Dani jedne obicne studentice iz Rijeke...

Hm... Dan mi je započeo... onako... prosječno... ne najbolje, jer se ustajem u 6 i pol i idem na ispit... ali nije loše... zasto? jer sam optimistična... brijem na taj neki optimizam u svemu... ako me to tješi... :)

I tako ja u 7:15 po običaju trčim na bus... na stanici, u zadnjoj minuti, prije nego uletim u onaj prastari bus, razmjenim par riječi sa susjedom, o mojoj novoj frizurici... koja je "takoooo čudnnaaa", jer ipak... "kako to da si ti odlučila skratiti kosu"... bože moj, pa to je samo kosa... a i nije mi zurkica loša, pa je sveukupno sve ok... :)

Uđem u bus, koji stvarno već relativno ne mogu podnijeti... ali moram! zašto? zato sto me strah ici polagati... ali, proći će me i to... i, da nastavim... ljubim mog Robija, susjedića i kolegu koji ima daleko najbolje tijelo od svih dečkih koje poznajem i kojeg apsolutno obožavam... i polako me počinje hvatati frnja...

Dolazim na faks, palim cigaru... jednu, drugu... treću... i... čekam!!! kao i svi... dolazim na red oko 10:40-tak... bože moj, pa to je samo dva i pol sata (i više) čekanja... nista strašno! ok, dođem na red, ulazim... sa osmjehom na licu, bubnem odmah neku glupost, po običaju... da atmosfera bude malo opuštenija... i nakon 20-tak minuta mučenja sa usmenim odgovaranjem kod naseg dekana... govori mi... "kolegice, vidim da imate znanja... ali ja zelim da vi to znanje još malo učvrstite.." super... 22.03 mi je idući rok... ma, krasno... taman, da u subotu provedem dan sa starim u 3. maju i razgledam svaki kamenčić, a ne brod... ali, ne žalim se... ja svoj faks jako volim... :)

Ljuta? Nisam... Živčana? Nisam... Ali tužna... to sam svakako... prođem tri ispita iz prve, imam ogromnu volju za sve to... i nalete neki određeni dani, kada jednostavno nemam nikakvu koncentraciju... i za.eb! Ode i samopouzdanje i volja za učenjem i za ispitima... Ali ono... kao sto su mi svi rekli... "bit će bolje"...

A sada... sada se idem opustiti uz mp3 player, svijeće i moj najdraži jacuzzi...

Cmokich ;)

uživaj, aleksi...to je jedino vrijedno pažnje u ovom našem stresnom ritmu...:))

a beba...ma ne da ce bit bolje nego mora bit bolje :)
sve to dode na svoje...na svaku suzu dode osmijeh, osmijehe pamtimo a suze cemo pustiti zaboravu...