Sutra je novi dan

The city is not a concrete jungle, it is a human zoo. Desmond Morris
Sjediti na kavi u centru Zagreba je oduvijek bio glavni hobi vječnih studenata, 'poslovnih ljudi' koji svoj 'posao' kakve god vrste bio obavljaju noću, ili ga uopće ne obavljaju, povremenih turista, zalutalih u Zagreb koji se uvijek tada čude 'Uz ovoliko ljudi na kavi na radni dan, tko u ovoj državi uopće radi?', srednjoškolaca koji najčešće markiraju koji sat i tek povremenog penzionera. I iako bi se moglo pisati o navici Hrvata da za radnog dana par sati provedu pijući kavu u centru, pričati ću o nečem drugom, o licima i ljudima koje ste vidjeli ako ste bili u centru, jer su osobe poput njih živi spomenici grada u kojem živimo.
Opjevan i od Divasica, a vjerojatno i najpoznatiji, ali i glasniji je  Đovani, iako nikada nisam doznao kako se zapravo čovjek zove, nemoguće ga je zaobići dok u centru najčešće pere prozore ili šeta okolo, nabacujući se ženama koje prolaze povremeno i predirektno, ali uvijek na neki novi, apsurdni način. Znao sam ga viđati u najčudnijim odijelima, dresovima (Milan naravno) ili uniformama. Još i danas pamtim kada je ušetao u uniformi pilota u Bulldog pub i gromoglasno se pozdravljao sa svim gostima, glasno najavljujući kako 'Sutra putuje i bogzna kada će se vratiti', još uvijek mislim da su dvije šutljive preplašene srednjoškolke u kutu povjerovale da je upravo ušetao neki pilot-plejboj kojeg svi znaju u bircu. Nažalost nisam ih vidio sutradan kada sam prolazio Ilicom i vidio Đovanija kako polagano, kao i bilo koji drugi dan pere prozore na nekom lokalu.
Drugog ne znam po imenu, ali možete ga vidjeti još češće nego Đovanija. Dok djeca često glasno viknu 'Gle patuljka!!', on obrastao i nepodšišan, često bos, ponekad pijan i ljut, juri gradom kao nekakav moderni satir, koji je izgubljen u modernoj bajci velegrada. Iako izgleda kao prosjak nisam nikada doživio da me tražio kunu.
Zvijezde centra su i razni ulični izvođači, i ako odmah izbacimo one koji tek povremeno iz vjerskih razloga zauzmu centar nekog trga da bi nam saopćili da je baš njihov bog najbolji, a ponekad i otpjevali to u nekoj monotonoj pjesmici od tristo kitica, i ako izbacimo povremene kvazi alternativno-živim-u-skvoteru-i-sad-ću-lupat-bubnjevima-jer-nitko-ne-kuži-moju-umjetnost tipove, ostaju nam pravi umjetnici, koji se ponekad ne ističu toliko svojom vještinom koliko upornošću. Na primjer onaj simpatični starčić sa violinom ispred Name. Iako me je neki prijatelj jednom uvjeravao da je taj čovjek glazbeno obrazovan, svaki put kada prođem pokraj njega iskreno posumnjam u tu tvrdnju. No ipak, dok ga gledam kako strastveno, s toliko ozbiljnosti i dubokih osjećaja pokušava izvući nekoliko uzastopnih skladnih tonova iz violine, ipak se malo smekšam. Nedavno sam čuo da je napola gluh i da je to razlog što više ne može pogoditi pravu notu. Ako je tako neka mi oprosti za svaki put kada sam namrgođen prošao pokraj njega ne bacivši mu ni kune.
Ali najdraži izvođač centra mi je ipak harmonikaš ispred Algoritma. Taj je pravi majstor, jednako vješto prelazi na svojoj harmonici s Bacha na neku starogradsku, pa preko nje na neku mađarsku poskočicu, onda glazbu iz nekog filma i ponovo natrag na neku klasičnu temu. Bio sam svjedok jedne prave ljubavne iskre koja je obasjala svjetlom velegrad, kada je neka bakica bacivši deset kuna od harmonikaša zatražila da svira 'Oči čarnje'. Harmonikaš je šeretski se nasmiješivši digao pogled, rekavši da mu je to najdraža pjesma i rekao bakici da će svirati, ali samo ako ona pjeva dok on svira. Bakica je prvo ustuknula, vjerojatno je željela da sa tom pjesmom oživi uspomenu na neku staru ljubav, ali uvidjela je da joj se svirač ne ruga, nego je poziva da bude zvijezda na jedan tren, da zapjeva pjesmu koja joj je očito puno značila. I tako je naš dvojac na jedan tren oživio ulicu pjevajući staru rusku ljubavnu pjesmu i bio je užitak slušati ih, mogli ste zatvoriti oči i na tren bi se našli u nekoj krčmi u Rusiji početkom prošlog stoljeća. A naš dvojac je uz pljesak prolaznika za trenutak postao pravi dragi kamen pod svjetlima velegrada. 
 

ovo je odlično...

"čudaci" i "luđaci" i ostali "neobičnjaci" daju svakom gradu neku posebnost. meni pada napamet snimiti jedan dokumentarac o "čudacima" puljštine - jer "materijala ima" :.)))) puno

Prekrasno :-)).