,ljude,druga vremena,,
Skužim ih,no kako vrijeme ide i liječi sve,ipak bolje rečeno,sjetim ih se tek kad se osvrnem iza sebe i pogledam prema onoj svojoj puž-balavoj kučici koju revno već godinama vučem zasobom...ne radim to često..te osvrte prema 'nazad'...pomalo me strah onih duhova prošlosti koji se igraju unutra...valjda me strah da me opet nekako ne zarobe svojim magičnim stiskom...previše je boljelo i prvi put...ona silna besciljna tumaranja,šta u svojoj glavi,šta kišom opranim ulicama grada...tupi i blijedi pogled ispred sebe...Pale sam na svijetu...
Eh...ti duhovi...ako samo i pogled bacim prema njima hvataju me u svoju zamku i odvode misli u smjeru kamo ne bi trebale ići...eh,teško je moje vjetropiraste misli i inače zadržat na jednom mjestu :)...vjetar se vezat ne može...
A pjesma je samo pjesma :)...i jedan od najboljih filmova koji sam ikad gledala zatvorenih očiju...
23.02.2006. u 16:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar