TRENUCI INSPIRACIJE

Da... pričali su mi da je život onakav kakvog si ga stvoriš, ali o tempu nikad nisu govorili. Trudila sam se postić nešto i baš na usponu svojih snova, u času kad samu sebe iznenađujem kako sam uspijela...doktor mi prilazi i govori o bolesti, o nadolazećim danima koji će biti obilježeni strogim mirovanjem, terapijama i usporenim tempom moga života.
hm...nemoguće da se to baš meni dešava...OPET!
Do 21. godine prošla jebadu od života, ali sam uspijela, upisala sam fax, dobila stipendiju temeljem svog truda, prepoznat je moj talenat od strane profesora, škola mi plaća demonstrature, zaposlio me dekan. Uletila sam u život biznismena, vodim dvije firme, radim od jutra do mraka i...nije mi teško. Mašta o tome kako ću jednog dana postati profesor postala je stvarnost i smijer mog obrazovanja... I ONDA SE PLOČA OKRENULA...ta ploča koju ti može okrenuti samo život običnog tempa.
Bolest je došla, ne smijem više toliko raditi, ne bi smjela ni studirati zbog izbjegavanja stresa...pa sam si postavila pitanje:ŠTA ĆU SAD!
Moram birati između posla, faxa, života, zdravlja! Šta izabrati a ne kajati se poslije?! Jučer mi je odluka nametnuta od strane šefa i glasi:" Zaboravi posao, okreni se zdravlju a fax ćemo sredit. Na predavnja dolazi radi socijalnog aspekta, a posao te čeka kad se stanje stabilizira. Naravno, put do postanka profesora odužuje ti se,  ali uvijek ti ostaje opcija da predaješ u srednjoj školi. Ovaj tjedan pripremi sve za svoj odlazak i predaj posao nekome za koga smatraš da ga može podnjeti i odi odmori..."
To nije ono što sam htjela, nisam si tako stvari posložila u svom luđačkom tempu života, ali ajde da prihvatim stvari takvima kakve su ispale... Poslušala sam šefa, sazvala sastanak sa djelatnicima i izjavila da odlazim. Šok je bio nesakriven na licima, tišina je vrištala sobom. . . A ja sam vrištala u sebi...
Objavila sam kome želim predati svoj posao, a ona ga je prihvatila bez ijednog trzaja na licu (nisam pogriješila u odabiru...sada sam sigurna). Ali tempo se nastavlja... ona neće tu izdržati ako ja odem, kaže da će dat otkaz nakon mjesec dana a ona za sobom povlači ostale na taj potez...NEMOGUĆE!!! Ona je najjača karika u firmi nakon  mene, a prvo odlazim ja i sve se mjenja, svi se gube,  ako ode i ona nitko neće ostat...neki zbog neposobnosti a neki zbog loše atmosfere u firmama odemo li! I ŠTA SAD???
Odem li...firme propadaju, nema radnika, nema srca firme, nema posla!!! I kako sad otić?! Kako pripremit šefa, kako objasnit, kako živjet s tim...S druge strane, paralelno, otišla sam iz firme, šansa da postanem profesor vraća se na početan stadij, kad ozdravim firme neće više bit, nemam se gdje vratit na radno mjesto! SVE PADA U VODU i na kraju gdje sam onda...čemu trud , čemu luđački tempo, čemu 2 godine života potrošene na rad bez sata slobodnog vremena...balada će završiti u bolničkom krevetu, a moj život postaje ŽIVOT OBIČNOG TEMPA...
 
 
 

Oscilacije su u životu prisutne no opet pomisli da da baš taj život još traje i da će opet baš tebi maksimum da daje a tada nastavi tamo gdje se moralo stati. Vrijeme, energija i emocije se vremenom obnavljaju a do tada neka mirna luka dobro dođe.Čak i savršeni strojevi zahtjevaju redovno i vanredno održavanje a čovijek nije stroj, napose ne perpentum mobile...

istina ali...stvar je u percepciji koju si stvoriš u glavi, a moja percepcija monostonosti poistovječuje se sa destrukcijom ljudskog uma u svim fazama

Nema tu ALI, nadljudi ne postoje, u igri su samo oni koji rade i oni koji se za zdravlje ponekad boje. Uobičajeno je to a i često to bude,pogledaj malo oko sebe ljude.Ista ili slična priča se ponavlja, čak i ljudi postaju potrošna roba, dolaze drugi i neko novo doba. Odaberi možež li i dokle možeš biti prvi a i vrijeme kada je pametno postati drugi.

"ali" se javlja u segmentu onoga gdje čovjek teško može prihvatiti da mu se život mjenja preko noći i da sam mora napraviti jedan korak a da pri tome ima na pameti da mu taj korak predstavlja korak u život izvan ostavarenja snova...nije baš lako!

kao sto rekoh u poruci niti sam narkomani, kriminalac ni alkic,ali na pitanje:sto s tobom nije u redu bi malo teze odgovorio ,jer neznam ako je ova gore pricica istinita ili je kopija nekog teksta od negdje ,ali kad sam ga citao vidio sam sebe u njemu.luđacki tempo koji sam imao do prije godinu dana ostavio me jako blizu bolnickog kreveta,rad i faks sam morao ostaviti po strani u korist svog zdravlja i sad se tek polako penjem prema ZIVOTU OBIČNOG TEMPA. nije da te pokusavam bacit u bed vec samo hocu rec da i kad padnes,samo se trebas dic otrest prasinu sa sebe i nastavit dalje,jer da bi se popeo na vrh treba krenut normalno,iz prve brzine dok opet ne nađes snage za prebacit u visu.a ako je život obicnog tempa moja prva brzina pa onda to valjda niti nije loša stvar.

e nije ovo kopija teksta od nekud već moja životna priča...jedino što je preuzeto je naslov...naslov pjesme od azre! dobra stvar i sve više mi se sviđa. ovisi kako gledaš na stvari

e daj k......a, ne seri, nisi tako dobra kako misliš...tj. uopće nisi neki financijski stručnjak. firma će kao propasti ako ti odeš, ma molim te?! pa ti si još studentica, znaš samo teoriju i malo prakse. trebaš još puno godina staža i prakse u realnopm, okrutnom poslovnom okruženju da bi mogla biti kvalitetan stručnjak i da firma ovisila o tebi (da bi propala bez tebe)! možda i imaš potencijala za vrhunskog ekonomista, ali spusti se prije toga malo na zemlju...još nisi nitko i ništa.

e agresivni...ne znaš situaciju a to kaj sam student tebi ništa ne znači o mom radnom iskustvu!!!