Dnevnik jedne tračerice

Jučer je bio dan koji sam komotno mogla i prespavat, a i prespavala bih ga ja samo da sam mogla ;-))))
Od ranog jutra me stigo Murphy i ne pušta, ko pit bull…. Nakon tri sata spavanja, bez snova, zazvoni budilica ko crkveno zvono…. Skočim da ju zgasim i opalim glavom u most ormara (i nakon četiri godine, još uvijek zaboravim na njega….). Sad, uz crkvena zvona, u glavi imam i bubnjeve…. Petljam oko vure, uspijem zbudit ukućane koji to propraćuju sa zanovijetanjem, samo mi je kokodakanje falilo i buđenje je «uspjelo» sa stopostotnim učinkom…. Odbauljam do kupaone i tam bezuspješno pokušavam oči otvorit…. Nakon 10 minuta umivanja hladnom vodom, odustajem…. Navlačim na sebe odjeću i pogled na sat mi govori da bum bežala na vlak…. Super! Eh…. Treba pretrčat Novu Branimirovu, a Fitipaldija u taj rani jutarnji sat kolko ne voliš…. Pogled preko ceste i zamisli baš je danas vlak točan…. Pronalazim u sebi Carla Lewisa i «čvrsto» odlučujem da prestajem pušit (sva sreća kaj ja brzo zaboravljam dana obećanja ;-)))) )…. Nakon jutarnjeg joginga, ulet u vlak je ko šaka u oko…. Prvo te opali 30 stupnjeva, a nakon toga ustajali miris znoja i jučerašnje večere…. Zakaj većina onih koji se voze vlakom večeraju luk i ne peru zube? Počinje izbijat i rezultat mog trčanja, pa definitivno žalim kaj nisam prehlađena…. Obično volim jutarnju šetnju od stanice do posla, al jučer mi se činila duplo dulja nego inače, noge ne slušaju, glava leluja, samo fale bijeli miševi i počela bih se ozbiljno pitat kaj se događalo u tih tri sata spavanja ;-)))) Dođem na posel, diša uvodi štednju, pa je zgasil grijanje, tak da sad po uredu pingvini žicaju za čaj…. Uključim sve grijalice i izbaci osigurač,…. Super!!! Koji kreten je stavil ploču na 2,5 m visine, da mi je sam znat? Ne da mi se ić po lojtre pa pipkam s metlom…. Pri tom sam izgovorila tolko «lijepih» psovki da sam i samu sebe iznenadila…. Nisam ni znala kolko «sočnih» imam u svom vokabularu…. Nakon 10 minuta uspijevam, ali da mi je znati koja grijalica dela kratki spoj? Ništ, oblečem jaknu, jer kava mi je važnija od grijanja i krećem u nove radne «pobjede»…. Taman skuham kavicu, napravim connect, printer ispljune izvod i sad ću ja malko posjetit svoje virtualce, da vidim ko me se setil, kaj se događalo dok mene nije bilo,…. Brus!!!! Evo ti diše u petnaest do sedam…. Sad definitivno postajem svjesna da je to TAJ dan, dan kad je sve upravo onak kak ne želiš…. Ajd posel ide kak-tak, al ovaj se ukorijenil i ni makac…. Mislima guram sat da ide brže…. Konačno, kraj radnog vremena i to je prvi put, tog dana, da se ne krećem nošena inercijom, neg vlastitim nogama…. Izlazim, mijenjam oblik usana iz hiperbole u parabolu, a pogled van je dovoljan da se ista obese ponovo…. Kiša i to ona dosadna, jesenska…. Vučem se do stanice, skoro me pukupil auto i kao šećer na kraju vlak kasni…. Tješim se da ću kad dođem doma, stat pod tuš i oprat cijeli taj dan sa sebe…. No ponedjeljak je, dan za slobodne aktivnosti moje kćeri,…. Čak me ni njeno veselo cvrkutanje nemre oraspoložit…. Čekajući da završi, ispijam kavu i tonem u sve veću depresiju…. Dovučem se doma, sama sebi sam preteška…. U takvom stanju obavezno tražim razloge svog postojanja i obavezno ih ne nalazim…. Milijuni zašto vrte mi se po glavi, a na nijedan nemam odgovor….
Konektiram se i odem prošvrljat ovim našim site-om…. Prek neke stvari odgovorim na poruke, ovim putem molim one kojima sam odgovarala jučer da mi ovaj blog uzmu ko olakotnu okolnost…. Vidim da nisam jedina koju je lupil ovaj dan, ali ne nalazim baš u tome utjehu, pa odlučim malko skoknut na chat, možda mi neobavezno i bespredmetno trkeljanje izbaci negativne misli…. Eh…. Što se babi snilo…. Da ne bi…. Nakon par minuta chata dolaze likovi od kojih mi mam proradi žgaravica…. Svaki pokušaj chata uspiju uništit…. Onda se pojavljuju i nickovi koje jednostavno ne mogu prožvakat…. Sjedim, gledam u ekran i pitam se zašto…. Netko dođe na chat, to nisu ovi kaj mi dižu žgaravicu, jer njih sam počela stavljat na crveno, nemam razloga trpit svakakve psihopate i čitat njihove frustracije, ne moram i neću…. Nego chateri koji su skroz ok, al meni jednostavno ne idu pod kožu…. Iritiraju me njihova slova…. Najzanimljivije je što je taj osjećaj uzajaman, jednostavno osjetiš tu odbojnost…. Čudno, ne znaš ko tipka, ne znaš ništa o osobi, a već nakon dva reda osjetiš kako te iritira…. Osjetiš da i ti njega ili nju iritiraš i zapravo ne vidiš razloga tome, ali ne možeš si pomoći…. Jučer mi je to bilo još opipljivije…. Ne mogu se jednostavnu uključit, što je definitivno skoro pa utopija…. Stoga uglavnom čitam, uz poneki komentar tek tolko da me ne izbaci zbog neaktivnosti…. Pokušavam analizirati svoj negativan stav prema tim chaterima i nije mi jasno zašto mi njihovi komentari nisu zabavni, zašto me iritiraju, ne nalazim odgovor…. Nakon nekog vremena odustajem od daljnje analize, pa i u životu sretneš ljude s kojima ne progovoriš ni riječ, a odbojni su ti…. Kao da su vam magnetska polja istog predznaka, a možda to i je to…. Možda su toliko slični meni da ih automatski doživljavam kao prijetnju…. Ma ne znam, a nije ni bitno…. Definitivno mi je dan bio upropašten i definitivno bi bilo bolje da sam lijepo otišla pod tuš i spavat….
Sva sreća imam ja na chatu svoje ogledalce, koji mi je vratio osmjeh, …. Hvala Ti! A jedan brzi sajber (baš tim slovima), me definitivno vratio iz mrtvih ;-)))))) Hvala i sajberašu ;-)))))
Over and out! Da slučajno ne bih izgubila tu malu iskricu u oku i pod tuš…. Voda je odnijela svu negativnost u kanalizaciju…. Jutros je budilica opet bila samo budilica….
Dobar vam dan ;-)))))))
Znam da sam vas ugnjavila, al pa ne morate čitat, zar ne? ;-)))))
Sorry, ostalo je malko te negativnosti, al na ekranu kao da nestane do kraja…. Hvala na razumijevanju….

Pusa, cmok, ajte bok ;-))))