How many frogs do I have to kiss...

Sama činjenica da sam bio tamo govori da sam prišao kraju ovdje....previše konfliktnih tipova, previše forumskog natezanja na blogu. Napravit ću back up svojih blogova i onda ću odlučiti. Vjerojatno još ovaj vikend....

Od boljih vijesti: Rekla mi je 'oprosti'. Rastopio sam se......

Netko mi je jednom rekao da su mi blogovi k'o crtići, ponekad...
O kojotu, oni...slobodni pad u kanjon. Korak prekratak do druge strane.
Nije to bez vraga...ima tu nešto.
Neki dan nam gazde podigli posao za, paaaa...pedeset posto. Da sad ne lažem...treba doći sat ranije, ostaje se sat duže. Radi se brže, a pauza je postala poput Yetija –
Svi su čuli za nju, nitko je nije vidio....Veću plaću nitko ne spominje. Yeti sindrom.
Uglavnom, krenem ja tako ranije na posao...i usred vožnje stigne mi poruka. Srce mi zaigra. Moja me se draga sjetila. Vozim brže da prije stignem da pročitam što piše...

Ulazim u pekaru, šef smjene me zaustavlja i kaže mi kako 'ne valjaju pite od sinoć ništa, sve su sjebane, odbit će ti gazda (jedan od njih) 120 kn od plaće'.

Mrak na oči mi pada, instant....

Što je bilo s pitama? Mekane, mrljave, nikakve. Di su? Na polici. (gledam, tražim...) Zamotane su u najlonsku foliju. Pita kad izađe iz peći bude VRUĆA...(250 °C), jebena CIGLA bi se uparila i sjebala da je umotaš u najlon prije nego se ohladi kako spada.
Tko je umatao pite? Vozač. Zašto sam ja tome kriv? Ne znam ja ništa. Samo prenosim poruku, ne galami na mene. Oprosti...

Posežem za firminim telefonom (jebo sam sebe, ako ću zvati gazdu na svoj račun) i skužim da mi je moj mob u ruci, htio sam vidjeti što mi draga šalje. Piše:
„Nevjerovatno kak si me opet danas odjebao!“

Mrak na oči, opet-drugi put u tri minute, jebeni svjetski rekord.

Razgovarali smo danas i poteglo se pitanje učenja informatike...brinem se, bilo bi full glupo da padne zato što je brbljala samnom, a nije učila. Kažem joj 'uči'... Kaže 'ok'. Da nisam bio telefonom probuđen iz sna nakon cijela tri sata spavanja, čuo bih zlokobno struganje tektonskih ploča u tom 'ok'. Podrhtavanje, tremori...kao prije erupcije koja je obrisala Pompeje. Jadna bagra.
Odgovaram na sms optužnicu- 'Nije istina!' Nisam kriv, časni sude.

Vrata se otvaraju, ušetavaju se obojica gazda...slijedi vatromet. Međusobne optužbe, prijetnje otkazom s obije strane (i ja i oni, izgleda da tu stvarno nema budućnosti), kompletna parada traje pol sata. Koji će nam faliti u proizvodnji, znači idemo pol sata kasnije kući. Dobijam minus kod personala. Al' imam kredit zbog ranijeg dobrog ponašanja pa su mi oprostili.
Konačni rezultat, nikom se ništa ne odbija od plaće 'ali ovo je zadnje upozorenje'

Aha....

Jutro....-8°C, magla....polegla po autu i zaledila ga. Okrećem ključ-tišina. Dead as a doornail. Mrtav 'ladan. Nemoguće je izmjeriti što je više od to dvoje. Izlazim, zaključavam vrata, tabanam kući...pogodi tko je sinoć vozio bez jakne...

Free fall, coyote style.

A, da, Valentinovo je....

U rano jutro (sorry, Gobac)...
Slušam malo ljude kako to rade bez struje i baš mi je nekako došlo....uffff
U rano jutro......
Što da radim sada kada sam ostao potpuno sam?
Ipak, things are lookin' up, nije sve crno i ima nade za nas mlade (!)
Mislim puno, spavam još više, mislim u snu, sanjam nju kad god mogu....
Čini mi se i da sam smislio, samo još nije gotovo, ne smijem se istrčati, ipak i ona zaviri ovamo pa da je ne isprepadam (smij se samo, znam da ćeš me pitati o čemu pišem, a možda i nećeš...iz inata hehehe...nema veze, znaš da te volim)
Gobac je kriv, on me baca u ovakva raspoloženja...prozračna i lepršava...najčudnija poezija provučena kroz gitarske žice, pa ti ostani normalan.
U rano jutro....
A, meni stvarno je rano jutro, sad sam se probudio i ne idem na spavanje, napravit ću neke piroške od krumpirovog tijesta, punjene sirom i koječime, što već iskopam u frišku...
Trebalo bi biti zanimljivo....

Dat ću taban onim kretenima od gazda (namnožilo ih se k'o miševa u skladištu). Nije dobro kad ima više gazda od radnika. Odlazim i ne vraćam se.....
Bit ću serviser računala, jednom.....
A brašno će biti samo jedna uspomena u magli (izazvanoj kilogramom razbacanog brašna)

Vrijeme bi trebalo biti lijepo, miriši na snijeg...

Antiklimaks. Razmislit ću trebam li pasti u depru ili se nositi s time kao muško (poricanje). Ili štogod treće...

Moja draga i ja imamo mali ritual....ljubljenja i maženja i napaljivanja i manevriranja tko će biti gore. Ona je vatra isto koliko i ja i voli dominirati, pa se malo i pohrvamo za položaj. Teži sam i jači, pa sam često ja gore, ali pustim je da radi što hoće, tako da se to nekako izjednačava. Bude i ona gore...uglavnom. Nije to što me ubilo u pojam. Pročitao sam neki dan aforizam „Moja djevojka se uvijek smije za vrijeme seksa, bez obzira što čita.“
Mislio sam da se to ne može dogoditi, ali gle čuda, baš nekako kad smo se zaljuljali i počeli hvatati ritam, upali mi se TV iza leđa. Otvorim oči i prestanem sa grickanjem vrata i imam što i vidjeti- ona preko mog ramena i ispod moje ruke i na sve mile načine pokušava gledati 'Zabranjenu ljubav' !! Hellloooo!?! Ja ovdje nešto radim. Tebi. Ili sam bar tako mislio. Možda sam ga gurnuo u jastuk...(brza provjera-nisam, na pravom je mjestu, vlažno, vruće, sve pet). „Maco, koji vrag...?“ „Šta je?“ „Kako šta je, pa ti gledaš TV, jebemu...#$%&“ „Mogu ja raditi više stvari odjednom, samo ti daj...“ Još i uzdahne, onako slatko da mi se naježi koža na leđima. Ma, je li...sinoć si mi se žalila nakon sat vremena kako te kukovi bole, e pa sad ćemo to završiti na brzinu. Podbacio sam jastuk pod njenu guzu (što radiš?ništa samo ti digni guzu gore) uhvatio bolji kut i navalio kao 17-godišnjak. Nije prošlo pet minuta, a već se spremalo 'nevrijeme'. Obično bih malo usporio u takvom trenutku, smirim se, ali sad baš nisam htio. Još brže....ona i dalje gleda TV, škilji malo kao da bi zatvorila oči, ali sapunica je važnija.
Dobro...
Evo ja....BUM!
E, TO joj je privuklo pažnju... “Gotovo? Pet minuta? PET JEBENIH MINUTA?? Ja ne mogu vjerovati !! Kad prije? Zašto sam se skidala? Idući put se ne skidam za menje od sat vremena! Jel' ti jasno?“
„Nisi mi se činila zainteresirana za ono što sam ja radio, pa sam dokrajčio. Možeš gledati TV, sada...“
Nepotrebno za reći, uslijedila je rasprava o prioritetima i kako se organizira vrijeme u krevetu. Došli smo do dogovora, a da se nismo posvađali...nevjerojatno, obzirom na naše karaktere.
Uhvatili smo i drugu rundu, dužu, daleko dužu. Bila je gore i opet me živog izujedala. Nešto dobiješ, nešto izgubiš, ali čini mi se da je u ovom slučaju sapunica jedini pravi luzer.
Do slijedećeg puta.
Ali tad ću sakriti daljinski.

Pametnjaković.
Nije mi se to dogodilo do dvadeset i treće i mislio sam, imam vremena. Kad mi se nije dogodilo ni do dvadeset i sedme, pomislio sam, možda jednostavno nisam takav tip. Do tridesete sam bio sto posto siguran da je to to. Tko je uhvatio taj vlak, sad je na njemu, ostali idu autostopom.
Pa kako im bude.
I onda se dokotrljala i trideset i druga i 22.XII....
Nisam ni znao koji mi je vrag, a nije da nisam mogao pretpostaviti, ipak nisam bez iskustva.
Kad sam joj prišao, nisam mislio o tome, ni o nekoj spiki ni kako bi se 'uvalio' nego sam otišao tamo i počeo razgovor. I za pol' sata smo se ljubili. Tek sam kasnije primjetio neke čudne simptome. Kad smo razdvojeni, ja sam bolestan. Fizički bolestan. Boli me želudac i vrti mi se u glavi ....Mislim, biti zaljubljen je jedna stvar, ali biti ovako bezglavo zateleban je nešto sasvim drugo. I ja sad to nosim na svojim plećima i koljena mi popuštaju. Ona mi ne vjeruje kad kažem kako se osjećam, a ja ne mogu biti bez nje. Noćas sam je kući odveo i onda sam k'o kakav mjesečar tupio po gradu dok nisam doplazio do svog stana. U njemu miris njenog parfema lebdi u zraku. Patim svaku sekundu bez nje. A mislio sam da sam jak.

Ima pravo Gibonni.....sve je moje njeno....

Krv, tama i bol
Hladan vjetar iz daljine
Nosi viku i zvuk rata...

Sitan pijesak i sol u mojim očima
I na ispucalim usnama

Padam na koljena....

Smajlovito ☺☺ do umjereno razulareno uz olujne udare euforije.
Ja poradio na sebi i rezultati iskočili k'o mačak iz vreće već danas.
Volim raditi na sebi, a volim raditi i na njoj. A definitivno najviše volim kad radeći na njoj, radim na sebi. I obratno. ☺☺☺. Kad se setim Venerinog brega, rado bih se opet popeo na njega. (B. Čorba)

ALI...hehehe, znao sam ja da neće to biti samo tako. Ipak je ovaj aranžman došao sa kvakom. I to na meni. (PA PORADI NA SEBI; TO I JE CILJ CIJELE VJEŽBE) Stvarno ću morati poraditi na sebi. Nije mi teško ovaj put...to sam čekao dugo, vjerojatno cijeli život. Kako se dere Mile....SAMO ZAAA TAAAAAAJJJJJ OSJEĆAJJJ. Kad pomislim da su tu pjesmu iskoristili za reklamu za banalno pivo...pljuc! BMB! Meni su i dalje ☺☺☺☺☺☺.

Došla je nakon mjesec dana i još se više volimo nego prije...Izujedala me živog, al' onako nježno...☺ Ipak mi se čini da ću biti plavo ljubičast neko vrijeme. BMB. Ja sam jedan sretni seronja, izgleda da sam ipak učinio nešto dobro kad sam nju dobio. (PITAJ NJU ŠTO JE ONA UČINILA) Prašti mi vatromet u glavi još uvijek i njene riječi :"Ti nisi normalan..." A, jesam ☺☺☺☺.

Intenzivno skupljam loše i lošije ulete na Iskrici. Uskoro ću objaviti najveće hitove, a poslije i priručnik „Kako se to NE radi“.
Zasad prikupljam ulete oko 50 komada na dan. Nitko s bloga. To je iznimno pohvalno jer koliko god bili ovakvi ili onakvi, kad stanete zajedno-ostatak Iskrice vam nije do koljena. Vi ste bar oni s mozgom. (ponekad pohanim, ponekad tuđim, ali jebi ga, nitko nije savršen)
Poseban osvrt na naivnost će se moći dobiti u nastavcima kad budem imao volje i vremena za tipkanje.
Situacija na poslu je, kako kaže jedna mala curica, -kafatofa...
Gazde čine sve što je u njihovoj moći da im se ekipa raziđe, a to će se i dogoditi. Znam pouzdano za troje od petero da traže novi posao (i ja sam u toj grupici).
Draga mi stiže u utorak. Mašem repom i poskakujem od sreće. (Što mogu kad sam papučar. Da kaže-skoči-pitao bih koliko visoko) Zaljubljen sam i baš me briga za sve ostalo.
Vrijeme bez promjene-uglavnom loše...baš me briga, ne znam jesam li napomenuo da sam zaljubljen...? ☺☺☺☺☺

Ležao je u kadi napunjenoj skoro kipućom vodom i pjenom do brade i puštao toplinu da mu izvuče hladnoću i vlagu iz kostiju. Cijela kupaona je mirišala na njenu pjenušavu kupku, ali to mu nije smetalo. Nešto cvijetno...ne baš 'macho' miris, ali nipošto presladunjavo. Nekakva mirisna sredina. Ali čak i da izađe iz ove kade mirišući na Chanel no.5, vrijedilo bi.
Cijeli dan se vukao po cesti hodajući, stopirajući i u jednom dosadnom satu pričajući s momcima u plavom o tome koliko je važno da se dođe tamo kamo se krenulo pa makar i bez love. Makar i po kiši. I sad je u toploti koja ga lagano podržava, tijela lakšeg zbog vode, glave lakše zbog mješavine pare i mirisa, na rubu sna, u slatkom iščekivanju onoga što bi se moglo dogoditi kad se izvuče iz vode. Ali za sada postoji samo opuštenost i mir.
Trgnulo ga je kucanje na vrata. Tiho. „Mogu li ući...?“
„Naravno da možeš, ovo je tvoja kupaonica.“
„Mislila sam, možda bi ti trebalo oprati leđa“, mahnula je nekakvom mrežastom roza stvarčicom koja se nije činila ništa čvršćom od pjene koja je pokrivala površinu vode.
Nosila je na sebi istu majicu kratkih rukava koju je imala i kada je došao, ali sad je bilo nešto drugačije...nije mogao uperiti prst u to nešto, ali bilo je tu. Nekakva lakoća, ali možda je u pitanju jednostavno bila boja njenih obraza koja se promjenila u lagano rumenilo, vjerojatno izazvano razlikom u toplini i vlažnosti. Pomaknuo se prema naprijed iz ležećeg položaja u sjedeći i prsima pogurao pjenu koja se nagomilala iznad njegovih butina.
'I bolje da je', pomislio je jer se tamo dolje pojavilo neko čudno komešanje. 'Bila bi scena za pamčenje da odjednom podmornica podigne periskop...', zacerekao se.
„Što je smiješno?“, upita ona prilazeći i naslanjajući se desnim dlanom na njegovo lijevo rame, spuštajući lijevu ruku u vodu iza njegovih leđa.
„Ma, ništa, cerekam se bez veze. Kakva je to mrežica, spužvica, koji je to vrag?“
„Služi da se napravi više pjene, vidiš?“, reče i iscjedi mu dvije litre vode i pjene na glavu uz smijeh.
Tada je shvatio što je na njoj drugačije. Pljuckajući i protestirajući pogledao je i vidio kako joj se dojke slobodno miču i njišu pod tankom tkaninom konfekcijske majice, vidio je ono što se nije vidjelo. Nije bilo izbočina koje stvaraju naramenice grudnjaka. A bile su tamo prije pola sata. Okrenuo je glavu prema njoj i našao se lice u lice s te dvije tako zamamno njišuće kugle.
„Vidiš li nešto što ti se dopada, mornaru?“, upitala je, još uvijek mu trljajući leđa.
„Čekaj da provjerim.“, povukao je s dva prsta lijevom rukom za tkaninu majice u predjelu pupka ostavljajući dve mokre točke. Majica se lako izvukla iz pamučne trenirke ostavljajući prolaz za njegov mokri, topli dlan kojim je kliznuo preko struka, gore uz rebra ravno do zaobljene topline bez da je ijednom naišao na prepreku. Obuhvatio je njenu mekoću, lagano stegnuo i palcem prešao preko bradavice koja se ukrutila.
„Da, definitivno sam našao nešto što mi se dopada.“, rekao je milujući je i dalje.
„Ima ih dvije, znaš?“, primakla se još malo.
„Znam, samo bih htio provjeriti još nešto.“, rekao je on i desnom rukom povukao gumu na trenirci preko kuka do početka bedra.
„Sav donji veš u pranju, ha? Nije ti hladno tako?“
„Bilo mi je do malo prije, ali sad ću se zagrijati.“, skinula je majicu preko glave jednim potezom i bacila je na pod.
„Dođi u kadu.“
„Čekaj.“, okrenula se prema vratima, otvorila ih na kratko, pružila ruku van i pipkajući po zidu ugasila svjetlo. Zatvorila je vrata i sad je jedino svjetlo dopiralo kroz mali prozor iznad vrata i sve pretvorilo u crno bijele siluete. Kao da je odjednom postalo toplije i svi su se mirisi pojačali. Vidio je kako jednim potezom svlači trenirku i vrhom stopala je gura u stranu. Nije imala ni čarape. Zakoračila je jednom nogom u toplu vodu i pružila ruke prema njemu.
„Morati ćeš me pridržati, ako želimo da nam ostane nešto vode.“, šapnula je.
Pružio je ruke prema njoj i lagano je spustio sebi na prsa, osjetivši kako im se bedra kližu jedno uz drugo, pritisak njenih grudi na svojima, njene usne kako traže njegove. Zagrlili su se klizavim rukama i nakon malo namještanja uz obostrano smijuljenje polako se spojili u toplini i pjeni.

Danas sam pravo s posla otišao na savski nasip jer je konačno sunce provirilo kroz maglu i oblake i priredilo jedan spektakularan (a kakav drugačiji) izlazak. Nebo u četiri nijanse plave, visoki oblaci u svim nijansama crvene i žute...Lagani vjetar koji se podigne prije svake zore nakon mirne noći. Milina preko svake mjere. I onda pogledam dolje niz nasip i imam što i vidjeti- nema kakvog nema plastičnog otpada plus par iznenađenja od kojih je jedno bilo skoro nova nogometna lopta. Sišao sam dolje do nje i dao joj jedno ispucavanje u stilu S. Pletikose. Natrag na vodu. PLJUS! Neka plovi još malo na istok, naći će je neki klinci do proljeća i otvoriti sezonu s njom. I taman krenem opet gore kad mi se pogled zaustavi na poznatom zelenom plastičnom jajetu. Žuta slova na ćirilici jasno su tvrdila M-75 PROTUPEŠAČKA... ostalo je bilo izblijedilo, ali vidio sam ih sasvim dovoljno da znam što je unutra bilo- Crno plastično jaje, podijeljeno na kvadratne segmente, jedna žlica od pocinčanog lima, jedna sigurnosna igla s alkom za izvlačenje...
Smrt.
Možemo vam je nabaviti na veliko, jeftinije je...
Ohladio sam se kompletno, uvijek netko u vražijoj radionici gleda kako bi nekome pokvario dan.
Podigao sam prokletinju iz trave otprilike 2 cm. Vrlo nježno. Usrao sam se, ali ipak sam je podigao.
Bila je lagana kao pero. Prazna.
Još onako sagnut, punom snagom sam je zavitlao u vodu. Plivaj dalje, jebem ti mater...
Ja imam još pol sata izlaska sunca, a onda idem nazvati dragu i pričajući je izvući iz sna. Ima najseksi glas kad je pospana, iako mi ne vjeruje kad joj kažem... Ne vjeruje mi u stvari, ništa...i zašto me trpi meni je tajna, ali eto. Dan je ipak dobro započeo...

Dolazi ona promjena koju osjetim već mjesecima. Još tamo od ljeta gledam kako se kupe oblaci na obzoru. E, pa što je bilo daleko, došlo je blizu. Ovaj tjedan bi mogao biti presudan.