Riznica Snova

Postoji li kakva povezanost,
među anđelima..
da ti prenesu moje želje..
..pošalji svoj smješak u nebo,
da me dosegne i oživi..
--kada vas ljubav pozove,
pođite za njom..
iako su staze njene,
trnovite i strme..

Hladna zimska kiša..
..i kad padne kišna kap,
zatreperi cijeli list..
tako moje srce zatreperi,
kada tvoje ime dozivam..
ti i ja smo se zakleli,
i žudnja se sa ljubavi stopila,
ipak..nisi mi otkrila tko si?
ti za mene ostala si vječita tajna..

Odlazim sa nevidljive staze,
na kojoj smo se sreli..
u korak života,
što me bliže stvarnosti zove..
..i novom buđenju vodi..
kradeš mi opet moje snove..
sigurno čes reći,da hrabrosti nemam,
i da nisam spreman ići dalje,da saznam šo bi bilo,
na toj stazi od sna i jawe..
 

Ljubav nema drugih želja,
nego da se ispuni..
kada moram do tebe stići,
sve drugo zaboravljam..
..moje oći ne vide svjetlost..
ništa više od tvog glasa,mojim ušima..ništa ne znaći,
polako sahnu zadnji plam ljubavi
..zoro..što me probudi...
 

Tko si ti ženo divlja,
što sama lutaš cestama..
i boriš se sa vihorom jakim,
pod crvenim suncem..
..dali si zbog toga takva..
jer imaš dogovor sa vjetrom,
ne budi takva,
jer vjetar...to sam ja...

Neču da odem ovom stazom,
po kojoj pada uvelo lišće,
tu je na svakom koraku,sve dublja i maglovita jesen..
 
Navratiti ću tamo na izvor,
i u sječanju i tišini,
tražiti tvoje ime..
a kada pomislim na tebe,-moje sječanje postane poezija...

Nemogu ti reći,
sve što znam od jučer..
vjerovala nebi,kako sreča vara,
dok ti držim ruku,daljina me vuće..
...i neka nova vatra..
 
Moram ići dalje,do kraja samog,
nemoj me pratiti..
jer je odveć kasno,
ti nikad nečeš znati,ko će pobijediti,
a ko plakati glasno..

Kao da hodaš po samom cvijeću,
kao da pjesmu pjeva tvoj hod..
kao vila vitka,ti djeliš sreću,
ja ti se divim,ma gdje god bila,
..nikad ja stati pjevati neću,
sve dok me grije nebeski svod,
noge će tvoje ići po cvijeću,
valovi pjesme..nek huće livadom..

Doviđenja ti mi reci,
iako je zbogom..
..nada u novi susret ostaje,
i kad je sve uzaludno.
Znam-mnoge če pjesme biti ispjevane,
ovo što jesmo,
neka ostane tu..
u mislima našim skriveno,
i u dušama našim,
jer pjesme naše niko pjevati nece..
 

Dodirneš mi srce,
a onda prestaneš..
pružiš mi ruku,pa onda nestaneš,
puštaš me da sanjam,
i opet me probudiš..
udijeliš mi milost,
pa me pogubiš..
poljubio bih te-ali si daleko,
ja bih da te budim,
ali te budi drugi neko..
htio bih da si blizu,
da me pratiš kao sjena..
ja bih da sam tvoja ispunjena želja..

Kao da se nismo ni sreli,
i kao da se nikad ni necemo..
jedno drugom reci nešto njezno,
kao nekad što znali smo....ove noći umire ljubav u nama,
i slomi sve,
i jedan čovjek i jedna žena,
krenuli svako,
sa druge strane ulice..
između mene i tebe postoji praznina,
što naša srca razdvaja..

Još nije prestalo,
i nikad prestati neće..
mogu proći stolječa,
a mogu prije i umrijeti..
ljubav je slijepa,
nezna za boga,ni njegov sud..
ali je lijepa u pjesmi,
i duši mojoj daje lijek..
ako me ikada sretneš,
ne stavljaj ruku na lice..

Jedina je ljubav koju sam htio,
i sva sreča koju sam htio..
kad sve se sruši za jedan dan,
ostale suze bolne što peku..
i kvase lice za tuđi osmjeh..
zar se nije moglo sanjati o sreči,
ali još je rano gubiti nadu..
zatvoriti oći,kad dušu mi lome,
i ljubav mi kradu..
ja još snage imam da ljubav dam.

Moj život i duša,nose svoju tajnu,
ljubavi vječne..što se u tren svati,
moj bol bez nade,
u cutanju svom
živjeti ću-ali ona neče znati,
moj če duh vječno da je prati..
i reci ću..
da je vjerna životu svom..
ali još uvijek čita moje pjesme

Što je srcu ljubav bilo,
u nepovrat ode sa tobom..
i prazninom ga ispunilo,
dušu umornu ispunila zlom..
i nemam želju da ikoga krivim,
sve dok me bude..ja ću da živim..
ljubavi ja nemam više,
u nepovrat ode sa tobom..
i sve tužne rijeći ja primam na sebe,
mi  sanjari sreće smo bili...