APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Sutra počinju praznici. Za vrijeme kojih ja neću učiti. Pročitat ću nekoliko stranica knjige prije nego zaspim. I puno ću se odmarati. Družit ću se s prijateljima. Zagrliti moje najbliže i reći im da ih volim. Toplo vam preporučujem da i vi učinite slično. Ako već ne ono prvo, a onda svakako ono zadnje.
Rekao je profesor. On je bio dobar profesor, mislili su klinci, iako ga često nisu razumjeli.
Ipak neki od njih, rado su ga i pomno slušali. Njegova su predavanja više sličila propovjedi. Među sobom su ga zvali pop.
Oni nisu znali da je pop zapravo bivši narkoman. I rekonvalescent s vremena na vrijeme. Nisu znali da je pop bio loš učenik. Nisu znali da je pop alkoholičar. Nisu znali da pop ima dosje u muriji. Nisu znali ništa od toga. Sve što su o njemu znali je da je pop O.K. Smiren i cool tip. Koji ih razumije bolje nego neki drugi profesori. I definitvno bolje nego starci.
 
Vi nemate pojma koliko je teško predavati povijest, jednom je rekao. To se ponekad čini kao nemoguća misija. Povijest zapravo ne postoji. Pričati o povijesti iz pozicije sada, a vas zanima samo sada i samo ono što će tek biti, je naizgled mučan, Sizifov posao.
Jer ako se ne sjećate ni što se radili prije mjesec dana, kako onda možete argumentirano pričati o vremenima prije vašeg rođenja?
 
Svi pružaju ruke prema naprijed. Hvataju zrak. Grabe prazninu čekajući novo. Batrgaju se svim udovima leteći prema naprijed. U novo, u još neistraženo u još neispričano. U budućnost. I tako to rade godinama. Hitaju naprijed. No s vremena na vrijeme, zastanu. I pitaju se kako sam uopće došao ovdje? Koliki sam put prešao? Otkuda sam uopće došao? I onda se okrenu. I pogledaju unazad. Sve što vide je povijest.
 
Kad se jednom zaustaviš i  pogledaš oko sebe vidjet ćeš hrpu kamenja koja leti prema naprijed. Vidjet ćeš i mnoge iskrice koje također lete naprijed, daleko daleko ispred tebe. Sve te iskrice u jednom trenutku zastanu i okrenu se. I često se u njih zabije kakva kamenčuga. Razbije ih u komadiće i one prestanu postojati.
Neke druge iskrice imaju više sreće. Ne opale o kamen nego se zaustave u prostoru gdje je kamenje rjeđe. Onda tu stanu i postanu zvijezda.
 
I ako nemaš neki svjetionik da ti pokaže put dalje od kamenja, zasigurno ćeš se razbiti. Taj svjetionik, taj semafor, može biti roditelj, pop, prijatelj, ili profesor.
Pop je radio upravo to. Iako za to nije primao plaću. Ja sam ga zbog toga volio.
Pop je bio zakon. Ratzinger je isto zakon. Ide na jesen u Tursku. Da im kaže par stvari. Kako muslimani nisu dio kršćanstva. Kako tolerancija tuđih tradicija i običaja ima svoje limite. Kako nikako ne smije prelaziti granicu poštovanja vlastitih tradicija i običaja. Da oni, musavci to moraju imati na umu. Vojtila to nikad ne bi napravio. Ratzinger oće. Ratzniger je super pop.

je, bravo, živjela vjerska netolerancija, a jebo onog ko je prekinuo križarske ratove hehehehehehe

i da, tantro, prvi dio ovog tvojeg uratka pokazuje da znaš lijepo i dosadno pisat, a drugi da si zatucani tupan hehehehehehe

he he he a šta si pak ti kad pravo na vlastito mišljenje nazivaš zatucanošću .. hihihi

mojre, znam da ne vidiš tu tvom umu nedostupnu nelogičnost u svojem pitanju...al odgovorit ću ti ipak: ja sam savjest čovječanstva...i zato sve i ide ukurac hehehehehehehe

meni ratzinger izgleda ko sotona himself.

bravo, starka...imaš dobar dar zapažanja!

stvar je u pristupu .. ajmo redom pljuvat ..

može, baš super...iskrica is my spiteground hehehehehehe