TO A DEAR FRIEND

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što jeoblak uzdignut do svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše da bi bila pozdravljena
istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istina samoga sebe,
koja se ne zove slava,sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj,kako sam zamišljao,
onaj,što svojim jezikom,svojim očima,svojim rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu,svoje istinske ljubavi.
 
Ne poznajem slobodu,osim slobode
da budem zarobljem u nekome,
čije ime ne želim čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove  u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more drži  ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
 
Ti opravdavaš moje postojenje,
da te ne poznam ne bih živio,
da ne umirem  ne znajući te,ne bih umro,jer nisam živio.
 
 
Luis Cernuda
 
 
 

Ponekad se tako i dogodi..pjesnici su bili slobodniji i na neki način su pisali u tišini očekujući nečiji korak..