Riznica Snova

Svaka je ljubav
neočekivana..velika,
--kao na platnu--
što daje snagu i krila..
svako ko je volio jednom,
držao je zvijezde u rukama..
..možda još nije kasno,
da se pojave ljubavi prave,
..još ni danas nisam siguran....

Kada te život mnogo razočara,
kada prestanu želje i snovi..
ono što nam vrati,
jedna suza stara..
vrijedi jedan život,neznani i novi..
..pamti što je prošlo,
sa puno vjere nijeme,
čuvaj svoju prošlost,
za neko drugo vrijeme..
..kada se živi samo od uspomena..

Poljubi me,
i začaraj me sobom,
zatvori mi oći poljubcem..
da u trenutku zaborava,
živim kao sjena lutanjem..
zaboraviti treba,
sve što je moguće..
i onog koga nema,
vrijeme rastanka,izgubljeno je vrijeme..

Ponekad samo sebe damo,
za oći jedva upoznate..
i na rastanku ćutimo samo,
i ne tražimo da se vrate..
Živimo dalje u tom drugom svijetu,
sve dok nam oći svjetlom plamte,
i ne znamo što nas pamte dugo,
kad ne tražimo da se vrate..

U mnogima češ naći jednu želju,
što je iznad svake druge..
ljubavi gladna..ljubavi žedna.
što uzdiže se iznad druge,
..volio bih da si tu..
u ovoj hladnoj noći,
da mi kažeš..
da nikad nećes doći,
a ja ti svaki dan pišem zadnju pjesmu...

Uzeo mi bog..sve što mi je dao,
i pustio me tako,
da kroz vrijeme živim..
i daje mi,da mi bude žao.
niti da se bunim,niti da se kajem..
ali dušu mi nisi uzeo,
nedam je do posljednjeg daha..
..a kad budem oći sklopio svoje,
uspomena će otići
i sve što je nekad bilo moje..

Kada ti otvorim vrata svojih snova,
i nastanim se sa tobom,
u dvorcu od iluzija..
..a dvorac odjednom nestane..
kad život tvoj sakrijem u tvoje srce,
..stavim svoju sreću u tvoje oći..
pa zatim klonem,
niti imam snage,
niti imam moći..
 

Kada prestaneš pričati,
još odzvanja tvoj glas..
kada odeš,
tvoj lik još je u mojim očima,
kada odeš,
još osječam tvoj dah..
onda se vratim kasno u noć,
jastuku svom..

Pjesnik je i dalje živio,
i svaka njegova riječ,
ispadala je,
iz njegovih umornih usta..
i bez milosti bila zgažena,
još samo ruža ostala je,
kao jedino blago duše njegove..
 

Vrijeme je da se udaljiš,
da te se ne mogu sječati više..
vrijeme je da nestanem,
u čahuri bezdana..
bez tvog glasa,
čekaj tako noć ili dvije i onda pođi..
jer mome srcu,
vratiti se nečeš..

I tko bi znao,
tako mirno pod zvijezdama biti,
dok tišina,
zaustavlja moje riječi..
iz mog svijeta-gdje si bila ćudo-
ti odlaziš...
kad oluja nebo oboji u crno,
ti u tami potraži svjetlosti trag..
i samo ponekad,
ti pomisli na nas..

Ako odeš-ja izmisliti ću te,
i ti češ to znati..
pričati ću ti priću,
o zaljubljenima..
što gledali su svoja srca kako se ljube..
pričati ću ti pricu,
o nepoznatom pjesniku..
koji je umro..
jer te nije sreo..

Suze-gorke suze teku,
gorka tuga,neizmjerni jad..
..opet mrak i snovi rastureni,
odletim u beskrajnu noć,
i što dalje?
dosta mi je tog muka,
umorno mi tijelo želi san..

Snjegovi neki ledeni,
pokrivaju staze našeg sna..
sve ostaje kao prije,
..ta srca što još uvijek vatru traže,
jesmo li to mi?
..obečala si mi proljece..
i dok vjetrovi hladni zavijaju,
ti ćutiš..
duga je ova samotna zima...

Večer polako umire,
ognjište se srca gasi..
još ovdje u grudima,
poneka iskra ostaje..
iz tvojih usana ćuje se šapat,
kao da se kaješ..
svijet ti je mali,
krenula bi nekud,samo da imaš krila,
ostaje mi samo ime tvoje,
da me nate podsječa--