Baba Dara vs Sikopata Jerotije

vikno sikopata Jerotije u 5 u jutro i baci se gol u sneg.
res, dva, tri, oma svi na fiskulturi, oma, bre!

Ne daj se Floki, uspravi usi
jer ti si jos jedini taj,
a kad te zazebe u krznenoj dusi,
na stubiste stani i laj!
Ne daj se Floki, ostani psina,
onjusi te skele i kran,
jer covjeku treba pseca toplina,
a psu treba djetinji dlan.

Sretni nikad ne razmišljaju o sreći.
To je posao za nesretne.
 Svi primijete sreću u nesreći,
a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi.
I iskusni..."

S tobom sam uvijek mogla sjediti do jutra,
umorna, nenaspavana, za priču neraspoložena,
s tobom bih
i sada
i takva
i uvijek
čavrljala do pojave sunca.

«Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana rastemo ko`zelena trava...» Malo mi se pomiješalo sve skupa od tih, sada već davnih, socijalističkih pjesmica moje generacije. Jer ja sam osim onih službenih «skladala», onako dječji, spontano, vlastite kombinacije. Tako se sjećam da su me moji ukućani u čudu gledali kada sam iskombinirala nešto u stilu: »Ja sam mali anđeo, jedan-dva, jedan-dva-mi smo vojska Titova». Eto. Što dijete uspije spojiti u sekundi, ne uspiju svi političari i mirotvorci ovoga svijeta. A kako sam se sjetila svega toga? Ne znam. Ono što je zanimljivo je to da su ga se mnogi sjetili, jer su se na taj dan prvašići primali u Savez pionira Jugoslavije. Tako sam imala jučer kratku prepisku sa nekim dragim blogerima jer je nekolicini nas blogerica Dvojka poslala kopiju pionirske knjižice sa svečanim obećanjem i još par prigodnih sličica iz tog vremena. I pitala nas je sjećamo li se toga? Naravno, svi smo se sjetili i to, čini mi se, sa onim pravim nostalgičarskim osjećajem prošlog djetinjstva, što je valjda normalno za svaku generaciju.Ali onda odmah nakon toga ide distanciranje od onog režima i svega onoga što je on, osim pionira, nosio sa sobom. Normalno je da se djeca nisu toliko opterećivala političkim uređenjem. Neki roditelji nisu uopće htjeli djeci iznositi svoje prave stavove, u želji da ih poštede zbunjenosti tog osjećaja dualne razapetosti između javnog ponašanja i privatnog mišljenja. Neki su pak od malena djecu učili da to nije naša država, ali da to ne smijemo javno govoriti. Ja sam jako upijala sve što se govorilo kod nas u kući i znam da sam bila pomalo zbunjena. Jer sam išla na vjeronauk i na misu, ali to nisam u školi smjela spominjati. A ako mi išta u životu (valjda od rođenja) teško pada, onda je to kada moram šutjeti. I govorila sam... uglavnom onda kada nije trebalo. Tako sam se negdje kod Knina na odmorištu prema moru, prije jela lijepo prekrižila, kao što smo ponekad doma običavali. Ne znam više točno na koji način su moji roditelji reagirali, ali se sjećam da su me upozorili kako se to radi samo doma. O Bože, koji živiš samo na nekim mjestima, a na nekima te «nema». No dobro, odrasli smo i shvatili neke stvari (neke nismo jer su ionako bile neshvatljive) i vjerujem naučili odvajati ta privatna sjećanja od onih općih, političkih. Ali, mogu li se sjećanja, pogotovo iz dječje perspektive potpuno razdvojiti? Jer primanje u pionire je i danas odraslim ljudima nešto što je ostalo u sjećanju kao važan događaj. Sjećam se svog oca koji je bio daleko od komunista, kako me s ponosom slikao sa Titovkom na čelu. Je li tada bio ponosan zato što sam postala Titov pionir, ili zato što sam narasla i prolazila neke faze djetinjstva koje su mi tada puno značile, pa ih je i on prihvatio? Poznavajući ga, biti će da je ovo drugo. Jer je proslava sakramenta Prve pričesti imala i popratan govor doma, tj. objašnjenje što znači taj događaj. O Titu i pionirima se doma nije govorilo, a kada su mislili da ne čujem, govorilo se... A ja sam slušala i pamtila. I zapravo mi je drago da sam čula i tu drugu stranu, onu kod kuće. Jer sam s raspadom Jugoslavije razumjela zašto se to događa. S druge strane, bilo je mojih vršnjaka koji su doživjeli pravi sociološko-politički šok i preko noći su morali naučiti sve ono što su im godinama roditelji propuštali reći (na glas ili po tiho). Šok je prošao, ali nisam sigurna da su nekima ikada sve te okolnosti odrastanja sjele na svoje mjesto.Jedan dobar primjer za to je i anketno pitanje na Internet monitoru koje glasi: «U kakvom vam je sjećanju ostala SFRJ?» I onda imate ponuđene odgovore u svim kombinacijama: jako dobro, dobro, i dobro i loše, loše, jako loše i ne sjećam se. Većina se ipak opredijelila za ova ljepša sjećanja. Što naravno ne znači da je ta zemlja bila jako dobro uređena, da su ljudi imali duhovne slobode ili slobodu govora. Ali su imali očito bezbrižno i lijepo djetinjstvo. Ja sam tek puno godina kasnije doznala da je moja mama imala probleme na poslu jer je nosila križić oko vrata. I još puno takvih stvari. Pitam se kakvo djetinjstvo ima generacija rođena oko vremena Domovinskog rata? Pa ratno djetinjstvo. Prognano, dijelom izgubljeno. Imaju svoju zemlju u kojoj smiju reći da su Hrvati, ali mnogi su izgubili vlastiti dom, neki i jednog ili oba roditelja. Oni koji su imali sreću i nisu bili u ratnim područjima, imaju roditelje koji više nemaju toliko vremena za njih. Došao je kapitalizam. Nema više socijalne sigurnosti i one poznate: «Ne mogu me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi».Tako da mi se čini kako je to pitanje puno zamki i nema jasnog odgovora. Jer dugoročno gledano, naravno da je sloboda važnija. Ali izgleda kao da je moguće imati ljepše djetinjstvo u «neslobodi», nego biti izgubljena generacija u slobodi. Govorim isključivo iz dječje perspektive. Da ne bi bilo zabune. I čestitam svojoj generaciji dan sjećanja na dio našeg djetinjstva i vjerujem da su dobri, radišni i pošteni ljudi u, konačno svojoj, vlastitoj zemlji. Jer neke postavke uvijek stoje, samo je pitanje u čije ime ih se izgovara. Najbolje možda u svoje.

 Uz očekivano i opravdano negodovanje u vidu ultra giga mega glupe sirene, koja i nije baš urodila plodom, u maminog i sestrinog i tatinog pionira Haruna otišla dotičnom ćuna na pazar…

Nijet zadovoljen, Skake nanovo, tradicionalno, okrvaviše ruke na  Umornićima..
Ko nije krenuo sa obnovom jesenjo- zimske kožne galanterije  i kolekcije nek požuri, nema baš za sviju materijala…

probudices se i krevet ce biti suvise velik i isto tako suvise tijesan. zgrcices se, a cijela jedna cjelcata deka bice samo tvoja. nikoga nece biti da se s njim otimas za krajicak tankog pokrivaca. trazices topla koljena i bedra. soba ce postati ogromna, zatvorices prozor prizivajuci tisinu koju je ona trazila. u momentu ces shvatiti da ne mozes pobjeci ni na par metara. njeno prisustvo ces osjecati jace no ikada. stisni zube. podnesi muski. nabaci lafovski osmijeh i neka plave oci budu jos plavlje. zivot ce i dalje biti lijep.

Everyone considered him
The coward of the county
He'd never stood one single time
To prove the county wrong
His mama named him Tommy
But folks just called him yellow
Something always told me
They were reading Tommy wrong
He was only ten years old
When his daddy died in prison
I looked after Tommy
'Cause he was my brother's son
I still recall the final words
My brother said to Tommy
Son my life is over
But yours has just begun
Promise me, son
Not to do the things I've done
Walk away from trouble if you can
Now it don't mean you're weak
If you turn the other cheek
And I hope you're old enough to understand
Son, you don't have to fight to be a man
There's someone for everyone
And Tommy's love was Becky
In her arms he didn't have
To prove he was a man
One day while he was working
The Gatlin boys came calling
They took turns at Becky
N'there was three of them
Tommy opened up the door
And saw Becky crying
The torn dress, the shattered look
Was more than he could stand
He reached above the fireplace
Took down his daddy's picture
As his tears fell on his daddy's face
I heard these words again
Promise me, son
Not to do the things I've done
Walk away from trouble if you can
Now it don't mean you're weak
If you turn the other cheek
And I hope you're old enough to understand
Son, you don't have to fight to be a man
The Gatlin boys just laughed at him
When he walked into the barroom
One of them got up
And met him half way cross the floor
Tommy turned around they said
Hey look, old yeller's leavin
You could've heard a pin drop
When Tommy stopped and locked the door
Twenty years of crawling
Was bottled up inside him
He wasn't holding nothing back
He let 'em have it all
Tommy left the bar room
Not a Gatlin boy was standing
He said, This one's for Becky
As he watched the last one fall
N' I heard him say
I promised you, Dad
Not to do the things you've done
I walk away from trouble when I can
Now please don't think I'm weak
I didn't turn the other cheek
Papa, I should hope you understand
Sometimes you gotta fight
When you're a man
Everyone considered him
The coward of the county

Jeo sam onoliko pasulja: i prebrance (sa suvim paprikama i bez) i pasulj sa jagnjetinom (u Bosni - zimsko jelo), i tavče na gravče (toplo i hladno)  i dvoprdce i troprdce (koji su tako ljuti da progore sto ako se prospu na njega), i vojnički pasulj iz poljske kuhinje (najbolje ga je u celoj JNA kuvao neki  zastavnik - VP8440 Vranje - njemu je uskipela zaprška jednom prsnula u oko i osakatila ga za vo vjeki vjekov) i paštu fažol.

I znate šta? Najbolje pasulje kuvali su (utata, njanjanja feministkinjama, borcima protiv rodne diskriminacije i ostalim politički korektnima) muškarci.  Žene kao da žure. Kuvaju pasulj kao i svako drugo jelo. A to ne sme. Pasulj je bre ozbiljna stvar.
Fakat, lepo ga kuva jedna moja tetka, da ne grešim dušu.  Nadam se da moja dobra majka neće videti ovaj blog (sem ako joj neko ne kaže) ali njeni pasulji su, na primer, uvek bili gnjecavi, ma koliko se trudila (stalni predment rasprave i nepresušni izvor konflikta).
Moja pokojna baba ga je kuvala odlično, kraljevski, k'o vojni kuvar, ali čak ni njen pasulj nije bio ni prineti onome što su u jednom okrnjenom zemljanom loncu od 10 kila (brat -bratu bilo mu je 50 godina) kuvali ćaletove kolege lovci - odnedavno pokojni Milovan Knez i njegov pobratim (davno pokojni) Milija Roditelj.  Ovaj blog je omaž njima.
Kad god bi otišli u lov na Jelicu (sredina 70-ih, početak 80-ih), njih dvojica bi džabaisali divlje svinje. Oni bi radije kod šumske kuće na Bukovcu raspalili veliku vatru, nalili sebi po ljutu, a na jednoj dasci sitno isekli dve-tri povelike suve svinjske kobasice, pola table dimljene slanine i jedno kilo - kilo i po sirove govedine. Kobasicu i slaninu nikad nisu kupovali u radnji nego ih je Knez uvek donosio iz nekih tajnih rezervi (bio je kasapin-amater, medjunarodno poznat po kuvanju svadbarskog kupusa i pravljenju duvan čvaraka, te kavurme i krvavice).
U onaj lonac nalili bi vode sa česme-izvora tu blizu, strovalili bi pasulj tetovac koga su celu noć držali u hladnoj vodi da žmićne (zabrekne)  i tako bi ga kuvali, pa otprilike sat, sat i po, taman dok polako ne posrkuću po dve rakije i dok Roditelj ne savije drugu cigaretu (ne znam odakle mu nadimak ali tako su ga svi zvali), pa bi pasulj ocedili, oprali i ostavili u jednu šerpenju koja je obično stajala na drvima ispod kuće.
Onda bi u avanu od smokovog panja, čekićem bez držalice (izgubli tučak) istucali slatku i ljutu suvu papriku, pa zatim i podosta belog luka. Knez bi svojim kao žilet oštrim nožem (napravio mu ga je Vidak puškar od čelika za kamionske gibnjeve)  tanko iseckao nekoliko glavica crvenog luka i dve tri šargarepe, malo paškanata i peršunovog lista.
Uzgred, sve bi sastojke i začine donosio umotane u novine i masan papir i vadio bi ih iz olinjalog nemačkog telećaka (vojničkog ranca).
U loncu bi istopili svinjske masti  i u nju sručili onaj luk (beli i crveni), soli, bibera i meso, pa slaninu i kobasice. Posle petnaestak minuta dodavali bi istucanu papriku  i običnu, kupovnu, mlevenu horgošku papriku da lepo pocrveni, pa so, biber, lovorov list, pola flaše domačeg kuvanog paradajza i onaj pasulj.  I vode.
Lonac bi izmakli od jake vatre, poklopili, nagrnuli oko njega žara i jednu nagorelu kladu (da drži vatru) i ostavili pasulj da šapuće barem tri - četiri sata.  Negde na pola ubacili bi jedan krompir u ljusci.
Kad bi ono unutra postalo gusto, Knez bi dosuo kašiku šećera i peršunovog lista i još malo kuvao. Onaj krompir iz prethodnog pasusa bi izvadio i bacio (krompir pokupi koješta iz pasulja i onda nema nadimanja i da prostite gasova i možete da krkate koliko 'oćete).
Mi bi obično nekako tada  stizali umorni kao psi i gladni kao vuci. Nekad sa sve ulovljenim divljim krmetom, a najčešće bez njega (divlje svinjče nije lako uloviti jer beži brzo, ima odlično čulo mirisa i sluha, a ume da bude i opasno). 
Dok bi Knez kuvao pasulj, Roditelj bi zamesio veeeliku pogaču i ispekao bi je ispod sača.
Prvo bi se poslužili pršutom i belim sirom i lukom. A onda bi po'pali po onom loncu ko psi po kosti. Pojeli bi sve, a onda bi nastalo otimanje ko će da hlebom omaže lonac (i to sem nas dvojice klinaca, sve bre bili ozbiljni, brkati i ćelavi ljudi - apotekar, inženjer mašinstva, veterinar, šumarski inženjer, kasapin, seljak domaćin, poštar, jedan agronom  i jedan bivši i po liniji Rankovića ražalovani komandir stanice milicije).
A pivo i špricer (ko šta voli) su uvek bili 'ladni jer ispod kuće ima izvor. A za nas klince Vitasok u onim staklenim flašicama ili "mali, marš na česmu pa pij vode ako si žedan". I salata bi bila od kiselog kupusa koji bi doneli pravo iz kace od nekog Ranka Gluvog koji je živeo u blizini.  I ona pogača. A za kraj suve šljive, suve kruške i jabuke divljake. I turska kafa.
Iz nekog razloga nikad nismo žurili da se vratimo u Čačak. 
A o Svetom Savi bi u tom istom zemljanom loncu kuvali kiseo kupus sa suvim mesom i slaninom, a o Uskrsu, Prvom Maju i (ili) Djurdjevdanu bi pekli jare na ražnju.
E sad, muka je što nisam zapamtio mere. Probao sam nekoliko destina puta da kuvam i ja ovaj njihov pasulj ali u manjoj količini i uvek bi ispadalo nešto što je sasvim jestivo, pa čak nije ni loše ali to nikako nije bilo to... Da li je stvar u količini, ili u činjenici da smo uvek bili jako gladni ili u jeličkom vazduhu i vodi i bukovim drvima ili brate, što rekao jedan prijatelj: "Svi mogu da naprave violinu, ali jedan je Stradivari."

Spalio je juli seno 
a Tisa nezapamceno opala 
i otkrila sprud kraj slepa 
k'o stvoren za njena lepa stopala 
 
Stari joj je bio ladjar 
polu Rumun, polu Madjar, besni ker 
prema meni nikad zao 
nekako je znao, da mu volim kcer 
 
Bodom sitnim kao prezla 
moje ime je izvezla, stidljivo 
plavim koncem na gacice 
i pod karner spavacice, jedva vidljivo 
 
Skrila camac mlada trska 
koju mozes sa dva prsta poviti 
molila se Bogu suse 
da sto duze ne da im otploviti 
 
Tu noc je Tisa nadosla 
a na njoj nosnja raskosna 
samo sandalice, prstencic 
i u kosi vencic od ivanjskog cveca 
pa ipak, nije nesreca sto me se ona ne seca 
ma kakvi, nesreca je sto se ja nje secam 
 
Nastavila voda rasti 
nije htela naglas kazti, a znala je 
drugog jutra sve po starom 
al' nikad da sladje garov zalaje 
 
Zaklela me da je cekam 
da ce me se cela veka secati 
na promaji zar malakse 
ima l' ista lakse neg' obecati 
 
Tu noc je Tisa nadosla 
a na njoj nosnja raskosna 
samo sandalice, prstencic 
i u kosi vencic od ivanjskog cveca 
pa ipak, nije nesreca sto me se ona ne seca 
ma kakvi, nesreca je sto se ja nje secam
 
 

Heureka!" je vjerojatno najpoznatiji uzvik u povijesti. Tu je riječ, kao što znamo, radosno uzviknuo grčki matematičar i fizičar Arhimed iz 3. st. pr. Kr. kada je iskočio gol iz korita u kojem se kupao. Tog je trenutka otkrio temeljno pravilo hidrostatike, tj. da tijelo uronjeno u tekućinu prividno gubi od svoje težine onoliko kolika je težina njime istisnute tekućine. Susjedi koji su, kako tvrdi predaja, zapanjeno gledali kako oduševljeni Arhimed gol trči ulicom, nisu ni slutili da će uzvik "heureka" (našao sam!)  ući u brojne jezike kao usklik radosti pri nekom otkriću, spoznaji ili spasonosnoj misli!

Fantomska kakica
Ona koju osjecas da izlazi, vidis je na toaletnom papiru ali ne i u skoljci...
Prava kakica
Izlazi, vidis je u skoljci, ali ne i na toaletnom papiru...
Vjecna kakicaBrises, brises, brises....Ali je jos uvijek na papiru. Na kraju jedini izbor je dignuti gace, staviti list papira u gacice za izbjegnuti tragove kocenja...
Vjecna kakica II
Zavrsis, ali kad dignes gace skontas da treba jos malo kakiti...
Kakica kod koje ti iskacu zile na vratu
Neka telefon bude blizu ruke u slucaju inafarkta...
Komad kakica
Strah te je da se nije razbila skoljka, ali odises ponosom jer je to ipak (bio) dio tebe.
Kakica koja nikako da izadje
Zelis kakiti, osjecas da se priblizava, ali sve sto imas su grcevi i vjetar...
Kraj kakice
Osjecas takvu bol, da bi se zakleo da ide na drugu stranu...
Kakica-brzi vlak
Ide takvom brzinom ili je toliko teska da imas osjecaj da se guza raspada...
Kakica dan nakon tuluma (napalm kakica)
Zuto smedja tekucina koja rastapa skoljku i guzu istovremeno...
Zecja kakica
(brabonjci od ovce)Male kuglice. Jedne plivaju , druge tonu
Kakica iznenadjenja
Mislis prdnuti, a ono skontas da ti se kaki, ali vec je kasno...
Kakica s zadrskom
U vlaku ili na brodu (ili restoranu)
 dodje ti se kakiti, odes u WC i taman kad ces je izbaciti, a ono cujes da je netko u susjednom WCu.
Bucna kakicaToliko je bucna, da se svi okolo valjaju od smijeha...
Meksicka kakica
Bode oci...
Elasticna kakica
Odbija pasti u skoljkum a znas da je izasla. Nadas se da ces je micuci guzom i skakutanjem na skoljci uspijeti otkinuti...
MOLI SE OSOBA KOJA SE PREPOZNALA U OVOM OPISU DA PUSTI VODU NAKON STO SE POKAKILA.

Na svijetu ima približno 20 000 vrsta pčela, te se nalaze na svim kontinentima osim Antarktike. Hrane se nektarom primarno kao izvorom energije, te peludom, kao izvorom proteina.
Pčela ima bilateralno simetrično i kolutićavo tijelo. Kolutići su srasli u tri funkcionalne skupine: glava, prsa i zadak.
Na glavi se nalazi par ticala i sa svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri odvojena kolutića. Na svakom se s donje strane nalazi po jedan par nogu. Na drugom i trećem kolutiću nalazi po jedan par krila za letenje, pri čemu je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta, krila su toliko mala da je nemoguće letjeti.
Dominantna vrsta apis mellifera podrijetlom iz Afrike, naselila se u Mediteranske zemlje i Europu prije nego što se nastanila u Aziji, Australiji i Sjevernoj Americi

http://video.google.com/videoplay?docid=-360232192818099699&q=gogs&total=1027&start=50&num=10&so=0&type=search&plindex=1

Otišo sam juče, u bioskop ja
igrao je Brus Li, moja simpatija
odmah na početku, počelo tepanje
Dotad mirna publika,poče s navijanjem
udri Brus Li, ritaj Brus Li, pobi gi svi
nedaj niko da preživi od ovi ološi
udri Brus Li, ritaj Brus Li, pobi gi svi
nedaj niko da preživi od ovi ološi
Jedan glumac ?vije?, neznam da li vara
Brus Li samo bije al se ne zamara
Pljušte na sve strane, karate udarci
Brus Li sve ubija, ko da su komarci
udri Brus Li, ritaj Brus Li, pobi gi svi
nedaj niko da preživi od ovi ološi
udri Brus Li, ritaj Brus Li, pobi gi svi
nedaj niko da preživi od ovi ološi
Brus Li ne prestaje, sevaju karate
oće sve da ubije, niko živ da nije
plaču gledaoci, suze padaju žal mi oni ljudi,
što gi Brus li ubi
Dosta Brus li, brate mili imaj dušu ti
ostavi nam bar jednoga za sledeći film
Dosta Brus li, brate mili imaj dušu ti
ostavi nam bar jednoga za sledeći film