How many frogs do I have to kiss...

Konačno počnem pisati na nagovor nekih ljudi i napišem par kartica i nestane struje na 30-ak sekundi. Komp mi resetira i sav tekst ode u tri p.m.
Iznerviran, odem staviti veš da se pere (red mu je već) i sve super dok nisam čuo KRK! iz stroja. Stao. Crk'o. Krepala mi perilica u subotu popodne, Juhuu! Veš na pola opran, sad se suši, a ja lagano pizdim, jer ću ga morati oprati ponovo... Moja Iskrica neće ni da čuje za mene, čini se moja je krivnja, još nisam otkrio kako to, ali izgleda da sam ja taj...sjebani. Tako da mi sad ostaje subota večer uz DVD ili soliranje za šankom. Obje opcije me plaše da ne mogu to opisivati sada. A dalje me tjera taj neki feeling u meni kao kad se spremaš prvi put skočiti na glavu s velike visine... Bacam se u kadu i spremam se van i idem pa makar me nosili kući. Sa štitom ili na njemu!!

Osjećaj progonjenosti me ne napušta već danima. Pogledam u ogledalo, kad, ono, imam što i vidjeti. To sam ja. Novi i potpuno redizajnirani model. Nikakvih promjena osim što sam se otopio malo na ovim vručinama zadnjih dana. Bar ne izvana. Ali unutra je sve prošlo temeljitu preinaku, kao da sam dobio nove drivere, stari protokoli više ne važe i samo je pitanje trenutka kad će se i ostatak sistema pomiriti s tim. Možda mi treba reboot. Jedna temeljita nesvjestica od jedno 7 dana bi mi dobro došla. Nemam više strpljenja za strpljenje. Gotovo je...

Ne znam kako ću ovo oblikovati. Bit će ovo jedan prokleto jeben blog koji nema veze s pameću sreća da sam se ogradio kad sam rekao kako su to samo moje frustracije, kao ne obazirite se i sl koliko je to sad riječi bez točke? 39. Milo moje, stala si mi na srce i tamo još stojiš, a ne primječuješ. Kao u vicu "stojiš mi na crijevu za kisik..." Kad te pitam kako dalje i kuda i što sad, kažeš da ne možeš sada razmišljati o tome i ja tako želim da mi lažeš, da te mogu opsovati, odbaciti, naći se uvrijeđen. A ti ne lažeš... I time istina postaje još gora za mene, jer ima nade. Male... Da nije sve propalo, i velike da je. A ja vjesim o tom koncu i vrtim se kao pauk na kraju niti koja je jedina ostala od cijele mreže. I dok ja tako vjesim s ogromnom prazninom u prsima, treba biti fer pa pogledati tebe... Dobila si poruku i odgovorila si na nju. Kasnije mi je postalo jasno koliko je to rijetko. Pisali smo si neko vrijeme i onda si pristala na chat. Izravnije je. Bilo je.... intenzivno. Pamtim tvoj smijeh i povremeno zaprepaštenje na moje riječi. Koje su moje igračke (tko li je to rekao..). Prešli smo na ti...telefonom. Tu sam zavolio tvoj glas i tako me boli kad čujem u njemu bol i beznađe. Držao sam te u naručju i pamtim tvoj miris. Stari su se narodi bojali da im se nebo ne sruši na glavu, a mi sad znamo bolje pa se nitko više toga ne boji. Dok se nekom to ne dogodi. Kao što se dogodilo tebi. Taman kada si pomislila da to možda i nije to, tvoje jedro života potrgalo se u iznenadnoj oluji koju su drugi gurnuli na tebe i sad se boriš s puno ozbiljnijim osječajima nego što si mislila da ćeš morati. Voda prodire sa svih strana, vjetar urla, gubiš smjer, štakori bježe. Hvataš se u koštac sa nevoljama i to ti oduzima posljednju snagu. Ali i dalje ploviš...tvoja snaga je velika i ja joj ne vidim kraja. Teško bi bilo biti tvoj, ali isplatilo bi se...kad bi se moglo. Sjetio sam se poznate otmice koja je izazvala 10-godišnji rat i još toliko godina povratka kući... Žao mi je. Pokušao sam te oteti, na prepad, ne shvačajući da ništa oteto stvarno ne vrijedi.

Chat-super
Telefonski razgovor u trajanju 7(!) sati-neponovljiv
Susret u živo-krenuo dobro, nastavio još bolje i onda odjednom-"to nije to", "fali mi nešto"...
U limbu sam, ne mogu van, ona ima ključ.

Sunce je dolje. Propustio sam zalazak, nije bilo namjerno, nadoknađivao sam nešto. Bijah dužan nekih poruka (da, i tebi, da...)Na nebu se vide samo Venera, Jupiter i Antares... Čista poezija, još s rumenilom neba na zapadu, čovjeku dođe baš da voli nekog... da ne propadne romantika.

Bio sam cijeli lipanj na bolovanju i prvi tjedan mi je bilo bez veze, bioritam se opet poremetio iz noćne u dnevnu rutinu i onda sam vidio svjetlo...dana jel'... Vidio sam ljude koji imaju normalan život i job od 8-16 i koji petkom kažu kako je počeo vikend jer nisu u subotu u šest-nula-nula još na poslu, na primjer peku krofne. OK, mora netko i to, jasno je to meni sve, čak i kada sam se vratio u mali privatni pakao u kome vladaju temperature od 70°C ispred peći do -17°C u zamrzivaču koji je veći od nekih stanova koje sam vidio. Sve je jasno i prilično pravocrtno... Dođi u 22.30 i zapni-tura kruha, pa druga tura od raznih vrsta brašna i s dodacima kojekakvim, pa ubaci prvu turu u peć, pa pecivo koje se radi ručno na brašnu, (vadiš prvu turu iz peći), pa pecivo koje se radi ručno na ulju (2 puta), ubaci drugu turu u peć, pizze , pizzete, (3. tura u peć), ciabatte i sad je 03.25 ako si imao sreće da nešto nije krenulo krivo... tu se već pomalo pada s nogu i vrijeme je za pauzu. Pecivo ide van iz peći samo što nije, a nakon 20-ak minuta na jutarnjem zraku (koji je nepošteno neugodan i prehladan za ovo doba godine) pauza je gotova i treba složiti robu u gajbe...Imaš posla do 05.00. Natrag na reprizu 2 ture peciva i kamion krofni (više ne jedem krofne, ne znam zašto...) i to ti je do 06.00. Ideš kući, mrtav i sjeban gledaš ekipu 'rano sam ustao' kako idu na posao...A najgore od svega je to što znaš da će i sutra biti isto... Padaš u monotoniju i bezvoljnost i bez da primjetiš, družiš se samo s ljudima s posla, jer su jedino oni budni kad i ti, ne znaš sa sigurnošću koji je danas dan, datum da se ne spominje...Ali si siguran koji je mjesec. Svibanj! Kako..? Pa, jel' nije? Nemoguće da je srpanj, primjetio bih... ili ne...

I tu je moj 'punchline'. Otprilike sat prije nego odem kući s posla, dolaze vozači koji sav taj kruh i pecivo razvezu po gradu. Dvojica su. Jedan je zajebant koji točno zna kako je nama i uvijek ima pravu riječ za nas, a kad vidi da smo svi sjebani i on šuti i radi svoje. Čovjek jednostavno zna kako dišu ljudi... E, zato onaj drugi ide na nerve za obojicu. Prvo, tip špijunira tko što radi i tko što govori, pa raport gazdi svaki dan (dovoljno da ga ne volim, ali on se ipak trudi više). Svaki dan prođe pokraj mene i kaže, -dobro jutro! Meni kao da je netko zabio šiljak za led u mozak. I tako danima...Jednom sam ga zustavio i pitao ga što je to dobro u jutru, hajde sada Ajnštajne jedan, reci mi što je to tako jebeno dobro u jutru koje ja dočekujem OVDJE, umjesto da se stisnem uz svilenu i toplu i mirisnu kožu njenih leđa i guze i slušam ptice kako pjevaju... HMM? Što je to točno tako DOBRO u OVOM I OVAKVOM JUTRU???

Zbunjena faca sa izrazom što sam ti učinio... Kunem se Bogom, takvi su tipovi umirali kroz cijelu povijest sa rasporenim trbuhom i zadnje su im riječi bile "što sam rekao?" I nikad nisu naučili. To im je valjda tvornička postavka. Pogodi što je rekao jutros kada je prošao kraj mene...?

I opet sam prokleto nemiran... Mora da je kriva terapija željezom što je primam(cijeli sam život blago anemičan, pomalo bez volje tako da mi sad nije ovo normalno). Pun sam neke pozitivne nervoze još od subote. Čista reakcija na pozitivne vibracije koje sam doživio, a reklo bi se samo izlazak u grad. E, ali nije... No da sad ne ulazim u to, recimo samo da sam otišao sa obečanjem u uhu i poljupcem na usni (obečanje ludom radovanje, dakle lud sam k'o ludi šeširdžija iz zemlje čuda). Nije samo to, vidi se očita razlika između mene prije 2 mjeseca i danas. Gledamo se nas dva preko ponora od tih 60-ak dana i vidim ga kako se cereka imaše mi kao da kaže:" samo naprijed, za sve nas iz dana davno prošlih..." B20, podijelila si nešto što nisam očekivao, dirnulo me to i osjetio sam se privilegiran i ovim putem, javno ti zahvaljujem. Ne znam zašto sam to zaslužio, ali mi je drago što jesam... Iz svih tih razloga ja sam danas druga osoba, a što će biti sutra bit će stvarno zanimljivo za vidjeti. Ovim tempom, eksplodirat ću...

Mislim, nije to ni lako, promatrati izlazak kad su zalasci tako pristupačni i totalno isfurani kako su romantični i sve mi je to bljak pomalo... ne bih se htio ogriješiti o ljude koji vole zalaske , ali hej...
Za izlazak (koji ima i svoje ime, ako se niste sjetili... Zora, Dawn, Aubade) treba se i malo potruditi, ne ustaje se svatko u cik zore, a gle, baš to treba, a i malo ranije da bi uhvatili pravu stvar. Znači trud se traži, ali nagrada slijedi. Na istoku se lagano žare oblaci i svijetlo nebo polako protjeruje zvijezde dok je zapad još tanmoplav i točkice nebeske još se drže, ali ne zadugo. Prava stvar još ni ne počinje, a već se osjete promjene, vjetar se kreće i objavljuje uspavanom svijetu da dan dolazi bili mi spremni ili ne. Ptice se bude, najavljuju ono što je sad svakome jasno, dan dolazi... Kao kad voda probije branu dan se ruši na nas, a malo tko ga uopće primjeti. Nezasluženo. Zore su spektakularne, traju duže od zalazaka i definitivno imaju veći energetski potencijal. Dočekajte zoru s nekim koga volite, bit će vam to nešto za pamčenje... A ako ste promašili danas, ne zamarajte se previše, ima repriza sutra. Tako je već 4 milijarde godina i bit će dugo nakon što posljednje ljudko biće ode s Majke Zemlje na ovaj ili onaj način... Pogledajte, garantiran vam je spektakl svaki dan dok ste na planeti.

Slušam Nelly i 'Say It Right', a vani vjetar navlači oblake i raznosi prašinu i sitan otpad sa ceste. Sve je u zraku i sada imamo 3D zagađenje komadima naše svakodnevice. Kraj prozora mi leti omot od burgera, vidi se dio telefonskog broja, ali nije bilo vremena da vidim cijeli. Šteta, dobro bi mi došao jedan...;)Napetost raste, samo čekam kada će prve munje donijeti sablasno svjetlo sumornom ljetnom danu kakav je danas i kakvih je bilo neobično puno obzirom na godišnje doba... trebali bi se topiti na suši i temperaturama oko 40°C. Nije da se bunim, ali se pitam što će biti iduće godine? Snijeg? Bilo bi ok jer nije ga bilo po zimi ;) Koliko ima vjetra možda bi se isplatilo uzeti vjetrenjaču i praviti struju...
Nemiran sam više nego ikad u životu, mijenjam sve što me do sada nosilo. Ili je bolje reći mijenjaju me okolnosti. Osjećam se kao zakukuljena gusjenica. Metamorfoza slijedi, a kada, ne zna se. Jedno je jasno...prva nit je bio ovaj blog i sad nema natrag, samo naprijed, "smrt il' slava, prijatelji!"

Moram se opet naći s njom, trebam je toliko da me boli, sad je i sanjam. Po danu i po noći...

Oluja dolazi i nosi kišu i led i vjetar koji urla kroz moju dušu. Možda me očisti od prošlosti...

Gorim...

Stoje dva frajera kraj šanka jedne subote oko 23.45 u jednom od bezbrojnih istih kafića kakvi se mogu naći širom poznatog univerzuma i komentiraju žene, tj. njihov izgled i 'koju bi rado'. Kao da se njih pita... -Gle onu malu u crvenoj košulji, a je dobra, e... -Aha. Al' ima tipa, znam ga ja, vidio sam ih zajedno. -Pa nema veze, uvijek možeš ulet neki napraviti, vidi se iz satelita da se mala dosađuje, a? -Ulet? Si ti normalan? Frajer joj je sad izletio iz BMW petice, star tri godine, sve ima, jebo ulet kad sam na biciklu doš'o, eej.-Mala je sponzoruša, a? - Ma nije moj tip ionako, nešto mi je koščata, sve neka anoreksija, vidi kako to sve klepeće. Ne isplati se trošit' vrijeme.. -A buca ona, kraj vrata, s nekim frendicama? -Ma nemoj me jebat.. vidi se i zašto je s frendicama, gle to dupe. Pusti, imam ja svoj tip koke...
Sve to vrijeme ja stojim pola metra od njih za istim tim šankom i cijedim treći gin preko iste kriške limuna i mislim si kako taj tip cure vjerojatno ne živi u ovom kraku galaktike, al' jebi ga, nismo svi iste sreće, jel'? Ona je ima više, on manje. Razlog zašto sam ja u bircu koji mi inače ne bi vidio ni sjenu i gdje mi frajer za šankom toči novu cugu u staru čašu kristalno je jasan, samo ja se ne prepoznajem u toj slici... Igram se lava. Tu sam već sat i sitno i nisam se pomakao s mjesta. Došao sam ranije, tako da bez gužve mogu odabrati mjesto s kojeg se vidi ulaz i dio ceste vani. Ogledalo iznad šanka u kome se vidi dobar dio stolova i separea samo je bonus, ali kažu da sreća prati hrabre, zar ne ?? Kako se stvara gužva, tako se ja utapam u sliku i nestajem, maskiran ljudima koji mile unaokolo. Imam na sebi crnu košulju i traperice koje su vidjele i bolje dane. Crne cipele se slažu s onim što nose konobari, kao i ostatak garderobe. Nevidljiv sam... Čekam zebru da dođe na pojilo, a nisam siguran da će doći.
Zašto cijela ova parada? Nije moj stil...ali kao i onaj lik do mene čiji me lakat sada već bode u rebra i ja imam svoj tip. Cure, je li... I tko je bio iznenađen kad mi je srce preskočilo par otkucaja zbog jednog bezveznog rukovanja u jednom usputnom upoznavanju...? Frend me zvao van, idemo se napit' pa on natrag sutra na teren i nema ga do slijedećeg crvenog datuma u kalendaru. Ide i neki njegov pajdo i vodi curu, bit će s njima neke dvije bez pratnje ispast će OK. Dobro, isto mi je s njima ili bez, vidim gdje to vodi. Puzanje kući u 4.25. Još dvije žene koje će se pitati zašto se to njima uvijek dogodi...i tad mi je pružila ruku i ja je prihvatih s društvenim osmijehom, kao drago mi je, a sve autopilot kao i svaki put kada znaš da je vjerojatno nikad više nećeš vidjeti i samo se trudiš ostati pristojan.
Tog trena kada smo se dotakli meni su se popalila sva svijetla odjednom i zbog preopterećenja odmah su se sva pogasila. Samo je jedna vatra ostala... ona pleistocenska u malom mozgu i kraj nje jedan prilično pospan pračovjek odgovoran za moju spontanost. Ne viđamo se baš, on i ja. Dobri smo, ali on se teško probija kroz tehnološku zbrku u mojoj glavi, a ja njega baš i ne vidim od svih LCDa i LED svjetala. Ali sad je predhistorijski mrak i zvijezde se vide bolje nego ikad... Posebno one u njenim očima. Vidim cijela sazviježđa kako se okreću oko nje i ja se vrtim s njima i pomalo se gubim. Onaj momak kraj vatre uviđa svoju priliku i urla (slaba kontrola nagona, ali takav je, ne misli on ništa loše): TO MALI, VIDI JE !!! ONA JE PRAVA, NJU ČEKAMO CIJELO OVO VRIJEME, HAHAHA, VEĆ SAM MISLIO DA VIŠE NEMA NADE, TOO! DRŽI JE, NE DAJ JOJ DA ODE, LUPI JE PO GLAVI AKO TREBA!! Ne znam jesam li spomenuo, slabo se kontrolira...
U stvarnosti sve to traje 2 sekunde, ali ja nisam isti čovjek koji je pružio ruku. Upecan sam i sad se koprcam, a najčudnije je što je udica tako slatka bez obzira na bol. Ne želim je se riješiti... Bio sam cijelo veče u omaglici i svaki put kad me pogledala ja sam pomislio -Vidi, gleda me u oči i vidi me potpuno razgolićenog, nema te stvari koju mogu njoj sakriti... Ove oči vide sve, vide mene i kada budu vidjele ono što im se ne sviđa, otići će i ja ću umrijeti. I prvi put u životu ne mogu slagati da se prikažem brži, bolji, jači, pametniji. Bojim se... Ako joj slažem makar i najmanju stvar, ona će znati i to će biti kraj. Bez osude, bez prijekora samo će se okrenuti i otići, a ja mogu slobodno u Legiju Stranaca ili na odmor u Kabul...
I sada čekam da se pojavi u bircu koji ne podnosim, ali ona tu dolazi, dakle i ja tu dolazim jer nemam izbora. Flaks je otpustila ali me nije bacila natrag u vodu i meni ne ostaje ništa drugo nego plivati njenim tragom i nadati se najboljem...Naravno da sam je spazio iste sekunde kada je prošla po cesti bez obzira na gužvu. Kao da mi je došla uz vjetar pokupio sam njen miris i svaka dlačica mi se nakostriješila, srce podvostručilo ritam a svi zvukovi su izgubili značenje. Čujem njene korake... moram vratiti čašu na šank jer su mi se dlanovi tako oznojili da staklo klizi... a sad sam bio normalan. Ne mičem se i ne gledam u njenom smjeru jer to privlači pažnju, a ja još nisam spreman biti otkriven. Znam točno gdje je iako je ne vidim, ali ne treba gledati u Sunce da bi znao gdje je, točno? Osjetim vrelinu njenog postojanja i sve oko nje je samo pozadina, pozornica po kojoj ona hoda, nesvjesnom lakoćom... To je to, sine. Čekaj još minutu i netko će se uvaliti i ti ćeš biti peti kotač. Idi sad ili naruči novi gin i pravi se nevidljiv. Ali kako ću sam, bez podrške? Pleistocenski frajer je zbrisao u svoju pećinu i virka iz sigurnosti, a meni treba pomoć... -Khm... treba ti asistencija?
Lik iz zbrke uma se pojavio na čistini mog straha i vidim ga jasno... Ima moje lice...znači jedan od onih. Čist je, popeglan i počešljan ali nije zalizan ni posebno uređen. Izgleda kao da se sad sprema uhvatiti se nekog fizičkog posla koji nije njemu u korist, ali pomoći će nekom drugom... Nema gela u kosi, niti nosi modnu marku bilo čega. Ima ožiljak na desnoj podlaktici koji se vidi jer su mu rukavi košulje zarolani prema gore.Liči mi na jednoga od ranije, ali on nije imao ožiljak i oblačio se skuplje. -To je Laž. On je na bolovanju...ja sam ti večeras jedini izbor. Ako trebaš pomoć... da se upoznamo, ja sam Iskrenost.
Pogledam ga i razumijemo se bez riječi, ipak je on ja, na neki način koji mi nije potpuno jasan i kažem na glas :-Idi tamo, idi sada tamo i reci joj sve, baci joj se pod noge pa ako te zgazi, bolje ona nego neka bez veze... Lik na šanku koji je raspredao o tipovima cura me čudno pogledao i otkrenuo se sa facom 'jebote, kaki ludova sve ovde ima, e..'
Ah, da, zaboravio sam... ona uopće nije moj tip. Ona nije nikakav tip. Ona je jedinstvena.

možeš jako dobro osjetiti
kako šaram jezikom
dok tragam za
čarobnim zrnom
skrivenim
u naborima
polako pritišćem
izvana
ne bih li ga
dobio da se pokaže
nježno vršcima prstiju
razmičem
slatke usne
i idem jezikom
ka mjestu gdje se one spajaju
ulazim malo i povlačim ga gore
i nagrađen sam
osjetom
malog
tvrdog
vrućeg
zrna
koje mi pulsira na jeziku
vlažiš se
sve više
osjetim tvoju slanost na svom nepcu
i uživam
obuhvaćam tvoj užitak usnama i
masiram ga jezikom
stenješ
tiho

vrškom jezika
spustim se u točku
gdje prsna kost
napinje kožu
i spuštam se
dolje
niže
ali ne po
ravnoj crti
nego polako
po svim
neravninama
taknem svaku sitnu dlačicu
pređem svaki dio od kuka
do druge strane
sjećaš se ruba gaćica?
blijedo
Kad dođem jezikom do pupka
povučem ih niže
centimetar
samo malo
i prijeđem tom crtom
opet ovisi o vrsti
koja se vidi od gume koja
je utisnula trag
Može li se
to su neke tijesne
pretpostaviti
u ovom trenutku da ti guza više nije dolje?
može
lijevom rukom
ti se spustim na križa i poduprem
te lagano
da se ne umoriš
a desnom se zabavim
povlačenjem gaćica
prema dolje
i svaki otkriveni
komadić
pozdravljam vrškom jezika
a jel
pa taj ritual nismo imali
kada sam ležala potrbuške
Zato si sada na leđima
i točno tu
sad, u ovom trenu
kontrola prelazi kompletno u tvoje ruke
kad se naziru padine mons venerisa
i kad trebaš odlučiti što želiš

Danas sam naučio kako ljudima odobriti kredit ili pozajmicu. I kako ih odbiti. Kažeš liku ne, a on te gleda... i gleda te još i ti si misliš, jebote šta ovaj sad izvodi? A on kaže kako je bio snajperist u vojsci. Jako duhovito... Dobro za srce, ne toliko za živce, nimalo za želudac.

Član sam na Iskrici od '04. i bilo je u početku malo bezveze ali je kasnije postalo puno gore. Tako da sam pokupio svoje krpice i nisam se pojavljivao do pred neki dan. Jesam tu i tamo zavirio jer valja ipak vidjeti što se događa, nije fora da nečija poruka sjedi u inboxu više mjeseci, ali drek. Ko pulover velik. Interes kao da sam mrtav ili vrlo slično pa ljudi ne žele biti blizu u slučaju da je zarazno. :) Kako sam se javio na blogu dobio sam 22 nova imena u rubrici "zavirili u vaš profil-sad ste sigurno sretni". Imam sada i prijateljicu za chat, naveliko brbljamo i ona se (ponekad) i nasmije kad se potrudim... Tako da pušu sve topliji vjetrovi, ali je interesantna stvar kako sad ima dosta udanih gospoja koje me 'ispipavaju'. Izgleda da imam nešto što im se sviđa :)Nemam pojma što je to, cijenio bih neki 'hint'. A i novi posao je dogovoren, sad sam vježbenik. U ovim godinama...hehe. Fino sam ja govorio, život je lijep. Sutra će vjerojatno biti neka poplava ili što slično.

I bolje mu je da bude dobar. Idem danas vidjeti za bolji posao, ima neka prilika, ako bogo da iščupat ću se iz noćne smjene i zaposliti u uredu. Pa ću i ja biti onaj koji ide na vikend petkom i sreće ljude po danu. Tu i tamo spoji pokoji praznik. I općenito živi daleko bolje od trenutne situacije. Možda i curu nađem, hehehe.