DayWalker

Jutro. Lica u tramvaju, pospana, tužna, nasmiješena. Ništa mi ne znače. Ljudi u kafićima. Sjede u izlozima, piju kavu, čitaju novine. Ništa mi ne znače. Dva mala psa kod Trešnjevačkog placa, u veseloj igri. Ništa mi ne znače. Automobili, putuju, svaki svojim putem, razdvajaju se i sastaju na raskrižjima. Ništa mi ne znače.

Vrtlog u glavi. Moj osobni tobogan. Misli. Dolaze i odlaze. Nemam kontrolu. U užeglom mozgu se roje, milijarde, bakterije misli, zloćudne, hrane se mojim tijelom, oslabljuju me, smiju se. K vragu. Treba mi emocionalni penicilin, ali Pasteur je umro prerano. Nabijem ga. Sve njih. Velike umove i znanstvenike, metafizičare i alkemičare, psihologe i psihijatre.

Budan noću, po ko zna koji put. Ponovo upaljeno svjetlo u tri ujuto. Znoj, težak nervozan. Cigareta, prva, treća, sedma. Proklinjem sebe. Proklinjem noći. Ponovo čitam Begića.

NEPOVRATNO ŠTETA

ono naše skriveno
umotano u tišinu
u parkovima
na ulicama
servirano uz bocu
crvenog pomalo gorkog vina
ono naše što nam je poklonjeno
uz tvoju pomoć
sam izgubio


Proklinjem ga. Zašto piše o meni? Kada je zavukao ruku u moju glavu i iščupao me, pa stavio na papir ogoljenog? Čuješ li Mešo? Pitam te, gade. Ni tebe nisam nikada trebao čitati. A možda smo isti. I ljubili smo iste djevojke. I nikada nismo imali hrabrosti reći im da odjebu, da odu, da nas nisu vrijedne. Ni trena, ni riječi. Nisu vrijedne. I nismo imali hrabrosti. Pisali smo im duge pjesme. One su bile sretne. Neko im je pisao. Imale su naše pjesme da ih pokazuju drugima. Da se hvale koliko su vrijedne. Imaju svoje stihove. Stihovi su dovoljni. Pjesnici su previše.

Kava. Kava će me spasiti. I jedna blesava igrica na PlayStationu. Došao sam do sedmog levela. Sad postaje zajebano. Sad dolaze oni gadni negativci što me gađaju sa svih strana.

Jedna zraka svetlosti se probija do mene. Još je malena. Još je slaba. Čekam je da stigne do kraja, da me obasja. Da me utopli. Osmjeh. Želim se smiješiti. Razvlačim usnice. Sve ću vas pobijediti. Osmjehom. Razoružati negativce. Pretvoriti im puške u bukete cvijeća.
Nisam poludio. Tek sada dolazim sebi. Polako. Pitam se samo kamo da krenem? Kamo? Gdje ću završiti?

Pitam se samo gdje će mi duša?

duša ti hrli jednoj koja će za tebe imati riječi, misli, osmijehe, samo pazi da joj ih ne uzmeš bez milosti, kivan što ti ih nije napisala ONA

cool:)

Kao i uvijek, lijep tekst :-)). Ali, ja bih nekaj sunčano :-)).