teško je full biti cool...

sjedim sama u kutku sobe.usamljenost je preplavila moje srce.suze mi pune tuge klize niz lice.glazba me budi iz tmurnog sna i diže me na noge,ali ne dovoljno da se oduprem svijetu u kojem živim. nikako da se vratim u stvarnost,da uhvatim zraku sunca koja me zove da pobjegnem iz ponora.borim se sama sa sobom i jednim dijelom želim pobijediti i uhvatiti zraku sunca,ali drugim dijelom padam duboko u svijet tame.ali odjednom shvatim da ti nisi vrijedan moje patnje i boli,da moje srce ima pravo da voli.pružam ruku zraci sunca i vraćam se u život.svijesna sam toga da je to novi život bun borbe,ali vjerujem u sebe i znam da ću uspijeti jer ti mi više ništa ne značiš.jednostavno,postao si samo jedna okrenuta stranica moje prošlosti...

Meni se događa isto.Samo kaj ja zaključim da je On vrijedan svake suze i svake patnje.I da mi znači mnogo,bez obzira na cijenu.

pa prilično si u pravu,borim se sama sa sobom,ali znam da ću ga jednog dana zaboravit,nadam se uskoro

Zašto bi zaboravljali važne ljude?Zaborav je smrt.

a za ovog ja baš nisam sigurna,ne žalim šta je ušao u moj život ali kad stvari krenu naopako je bed

Ti si barem odbojakašica,treniraj i kada je bed.

dobro,možda sam se malo krivo izrazila,ne želim zaboravit njega kao njega,nego jednostavno shvatit da je gotovo,ali uspomene će uvijek ostat

treninzi me i "drže na životu",čak sam napisala njegovo ime na loptu,pa kad poludim lupam po njoj što jače mogu :-)

Ima trenutaka u zivotu kada zelis nekoga tako jako, da bi ga najradije otrgnuo iz sna i zagrlio ga.

Tako je.I onda mu uploviš u san.