Usmjerenost ka drugome kao mjera ljudskog oblika
Dogadja se da nam se drugi ljudi cine dalekima, ogranicavajucima, suvisnima. A kada se covjek malo dublje zamisli, uvidja da je nitko bez drugih, da je on sam ti drugi i da sve sto cini cini zapravo da bi dosegao Drugog. Pa cak i kada se radi o filozofskim pitanjima bitka i vrhovne istine. Sto je nase znanje, nasa radost, bol, bilo koje nase iskustvo bez drugog? Rijec, dodir, pogledi mostovi su sto premoscuju odvojenost i samocu.
Bez drugoga ne mozemo biti. I zato su nasa lica okrenuta prema njemu, a ne prema unutra, jer kroz njega mozemo otkriti sebe.
Nasa egzistencija uvjetovana je drugim. Iz drugoga nastajemo - iz oca i majke, a ne iz nas samih. Drugi je u osnovi naseg bica. Mi drugacije ne znamo i ne mozemo biti. Osim ukoliko ne zelimo ukinuti sebe kao ljudski oblik. Sto je iznad tog oblika? Ne znam.
19.04.2006. u 23:54 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Meni se ti činiš glup!
Autor: don_drle | 19.04.2006. u 23:57 | opcije
Drzim se one: Blago budalama.
Autor: shagar | 19.04.2006. u 23:58 | opcije
Umukni!
Autor: don_drle | 20.04.2006. u 0:15 | opcije
A ti si taj drugi?
Autor: shagar | 20.04.2006. u 0:19 | opcije
...iznad tog oblika smo mi...drugi su samo sredstvo samo spoznaje...
Autor: 61616 | 20.04.2006. u 0:50 | opcije
mi i oni...sami a u društvu...
Autor: la-donna-ines | 20.04.2006. u 1:09 | opcije
da...u društvu...da nema društva...imali bi samo svoju glupost:)
Autor: 61616 | 20.04.2006. u 1:14 | opcije
...čovijek nije otok....
Autor: megiiii | 20.04.2006. u 1:26 | opcije