Jedna prica o ljubavi

Mislim da je bilo vrijeme da vam ispricam pricu..Ušao sam s smijeskom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima,svi pomalo pripiti pijevali su neke pijesme. Pogledom proletih kroz sobu trazeci nju...Ustvari da krenem od pocetkaTog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obliznji ducan,koji je kao i uvijek bio krcat s starinama sto su se muvali tamo cijeli dan.Sjedili ispred ducana, zicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Vec sam ih znao po imenu: Zuti, Joso, Vlaho i Topic. A tko ih ne bi kad koliko got pijani znali su tko je gdje i s kim sta radio. Nasa Informativna Sluzba. Ponekad ih je cak i policija dolazila pitati za pomoc kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.Te noci bila je pretucena.Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. \"Mali jucer je bilo sranje kod Anderje.\" Matej, njen bivsi je cekao kod njene kuce da se pojavi. Sam bog zna sta je htjeo od nje. Tamo negdje iza ponoci,ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kuci. Pouzdan mali,znao sam da ce ju cuvati. \"Ivan je u bolnici\" nonsalantno je rekao Zuti. \"Koj kurac\" pomislio sam. No prica se vec izvrtila u mojoj glavi.Matej ju je cekao, ona je dosla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. vise nije bio svoj.\"Nece to samo tako proci!\" Joso me je pogledao kroz krvave oci, sto od alkohola, sto od nespavanja i prosaputao.. \"Pazi se mali, znas da nije sasvim svoj.\"Krenuo sam prema njenoj kuci..Ako je dobro bit ce doma, ako nije ubit cu ga.Kucam... ponovo...Zvonim... nitko ne otvara.Idem oko kuce na straznja vrata, mozda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. \"Andreja!\" poviknuo sam.. nema odgovora.. \"Andreja!!\" Susjedina mala je izasla u dvoriste: \"Sasa dodji.. Andreja je u Draskovicevoj, starci su kod nje, nije dobro... \"Ovaj dio se niti ja ne sjecam najbolje.Znam da sam nesto promrmljao i otrcao doma po auto.. \"Sta joj je.. Sta joj je..\" mislio sam cijelim putem do bolniceUsao sam u onaj smrad sterilno cistog prostora koji se moze osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomijesan sa hrpom staraca koji sire osjecaj, ne miris, osjecaj trulezi. Nesto je govorila, nisam je bas dozivljavao. Gledao sam u punu cekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. \"izvolite\" i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne micuci s cekaone pitao sam \"Andreja Maric, gdje je?\" \"ne znam\" bio je odgovor. \"Sta neznas, koj kurac stojis tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!\" \"Kako se ti to razgovaras! Je li?!\" odgovorila mi je brkata sestra u bijelom... \"Jucer je dovezena, Andreja Maric, gdje je?!\" U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. \"Stricek Tomo\" uzviknuo sam i potrcao prema njemu.. \"Gdje je?\" pitao sam, ali vidjevsi suze u njegovim ocima ostao sam skamenut. \"Sasa.. Matej je jucer...Potres mozga...vilica..kriticno..\" je bilo sve sto sam cuo... \"Gdje je?!\" kroz suze sam prozborio \"Gdje je?!\". Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio tezi od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noc proplakala. \"Teta Katarina\" rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam cuo kako sapce njeno ime \"Andreja.. moja Andreja\". Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage. Njene oci, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je drzao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu. Tocno se sjecam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se..Doktor je dosao kasnije i pozvao Tomu da dodje. Nesto mu je prosaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavristala. Ja sam samo bespomocno sjedio tamo, ne vjerujuci dok su mi suze klizile niz obraze.Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvacajuci.. kako??.. Zasto??Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreci se sam sa sobom usao u sobu.Lezala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek drzala u repu bila je rasirena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oci koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene.. Izgledala je kao mali Andjeo, kao da spava, a ja sam cekao samo da otvori te oci i da se nasmije.. Ali nije.. Vise nikada..Ušao sam s smijeskom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima,svi pomalo pripiti pijevali su neke pijesme. Pogledom proletih kroz sobu trazeci nju.......Kad odjednom suze su krenule teci niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smijeska kojeg je cuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih ociju..I plakao sam....I placem i dan danas kad se sjetim, makar je proslo puno vremena.. I plakat cu..Jer ja ju.. jos uvijek Volim.

Istina da je svaki komentar suvišan... Osim žao je i meni. Ali tako inače život ide, samo nemoj zaboraviti da bi ljudi željeli da ih se pamti pa lijepih stvarima koje mso proživjeli sa njima a nikako ne one ružne i tužne zadnje trenutke kao ove. Znam na što misliš i kako se osjećaš, ja sam na sličan način izgubila jednu frendicu.
Samo zapamti... najljepša sjećanja su ona koja se važe u toj velikoj kutiji gdje ih pohranjujemo zvanoj mozak..
Pusa
Anisa