HTJEDOH PREVIŠE
Ah dosta je bilo!
Brodovi otploviše,priče se zaključiše
umoriše se mora,pojedoše me ribe
(već se i onako danima vodim pod mrtav)
satrše me oblaci-i zaludu upitnici!
Jer,sve je već odavno znano:htjedoh previše
Previše htjedoh svakog dana
I veselje s drugim blagovati
pjevati na dušak
A ostaviti poja i kad ona(on)dođe !
Žudio sam biti kantata radosti
u čijem epicentru Ona sunča misli
i odjeva se pticama ljubavi!
O.kako htjedoh biti običan ko svemir
Oblačiti se u zvijezde,obuvati se u mjesec
i do zore pješačiti nebodm
i vjerovati da postoje predjeli
u kojima su cirusi zakonom zaštićeni
i gdje se snovi zatvaraju!
Mislio sam da je sve smisleno što so odaziva na ljubav
i da sve oživi što se poljubi
i sumnjah da ima išta niže od hladna pogleda
i visočije od Njenih darova
koji su sama Krajnja Svrha!
i sad bih se zakleo da nema postojanije stijene
od Njena smješka-s nje moje srce vidi sva vremena
kada se Ona.padne li mi u naručje
sve pretvara u vjeru!
Još ćutim da je sve dobro što je zaboravilo da jest
i živi samo dok se drugom daje
i svaki put klikće radost moja ako mi se obrati
jer eto divna trena da puna duša uzvrati!
Nadao sam se i da su vraga izmislili
koji nema nikakve šanse zaželim li svakom "dobar dan"
Zamišljah eto!da svi smo najmanje bozi
I da nam je to prirođeno-kao trepavice ili nježnost!
Da,previše toga zamišljah i htjedoh svakog dana
previše žudih ljubit čovjeka i zvijezda
al'hladne,crne glave zakon su i moć
što propiše mi izgon,samoću i noć!
M.M.S.
07.03.2006. u 15:34 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar