U kutku
Postaje hladno s vremena na vrijeme. Stajati uspravno poput drva života koje pored prozora gleda kapljice raznih veličina i agregatnih stanja kako se izmjenjuju po dogovoru. I onda se okreneš prema sebi, pogledaš u dlanove i čini ti se kao da dugačke linije nikada nisu opravdale ono tumačenje koje im se pridaje. No tumačenja se ionako isprljaju, iznose i mijenjaju s vremenom poput čarapa.
Otpuhneš svoj upitnik kroz dim cigarete i zapitaš se gdje je pepeljara.
I ostaneš sam sa sobom, tamo negdje, u kutku svoje krajnje misli, katalogizirajući sve svoje snove fino po bojama, te najednom shvatiš da si u nevidljivom dijelu spektra.
I da je oko tebe neka film noir atmosfera...kao da ćeš se za nekoliko trenutaka pretvoriti u onu umjetnu maglu koja se lijeno proteže ulicama i ispod kaputa zakopčanih do grla. I samo nestati negdje iza ugla, rasplinuti se nasred napuštenog kamenog trga, poput vidljivog izdaha u hladnoj noći.
10.03.2006. u 18:40 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar