Dnevnik jedne tračerice

Jedan sasvim običan dan…. Dan sa obavezama, željama, nadama i sitnim životnim radostima,…. Subota je…. Nekako je bezvoljna, obećala je prijateljici da će ići van, a umorna je i ma baš joj nije do ničeg…. A joj zašto si zapela? Treba ti pratnja? No, ok idem, idem…. Pogled u ormar, grimasa…. U koji lik se preodjenuti? Oću li biti zavodnica, grimasa, danas nisam taj tip…. Poslovno-elegantna, bljak, toga je ovaj tjedan bilo i previše…. Lepršava? Ma ne mogu,…. Bez veze, a čemu lupam glavu, trapke, šulja i mrak…. Da nabacim malko šarenila na lice? Kolut očima, kao da si sposobna za to večeras i kao da ti to treba. Nervozno trubljenje znači polazak…. Osmjehnula se vidjevši frendicu u najboljem izdanju, savršenog make up-a i svu na iglama…. Kak to zgledaš? Bilo je prvo pitanje…. Ma gle, idem zbog tebe, sva sam nikakva, nit sam za ples, nit za zabavu, ali eto idem ko moralna podrška…. Ok? Već je zaboravila na nju, mislima je već bila u osvajanju…. Njeno veselo cvrkutanje, nabacilo je jedan blijedi osmjeh na lice, ma baš je lijepa ovakva zaljubljena,…. Samo čemu te silne strategije, kad će u odlučnom trenutku postat nijema ;-)))) Kao da ju ne znam, a i ruke joj se već sad znoje,…. Ej! Prestani, nemre te ne primijetit ;-))))) Divna si, savršena, a ionako je zatreskan u tebe do daske…. Kak znam? Pa imam oči, nemam ja ružičastu koprenu na njima ;-)))))
U sali je gužva, zagušljivo, jedva su pronašle mjesto za stajati, sjedenje je utopija…. Dok ti tražiš dotičnog idem ja po cugu,…. Kad se vratila prijateljica je već bila u društvu sa predmetom svojih želja, neosjetljiva i slijepa za sve oko sebe…. Nakon pol vure ogledavanja i onog glupavog razgovora reda radi, ona bi samo na kratko otišla, nećeš se ljutit? Ma daj ženska glavo, pa odi više, nemam na raspolaganju tolko ljubaznih fraza, posebno ne danas…. Ostala je sama, pogleda uprtog nekud u prazno…. Mislima u svom krevetiću, sa knjigom i muzikom koja ne probija uši…. Najednom je postala svjesna pogleda, pogleda koji tjera krv u žilama i leptiriće u trbuhu…. Prilazi joj, a njene oči su sve veće što joj je bliže…. Jedan bok je uvod u taj divan svijet ljubavi…. Postoje samo njih dvoje, ja i ti postaje mi…. Sama sebi je smiješna, onaj tupavi pogled koji vidi samo njega…. I kad nije tu, prisutan je u svakoj pori njenog bića…. Kradu svaki slobodni trenutak, ugađaju jedan drugome, nalaze toliko lijepih riječi…. Svaki znak koji ih podsjeća na njih, njihovu ljubav, poprima vrijednost svetinje…. Onaj song na koji su prvi put plesali, onaj kafić gdje su se prvi put poljubili, ona klupica u parku na kojoj su proveli toliko lijepih trenutaka…. Sve je divno, sad i ona ima pred očima onu divnu ružičastu maglu i tako je sretna…. Sve je lijepo, čak i onaj sivi zid kojeg gleda kroz prozor ureda….
Prošlo je neko vrijeme i u jednom momentu ona poželi biti samo ja ili on poželi biti samo on…. Prva svađa, prve suze pale na njihovu ljubav, ružičasto malko izblijedjelo…. Javlja se prvi znak sumnje, borba…. Tko će izvojevati svoj ja…. No ljubav je i dalje sveprisutna i netko dobiva tu prvu bitku…. Sve opet postaje lijepo, isprike, poljupci, cvijeće, idemo dalje kao da se ništa nije desilo…. Ali je…. Netko je pokušao biti slobodan, a onaj drugi to ne želi…. Između njih se uvukla ONA…. Ljubomora, sumnja, ispitivački pogledi…. Sa svakim pokušajem slobode, ona raste, buja,…. Sve postaje sumnjivo, sve postaje upitno…. Gdje si? Zašto si? Pitanja koja ubijaju onu iskru u oku, koja skidaju ružičastu zavjesu i ljubav se pretvara u obavezu…. Lijepe riječi se sve češće pretvaraju u grube optužbe, predbacivanja i postaju borci…. Zbrajaju dobivene bitke i pitanje je dana kad će netko kapitulirati…. Ljubav je ta koja je preslaba, izgubila se u stalnim borbama sa ljubomorom…. Odlučila je da ne može više i da ne želi biti u takvoj vezi….
Još jučer su bili mi, a danas su ON i ONA…. Pri čemu su oboje povrijeđeni…. Pretpostavimo da je prekinula ona (jer priča je o njoj, iako je to nebitno)…. On je ljut i razočaran, njegov Ponos je uvrijeđen…. Ponos ljubomoru transformira u mržnju…. Do jučerašnja vila njegovih snova, postaje praznoglava, odvratna glupača…. Mrzi svaku pomisao na nju, pronalazi sve njene mane i uveličava svaku pojedinu…. A ona sluša i ne vjeruje…. Ne vjeruje kako ga je mogla voljeti…. Pita se gdje je nestala ta ljubav, gdje su nestale one lijepe riječi…. Srami se svoje nekadašnje ljubavi…. Glumi pobjednicu, a osjeća se poraženom…. Od svih tih prenaglašenih osjećaja, izgubili su realnost…. Koliko su se nekad trudili ugoditi jedno drugome, čitali želje iz očiju, sada sa još većom energijom traže način kako povrijediti jedan drugoga….
Kako je kratak put od ljubavi do mržnje…. Gdje nestaju oni lijepi osjećaji? Kako se tako lako i brzo zaboravlja ono lijepo…. Zašto je, u toj igri ljubavi i mržnje, sve bijelo ili crno? Bez obzira koliko smo povrijeđeni, zar ne bi trebali imati, ako ništa drugo poštovanje prema toj osobi jer ipak je ona bila dio našeg svijeta? Zar raskid mora rezultirati mržnjom, uvredama? A nakon toga zid šutnje, izbjegavanje, negiranje…. Znam da je nakon ljubavi teško očekivati prijateljstvo, ali zašto je tako teško zadržati dostojanstvo i probati, samo probati, gledati realno…. Između crnog i bijelog ubaciti dugu, jer svaki odnos odiše dugom, šarenilom osjećaja…. Ali opće je poznato da je nemoguće proći ispod duge, uvijek je negdje ispred ili iza nas….
Jednom, dugo nakon, opet su se sreli, ona i on…. Više se ne vole, više se ne mrze, sada su samo dva poznanika, koje je život jednom spojio, pa razdvojio…. Sjeli su na kavu i uglavnom šutjeli, jer nakon tolko emocija ostala je samo praznina…. Treba proći još koja godina i možda će tada imati snage jedno drugome reći oprosti…. Ali samo možda….
 

trebala si obući krzno i ponijeti koji kamen...

to je tako...