APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

strastveni sam pušač. strastveniji neg što mislite
u stanju sam sjebat svoju omiljenu fensi šmensi pepeljugu. I to na način da istresem njen sadržaj sebi uz uzglavlje. I onda tak spavam. Ne zato što kažu da je pepel dobar za lice. Neg zato što uživam spavat među čikovima.
A najviše volim ić u birc. Od birceva najviše volim šank. I pogotovo one šankove di je svjetlo sasvim nisko. Upereno u pepeljugu. Kad čovjek tamo sjedne ispod tog svjetla i puši...to je rapsodija.
Tanki plavičasti dim diže se prema svijetlu na neki orijentalan način. Onda prineseš ustima pljugu, povučeš i izdahneš dimnu bombu. Kako to dobro izgleda! To odlično izgleda u bircu na šanku pod niskim svjetlom.
Ko stara parna lokomotiva. Baj d vej, moja mi sestra ne vjeruje da smo živjeli u doba kad su parne lokomotive još bile operativne. Ona kaže da to nije isitina. A ja se sasvim dobro sjećam nebrojenih scena kad bi parnjača prelazila cestu ispod mog balkona. I prekrila dimom stare borove, jablan, rampu, sve automobile i kamione i autobuse i balkon i mene.
Ili se ja i sestra ne slažemo oko tog kolko imamo godina, ili ona ima selektivno pamćenje po pitanju vlačnog pogona kasnih sedamdesetih. Ona tvrdi da su tad već bile il dizelke il one neke ružne kratke narančasto-smeđe crvenkaste lokomotive.
Nije mi jasno kako je ona mogla zaboravit parnjače. Taj autentični ću-ću-ću i kubike i kubike sasvim bijelog dima...šta su ti žene. Pih.
Ja sam postao pušač već sa 4 i po napunjene godine.
 

fuj.

papati papati pepela