Take Me As I Am

Ponekad me zgrabi i ne pušta, iznenadni napad smijeha. Često puta izazvan bilo čime. Bilo kada. S bilo kime. Bez ikog. Nije to lako. Kao ni onima koje tako isto zgrabi iznenadni napad depresije. Pa plaću. Mene zgrabi smijeh. Bezobrazno i drsko odvoji me od momenta i prostora i povede u svoj šareni svijet. Svaki je pokušaj da mu se oduprem uzaludan. Samo povećava mogućnost da još dublje propadnem. Zajedno sa svima koji se nađu u bizlini. Znam! To je neka vrsta živog pijeska u mojoj glavi. Tako je bilo i te večeri. Sve me vodilo kroz poznati pejzaž. Dobro društvo, čudna atmosfera, novo mjesto i onaj mali koji kopa po mojoj glavi i začas smisli neki štos. Stand up komedija..To je  komedija u kojoj svi stoje i smiju se.. ne, to je komedija u kojoj komedijaš stoji a ostali se smiju. Svi stoje i svi se smiju...Sam pokušaj da ono što vidim definiram, stvorio je salvu smijeha u mojoj glavi. Još uvijek na sreću, sve je pod kontrolom. Očekujem bogovski provod. Ok, konačno će netko mene nasmijati. On, kreče. Ne ona, svejedno. Jedna ona je izgledala kao on pa nema veze, a jedan on se ponašao kao ona. Ali nisu bili smiješni bili su naporni . Gledam ih i sve mi je to bedasto. Osjećam kako kočnice popuštaju. Zategnem ručnu al, za ludu. Ispade prvo slovo, za njim krene riječ, pa druga. Skupi se u rečenicu. Katastrofa. I tu sam naravno, smijem se. Isprva suzdržano ali, jedno vodi drugome i već se nazire erupcija. Kad krene, neće se lako zaustaviti. Mjera, ponavljam u sebi, mjera je odnos svih stvari... Imaj mjeru. To mi inače upali, ali ne i ovaj puta! Nebuloz, za nebulozom. Ni sam ne vjerujem od kud ispadaju, al perfektno se slažu i sad se već izvrsno zabavljam. Bez obzira na stand up, pin up, pop up, up and down... gotovo je...kolega do mene briše suze rukavom. Gledam ga kako se valja i to me još više utapa. Ne pratimo pozornicu, tko šiša pozornicu....jedan dođe drugi ode. Pričaju nešto, bog zna što. Ne čujem i nije me briga. Lica ljudi okrenuta su u našem  smjeru i sad me već streljaju znatiželjni pogledi onih koji se dosađuju. Nazire im se iz očiju želja da priđu bliže i pridruže nam se.. Razumljivo, strast za smijehom, svi je imamo. Kad li, tup, tup ramenu....iza mene tip. Namrgođen, ko stup gleda me s visoka u Popaj prugastoj majci i smrtno ozbiljnim licem unosi se u moje.Još mu samo fali lula. Onako ispod glasa, šapne mi na uho « Molim vas , možete izaći?». Hvatam dah od smijačine i još ne povezujem šta se zbiva. Molim?? Ne vjerujem svojim ušima, ali tip je ozbiljan i već njušim komplikacije. Naime uklapa se u moju koncepciju.Ustobolčen ko prugasti pjetao, uzdrujan,  tjera me na smijeh i sad više ne znam što ću. On  kao da će me presnut po nosu, a ja kao da ga ne mogu shvatit ozbiljno. I ne mogu. Izabrao je krivi moment. Na poslijetku odlučim se i samo kratko recnem «Ne». Za dužu riječ naime ponestalo bi koncentracije, da ne kažem ozbiljnosti. Tip me odmjeri kao da nisam svjestan situacije. I nisam.! Na to će on, «Ometate predstavu». Ma koju predstavu čovječe, pomislim. Jel ovu našu, ovdje? Nju ometaš ti. A vidi, možeš se besplatno pridružit. Čak ću ti i uvalit koji štos da malo razvučeš ta limun usta. Prođe mi glavom i ne vrati se, jer je on već uletio sa  svojim «Ili se umirite ili napustite prostor.» već je bio na najboljem putu da me zamoli da se prestanem smijati, ali nije znao kako bi to rekao. Sav zelen i bijesan, režao je. Nije shvatio poantu. Naime, došli smo se smijati. Ovo tu i ono tamo, namjenjeno je jednoj od najiskonskijih ljudskih potreba. Smijehu. I mi smo ga prakticirali u svakom pogledu, a  on je kipio od bijesa. Negdje u kinu, na velikom platnu u režiji nekog majstora komedije ovo bi bio kadar filma. A on bi bio glavni negativac. Kimnem glavom u znak razumijevanja i saberem se točno toliko koliko je njemu trebalo da okrene leđa. Da ne vidi kako se smijem. Možda bi mu pozlilo

Da, ponekad ljudi ne shvačaju valjda da je život ponekad komedija i to ne mogu prihvatit. :)

luda sto gradi, ha? :)))

boys...nezaboravni događaj, moram priznat!