me, my self & I

nedostajete mi...niste više tu...a opet jeste...jako često u mojim mislima...iako sam raskrstila sa svima...u svom srcu...više me nitko od njih ne može povrijediti jer sam rasčistila sve...
to nije ljubav...to nije obitelj....to su jadni licemjerni ljudi koji kao pijavice žive iskorištavajući druge...makar emotivno...makar kao mjerilo vlastitog uspjeha...cijelo svoje djetinjstvo trudila sam se biti dio te obitelji...a uvijek sam bila autsajder...kao i moj otac...on je naravno bio zreliji i pokušao meni svojom ljubavlju dati do znanja da to sve ne mora biti tako i da ne mora tako boljeti...a vama snagom svog autoriteta ne dozvoliti da me maltretirate...
svaki praznik, svaki raspust...provodila sam mahom kod vas s ostalim rođacima...umirala za tim da me prihvatite...a to nikada niste znali...uvijek sam bila posljednja...kupila mrvice...nisam bila  tako dobra, tako draga kao ostali...a tako sam se trudila... no sada znam da vi niste...i da nikada niste mogli prihvatiti da sam drugačija...da se ne mogu pokoriti...da ne mogu varati...da se ne mogu smijati kada mi se plače...hodati okolo nalickana i napirlitana "za pokazivanje"...
o da sad sam odrasla...dosta toga se promijenilo...odrasla sam...puno toga naučila...nadasve ne pokazivati koliko sam ranjiva...ne vama...nikada više...
ne mogu reći da mi je djetinjstvo bilo zbog svega ružno...bila sam dijete...vrijeme provedeno s vama u malom gradiću na velikoj rijeci uvijek čuvam duboko u srcu...i puno je lijepih trenutaka...
naučili ste me voziti bicikl...raditi zvijezdu...raditi kolače...popravljati ogradu...gajiti pčele i još mnogo toga...ali isto tako i lagati... pretvarati se...naučili ste me kako boli kada daš sve od sebe ...a oni koje voliš to uopće ne vide...
danas...danas je sve drugačije...danas vas nema više...i to me boli...volim vas...nadasve...
bol i praznina koju mama osjeća jedino je što boli i mene sada kada ste vi u pitanju...ostalo sve apsolutno me se ne tiče...kurtoazija je ono što ispunjava svaki susret s bilo kim s te strane...i nije mi stalo...
naučila sam da to što smo tata i ja od vas drugačiji nije naša krivica...i sretna sam...i mama je sretna jer ima mene i tatu...bez obzira na sve ostalo...
i iskreno rečeno ja vam doista više ne zamjeram ništa...očito drugačije niste znali...oprostila sam sve...i uz svoje djetinjstvo vežem samo lijepe uspomene...
ali ponekad ovako kao danas kada odem na vaš grob (izbjegavajući one druge naravno) osjećaj ljubavi pomiješa se s gorčinom ...teškom gorčinom...
volim vas bako i dida...počivajte u miru...