Ime

Mislim da me ne zaslužuje...u jednom sam od najsjebanijih razdoblja života, i uz to imam osjećaj da sam strašno posesivna što bi volila da mi se javio bar jednom u zadnja tri dana.
Koako je to tužno. Rekla sam sebi da neću ni provjeravati mail, a onda pomislim, mozda ipak, i samo se izdeprimiram. A bas mi je bio dobar dan. I počela sam misliti kako sam sve samo umislila.

Pa kvragu, je li posesivno, što samo želim s nekim razmjeniti par riječi na kraju dana da mu kažem da se držim i da mi još nije pukla ona grančica koja me drži koliko toliko u vjeri da će sve bit ok.

Mrzim ga, tj. mrzim sebe što još imam dovoljno mazohizma biti tu.
Da bar nije bilo onih trenutaka kad nije bilo tako i kad mi se cinilo da sam nasla nešto najvrijednije u životu.
Jer nije meni problem biti sama, niti sam toliko ovisna o vezama...samo me boli kad nešto što je na momente tako lipo postane tako prazno i čudno i blesavo.
Ko je tu lud?
Osim mene, naravno .

Fali mi...tako prirodno kao što boli kad se porežeš, ili kao osjećaj sitosti kad se najedeš...fali mi prirodno i obično i glupo je o tome posebno razmisljati. Kao što je glupo razmisljati o disanju.

Bojim se...ne ovog sada, nego sveg prošlog...bojim se ponavljanja proslosti, bojim se nevoljenosti kakvu sam već osjetila, jednom.

Sad mi je teško razlučiti što je ono staro, a što novo...koji osjećaj dolazi od sada, a koji od nekad.
Zamnimljivo, kako te jedna mala pubertetska ljubav može obilježiti sumljom i strahom za sve ono poslije.

A otad sam bila i voljena, stvarno voljena...ali sto vrijedi, kad ono što se ureže dok smo najmekši najdulje ostaje.
Tad kad sam bila u srednjoj, zaljubila sam se ne pretjerano jako, ne sudbonosno, ne ekstatično. Zaljubila sam se lagano i lepršavo kakve i jesu te prve veze kad si zapravo zaljubljen u sva ta tajna skrivanja od roditelja, slatkoću prvih poljubaca, uzbuđenje novog doživljaja.

Bio je lijep ko slika, pravi dalmatinski tip- visok i crn za kojim su cure uzdisale i doslovno se nudile pri prvom kontaktu. Svojom privlačnošću ubio je moju. I onda nekako neumoljivo- nisi mi dovoljno privlačna. Kraj jedne kratke veze, ne snažne, ne važne...ali po tome što je bila prva obilježila me je nesigurnošću i strahom koji još nije izašao.

I sad kad sam upoznala nekog potpuno drugačijeg, kad ništa izvana nije magično i upadljivo...nekog u čiji sam se zagrljaj zaljubila, kao neki produženi dio mene. Sad kad drhtim zbog nježnosti kojom me poljubi u rame...Sad kad se topim pod toplinom njegovih usana prislonjenih na mom čelu...sad se ne mogu osloboditi straha jesam li dovoljno... nesto.

Doći sjeban pred neke ljude jednostavno je grijeh...ali ne znam kako prestati griješiti...

Ima li išta gore od sreće najbližih prijatelja?
Imaju ti neki ljudi koje jednostavno obožavam, a neke među njima još posebno za dva ranga obožavam više i trajnije od gotovo svih ostalih. Čak više i od ovih ljubavnih spika.
A od tih malo probranih ima jedan frend koji ima posebno mjesto.
On predstavlja moj glavni izvor vjere u život i vjere u odnose među ljudima. Tako toplo i mudro biće, tako dobar, a opet čvrst. On mi je moralni uzor, on mi je ko neki anđeo kojeg mi je Bog poslao, vjerovatno na kredit.
I otkad sam ga upoznala moj odnos prema sebi se uvelike promjenio. Jednostavno, obozavam ga.
I bio je idealan prijatelj.
Sve dok se nije zaljubio. A da se razumimo, već godinama se molim za njegovu sreću, molim se da nađe neku ne-rospiju i da mu život vrati sve ono što on daje drugima.
I onda, suprajz, stvarno mi se molitve ispunile.
I sad je jedan od onih hipnotizirano-cvrkutavih, iritantno sretnih ljudi, koji me bacaju u depresiju.
Ima li stvarno išta gore, od sreće prijatelja? kad ti ljestvicu sreće stavu previsoko, opizde je negdje u nebo, toliko daleko od tebe, da je vidiš samo kao točku.
I tad prestaju biti naši anđeli, postaju naši demoni.
I onda sva ona briga i nježnost koju osjećamo za njih se pretvori u neku uvrijeđenost. Postajemo uvrijeđeni njihovom srećom.
Oni koji se zgražaju mojom okrutnošću, vjerovatno takve osjećaje maskiraju u neku brigu, zbog koje ih stalno spuštaju na zelju, za njihovo dobro :D
Ja ih otvoreno prezirem. :D
Ali ljudi vole biti prezreni zbog sreće. Tek to joj daje puninu.
Tako da sam u stvari dobra prijateljica. Jer to je ono što prava prijateljica radi u trenucima sreće svojih prijatelje- zavidi. I time im stostruko povećava zadovoljstvo.

Eto, sad nek on malo misli sto je sa mnom. Sumljam da hoce, ali bar se ja necu osjecat ko frustrirana jadna glupaca koja se zakacila za muskarca i nema svog zivota.
Mislim, sve ce ovo biti i dalje istina, samo on to nece znat ;)
Koga zavaravam, znat ce, ali bar cu uspjeti progurati neki ponos.
Uvijek je najjadniji taj ponos do kojeg se dolazi kroz krv i znoj, a nitko to nece primjetiti. Tj. on to nece primjetiti. Jer mu je svejedno. Jer ima svoj svijet u kojem ja i nisam na nekoj funkciji. Ili mozda jesam, na nekoj dosadnoj i napornoj. Mozda sam ja njemu ko meni moja stara teta. Ono natjeras se s vremena na vrijeme...udahnes par puta pa se javis, i onda odbrojavas minute do kraja. I onda onaj spasonosni tressss slusalice ili njezni nakon kojeg iduce tri sekunde si opijen ljepotom zivota.

Uglavnom, bit ce da sam ja njemu tako nesto.
Mada, tada je poprilican mlakonja sto mi to i ne kaze.
A mozda sam ja to sve umislila.
Mada me moja empatija rijetko vara.
Al eto...
Uglavnom, danas sam opet ko glupaca ga cekala na netu, ukljucivala se i isključivala petsto milijardi puta...i odlucila se prestati ponizavati.
Necu se do nedilje uključivati ni na jednu od stranica koje skupa pratimo. Mozda mu pofalim.
Mozda ne.
Bar cu ustediti na intenetu.

Mrzim ga ko pravo razocarano, frustrirano žensko.
Mrzim ga svim svojim grčevima koji mi sada stisću utrobu.
Mrzim ga svim prekinutim uzdahom, svakom malom unistenom nadom, svim.
Svim ga mrzim. Svaka moja stanica koja sada podrhtava ga mrzi. Mrzim ga zbog onog sto je, i zbog onog sto me pustio da vjerujem da je.
Mrzim ga jer mi je pokazao reklamu za neki nesnimljeni film.
Mrzim ga zbog ekstaze u kojoj sam ga upoznala.
Mrzim ga zbog svog uzbuđenja i mokrih gaćica.
Mzim ga zbog svih njeznosti i dugih maženja.
Mrzim ga zbog zagrljaja u koji tako dobro pašem.
Mrzim ga jer otkud mu pravo, da obuče masku onog mog kojeg čekam, ako to nije.
Zna li kako to boli?
Mrzim ga.

I'm gonna play the game, now...
iako on ne voli igrice...ne volim ih ni ja... ali opet, trebam neku prednost, ili bar nacin da sebe zabavim dok stojim na mjestu...prebrzo hodam k njemu. zelim usporiti, zelim lagano disati...zelim lagano plesati, na vjetru...zelim lagano svirati, lagano se prelijevati niz note...zelim iscrtati svoju skicu...

Na rukama miris cigareta i njegove brade...ostao mi je na prstima, dok sam ga ispracala pogledom...ostao je u playlist na mom kompjuteru...ostao je, zapleo se...dobio me :)