Gle tko to govori

Stigla mi je elektronskom postom "iznimno rijetka fotografija" zjenice Saijevog oka koja je izgledala kao slika nekakve galaksije. Poruka je glasila: Pogled Boga.
Nije da ne postujem Sai Babu, ali svo ovo kazaliste oko njega, ili bilo kojeg drugog sveca, mi ide na zivce. Kad se zagledam u zjenicu bilo kojeg ljudskog oka pa i zjenicu svoga psa, vidim beskrajni svemir, sto me posebno nadahnjuje i daje smisao zivotima.
To iskustvo stapanja i poniranja u drugo bice preko pogleda, taj dozivljaj suosjecanja i jos vise - dozivljaj jedinstva svega zivoga - osobito je religijsko iskustvo. Ta sposobnost da se vidim u oku drugoga i da u isto vrijeme u njima vidim citav svemir najveca je potvrda jedinstvenog izvora stvari, pobjeda nad sljepocom ega i himna jednostavnosti ljubavi. Da, jednostavnosti ljubavi.
Pitam se zasto imamo potrebu duhovnog ucitelja ili sveca proglasavati bogom. Zar taj covjek ne bi bio vrijedan nase ljubavi kad ga ne bismo proglasavali nadnaravnim? Zar mu se ne bi poklonili kad bi bio nesto manje od boga, tek jedan od nas? Nije li to posebna vrsta tastine u kojoj se bavimo kvalificiranjem onoga koga ne razumijemo, hvalospjevima i raspravama o onome koga ne poznajemo, gdje u vrhunce dizemo "naseg boga", kadimo go mirisima i posipamo cvijecem, a ne ljubimo bliznjeg svoga i ne vidimo u njegovom oku beskrajne galaksije? Stvarajuci kultove ljubavi, ne zelimo li reci da smo za nju nesposobni?

Sai je u prvom redu čovjek. A u svakom čovjeku je Svemir. Upravo Sai to i propovjeda. A ljudi ko ljudi vole se vezivati i simbolično i ljubavno. :))

istina...ako nekoga proglasimo bogom automatski skidamo odgovornost sa sebe i dalje nastavljamo po starom...lakše se tu i tamo nekome pokloniti nego boga vidjeti u svakom čovjeku...kako bi onda po tom istom čovjeku u kojem vidimo boga mogli pljuvati...ovak je lakše..

tko se klanja Sai Babi
Često završi u grabi
Baba, žaba i taraba
mirno teče rijeka Laba

e tu nema izuzetka. Svi završe u grabi. ( na određeno vrijeme). :-)

nikad ne reci SVI, a što ej s pomorcima, pilotima, astroanutima loće sreće, istraživačima Antarktika, onima koje oteše Izvanzemaljci....

aha to su izvanzemaljske grabe. :-)

:))

:))

kad padneš u grabu, pomisli na žabu, i iskoči van
ili
kad padneš u grabu ne prepuštaj se svrabu,
zovi ludog švabu, koji će
uzbuniti cijelu kasabu

U evoluciji ljudske svijesti postoji faza oponašanja. Kod nekih malo dulje traje.

neki poštuju babu, neki ga samo štuju, a neki ga i vole...a neki vide u njemu boga jer on i jest bog:)) to jest, on zna da je bog, a mi još ne znamo da smo bog. ma babo je cool. čista slatka ljubav...i moć...prejebena moć. awesome. ja ti mogu reć da je meni on promijenio život. ali...nije svaki učitelj za svakoga...zato ih i ima tako puno:))

mani je zaista ON spasio život.

mani:))) meni:) al gle-ak je neko u prošlom životu bio zen budist, neće imati sklonost štovanju učitelja na taj način...sto ljudi, sto ćudi.

štujući (i promatrajući) u drugome ono čemu sami težimo, mi potičemo vlastitu pozitivu, vlastitu dobrotu, sva ono najljepše i najdivnije u nama...po meni svrha štovanje nije slijepo klanjanje, nego prepoznavanje iste te božanskosti i u sebi i drugima...koliko poznajem babu i njegovo učenje, to i on želi. budi sigurna da njega boli ona stvar za štovanje...on je apsolutno samodostatan i savršen sam u sebi, utjelovljenje savršene ljubavi...on "podnosi" to štovanje i strku radi nas, jer nas voli, jer kroz to učimo...kroz dodir s utjelovljenjem svjetlosti i sami postajemo svjetlost...iskrice...(joj, ufurala sam se:)) cmoka i sai ram:)

svaki njegov pokret, gesta, riječ ili djelo, su čista ljubav i nesebičnost. svaki pokret je savršenstvo. on je apsolutno savršen. savršen.......

što god "znam" o njemu, što god napišem ili kažem...osjećam u dubini da sam tek vrškom nokta malog prsta na nozi uronila u ocean Njega...ostalo je nespoznatljivo.

klanjajući se njemu ja se ustvari klanjam Sebi. hebiga, u duši sam ostala idolopoklonik:DD

Sve u redu, Kamala.