N'oubliez jamais....

Postoje stvari koje su vjecne.Od veceras mi je to jasno.I ne,ne mislim na dijamante.
Mislim na ljubav koju u sebi nosim...za nju.I niti skoro tri godine bez ijedne rijeci,udaljeni u dalekim gradovima,niti neznam koliko jebacina,ni ljubavi koje to nisu bile....postoje stvari koje odolijevaju vremenu.Bas se nedaju,i sto vise i jace kazes ZBOGOM,i krenes dalje,to te jace pogodi da si u stvari nemocan.I koliko si nemocan

Mislim na nju.Gledam ju sa slike na stolu,odmah pokraj tipkovnice.Mirisim ju u plahti mog kreveta iz kojeg je izasla skoro pa maloprije. Skoro 3 puna dana za skoro 3 pune godine tisine,prijezira,daljine i zaborava...
Jadno?Ne,jadno je sto nam je ovo daleko najduze vrijeme sto smo bili skupa


A ipak,kroz nasu toliko kratku i burnu proslost,ucinila je sto jos nije nijedna. I ono sto sve vise postaje moj najveci strah je da nijedna vise ni nece

......vratio sam nevinost jutros.Nakon toliko jadnih napaljenih jeftino spiskanih hormona prvi sam put vodio ljubav. Danas. Ujutro. Danas navecer se raspadam na komadice

jer vise nije tu.I bas sad dolazi njen sms. Ali kako se vratit na ono prije,nakon sto osjetis savrsenstvo??? Kako opet disati sam nakon sto sam dijelio njen dah,u poljupcu? Kako je ovo jebeno tesko!!! I ubijam samosazaljenje cim osjetim njegovu najmanju mrvu u sebi,ali nema te sile koja ce me natjerat da veceras zaspim. Ne dok ce desno od mene biti ponor,crn prazan hladan i bez dna,bez fucking icega...tamo gdje je ona lezala....kraj mene,u mom zagrljaju

nemogu...citam naslove,onako na brzinu.Iskrica parti neki,opet.Pa koliko sperme treba da se oplodi zena.I slicne stvari koje sada TAAAKO vidim koliko su male...koji fucking gubitak vremena!! Jer se toliko snage krije u njoj i u meni samnom,obuzme te sasvim,utones.Bez kontrole bez...neznam...rijeci vise nisu rijeci,dvd odgledan zajedno vise nije film nego nesto sto te pogodi puno puno jace. Ševa koja vise nije jebacina i uzitak nego potpuni kaos osjecaja i podrazaja,u kojem zaboravljas na prostor i vrijeme...kao ogromni plimni val koji unisti sve šare u pijesku koje su valovi rstvarali dugo vremena,uz obalu....i nista vise nije isto
I njen miris...miris njene kože,kad je izasla iz mojeg tusa...i njen pogled u mraku sobe razbijenim mjesecinom...

i njene usne na mojima,iste kao i ostale prije nje,i prije 3 godine su bile te iste,kao one prije nje...ali neke stvari su vjecne. Po nicemu nisu drugacije,a tako su....


neznam kad cu ju opet vidjeti.Ne znam da li cu ju opet vidjeti.Znam samo da ne mogu bez nje,da svaka stanica mog tijela osjeca da ju se bacilo iz svakodnevne ravnoteze,probudilo iz sna,navelo da pleše...da juri po cijelom tijelu,bez ikakvog reda,zanemarujuci svoju funkciju i ulogu i prepustajuci se brzini i osjecaju...kao nikad do sad

a onda je muzika naglo prestala,kako smo i znali da hoce.I sad bi se sve trebalo vratiti natrag na staro.A znam da nece. I znam da moze proci opet 3 godine,ili 30,i mozda ce se prividno sve vratiti na mjesto

Ali postoje stvari koje su vjecne

Volim te, Martina

.....

predivan osjechajich :)

predivno je znati da se i ti konachno tako osjechash :)

i ja :)

take care rakovichu :)