Dnevnik jedne tračerice

Link

Često i prečesto se pitam zakaj još uvijek svraćam na ovaj site? I opet svratim i svaki put se iznenadim, jer kad mislim da ne može bit gore, ostanem u šoku koliko sam u krivu....

Čovjek je umro, pokoj mu duši... Nisam ga znala, a tko zna možda bi ga voljela upoznat...

Smrt je jedina sigurna činjenica, jedino sigurno što će se svima dogoditi.... Barem da u nečemu postoji jednakost....
Ali neću o smrti, o smrti i ljubavi ima i previše toga napisano, ja ću opet o www.iskrica.com.
Došla sam ovdje zbog chata, koji godinama ne postoji.... Upoznala sam niz zanimljivih, dragih, a i malo manje dragih ljudi. Voljela sam svratiti i na forum, da iskrica je nekad imala i prilično zanimljiv forum, ni on ne funkcionira godinama (ne kužim kog vraga postoji opcija "Forum" ).
Bila sam aktivni član nekoliko klubova, ni to više ne funkcionira.
Poruke baš nikad nisam pretjerano koristila, a od kad moraš platit da bi poslao normalnu poruku, to koristim i manje.
Ostao je blog... Da on je još uvijek aktivan i fali bože besplatan, ajd barem nešto.
Prvi zapis sam napisala davne 2003. i tih dana je bilo puno blogera i zanimljivih blogova. Znala sam satima čitati i bilo je pravo zadovoljstvo. Danas od nickova iz tih dana znam samo Zlicu i Pamelu, ostali su mi svi nepoznati, možda neke i znam, ali su u međuvremenu promijenili nick 20-tak puta.
Znam da će se neki od vas danas aktivnih osjetiti uvređeni, ali dovoljno je pročitati prvih 5 naslova na blogu i da ti se doslovno želudac okrene (čast izuzecima), ali oni se izgube u toj silnoj masi zlobe i netrpeljivosti koja pljušti po ovom site-u.
Svjesna sam da je virtuala mjesto gdje čovjek može biti što god poželi, ali zašto ste vi pobogu povampirili, to mi nikak ne ide u glavu...
No da, imate praf ne moram ja to čitat, ali kao što rekoh nekako po inerciji se dovučem tu i onda se po n-ti put pitam zakaj?
Zato kaj sam tu godinama, zato kaj sam tu nekad bila sretna, zato kaj se još ponekad javi neki poznanik....
Nisam baš nešt zanimljiva, profil mi je pregledan tek nešto više od 10.000 puta, a ja sam ih pregledala 82, nekako me baš ne zanimaju. Nemam nikoga na ignore, nemam nikoga u VIP-u, a vrijedi i obrnuto (pardon ona mrziteljica svega me stavila na ignore, ali to sam skužila tek kad sam joj htjela ostaviti komentar na blogu, tako da me možda na ignore ima više ljudi), ali mislim da zbog toga neće umrijeti nijedna ptica....
Fali mi ivko, to je bil lik, e da i on me stavio na ignore, to je fakat bil presedan u povjesti iskričarenja :-)))
Mislila sam se ja pobrisat, ali bilo mi žal blogova, ne zato kaj mislim da su neki masterpiece, već zbog komentara iz tamo davnih godina, ljudi koji su mi tad uljepšavali život. Žao mi je što su mnogi komentari propali, jer u počecima bloga su komentari ljudi koji su se pobrisali bili pobrisani zajedno s njima.
Da zato se još uvijek zaletim tu.... Ponekad krenem ostaviti komentar, ali sve rijeđe jer imam ja i mnogo važnijih stvari u životu i stvarno mi ne treba prepucavanje s nekim xy-onom na netu....
Zato ostajte mi dobro, a ja ću ponekad svratit tek tolko da vam poremetim rutinu :)
Laku noć il dobro jutro .....

Moja, jedina, najdraža i hvala ti što postojiš....
Voljela bih da postojiš do kraja vremena i nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti za sve što si napravila za mene.

Volim te mama.

Link

Potočnica mi stavila tu misao u glavu i razvila sam cijelu debatu sama sa sobom :-)))
Je u pravu ste malkice sam prolupala, a i blizanac sam po horskopu, pa dok se nas dvije usaglasimo....

Zapravo jasno je da se o ukusima ne raspravlja i teško da će neki roker zaprositi cajkušu i obrnuto (naravno tu treba izuzeti financijske i slične interese, tad ionak ništ ne vrijedi osim količina kilokuna na računu, ukus se u tom slučaju u trenutku prilagođava novonastalim uvjetima).
No mene smeta to naše (ljudsko) nepriznavanje samog sebe da bi se dopao nekom drugom. Užasno me nerviraju trendovi i ljudi koji ko ovce prihvaćaju sve, pa i kad im se nešto ne dopada, ali da bi bili prihvaćeni u društvu ugurat će sami sebe u odjeću koju ne podnose, neudobne cipele i otići na koncert koji ih uopće ne zanima. Samo da budu cool i in...
Ne shvaćam potrebu pripadanja nekoj grupi. Kažu da je čovjek društveno biće, sva sreća pa sam žena :-))) Ne ide mi to prijateljevanje, valjda zato kaj se ne mogu korigirat i opalim svakom u facu kaj mislim, a ljudi užasno teško podnose istinu, a istinu o sebi primaju kao tešku uvredu. Već vidim kak određene strukture poskakuju i bacaju mi ove riječi u lice jer lako je drugima reč kaj misliš, ali teško je prihvatiti kad tebi netko vrati istom mjerom. E pa žao mi je kaj ću vas razočarat, ali prihvaćam bez problema kritike, čak mogu reči da su mi kritike draže od pohvala. Ne vjerujem ljudima koji me puno hvale, uglavnom iza toga stoji neki skriveni motiv. Nit sam toliko lijepa, niti toliko pametna, niti toliko posebna da bi me netko pretjerano hvalio.
Jedino me smeta otvoreno vređanje, ponekad na to odgovorim (bez vređanja), a ponekad samo preskočim prek toga, nitko nije vrijedan mojih živaca (moji živci su na doživotnom korištenju kod moje djece :-)) )
Ne razumijem po čemu je netko tko sluša stranu muziku bolji od nekoga ko sluša cajke? Po čemu je netko tko sluša rock bolji od onoga tko sluša Rozgu? Po čemu je bolji netko tko čita Proust-a od onoga tko čita Danielle Steel? Po čemu je bolji onaj koji ide u Gavellu od onoga koji ide u Kerempuh?
Eto ja sam od onih koja je pročitala gomilu knjiga od Prousta, Balzaca, Dostojevskog i svih "lektira" pisaca, a s druge strane obožavam Danielle Steel, Agathu Christie, Grishama, Zane Grey-a i Karl May-a. valjda sam jedna od rijetkih koja voli Filipa Latinovicza, ali zato sam zbog Kiklopa dobila kulju i nakon 6 pokušaja i dalje ga ne mogu čitati, to je meni 500 uzaludnih stranica. Počnem i nakon 10 pročitanih strana ja blage veze nemam kaj sam pročitala, jednostavno mi je naporan, a Glorija mi je predivna (znači nije do Marinkovića, očito je do mene :-)) ).
Tako je i s glazbom, stvarno slušam sve od Halida do Wagnera, ali ono što paše mom uhu. Bez problema ću otići danas na Čolićev koncerta, a sutra AC/DC (s time da mi je generalno Čolić bolji :P ). I ne razumijem zašto ljudi lažu i srame se ako slušaju cajke i domaću muziku, jer evidentno je da su svi koncerti narodnjaka popunjeni, pa ziher sam da nemaju tolko rodbine koju dovoze sa sobom :-)))
Banalan primjer... Radim u jednoj fancy firmi, svi su cool i strašno in, sve trandsetteri i naravno svi slušaju "ispravnu" muziku i od same pomisli da netko njihova imena poveže sa narodnjacima je ravno dolasku vanzemaljaca. I tako LET 3 je svojedobno izbacio pjesmu "Dijete u vremenu" Link i kad sam ju čula činilo mi se da me podsjeća na neku pjesmu, s obzirom na stil, automatski sam zaključila da je u pitanju pjesma Bijelog Dugmeta, u to vrijeme Youtube je još bio u povojima pa to nisam mogla provjeriti, a i nisam tome pridavala neku važnost (nisam baš neki fun LET3).
Ne znam kako smo na poslu došli na tu pjesmu, ali ja sam skomentirala kako mi je poznata pjesma i da mislim da je original Bijelo Dugme i tada su sve moje trendy kolegice u jedan glas izrekle "Ma neeeeeeee.... to ti je pjesma Šabana Šaulića." Link
Ma da? A nijedna ne sluša narodnjake..
Čemu? Zašto? I koga briga?
Ja sam ja i uglavnom jesam, a ponekad nisam :-)))

Ako te osoba koju voliš drhti kad ju uzmeš u naručje .....

Ako su njene usne na tvojima vrele kao žar ....

Ako joj se dah prekida u tvom naručju .....

Ako su joj oči suzne i ako imaju čudan sjaj ....


Bježi od nje .... ima gripu :-)))))))

Link

I sad se osmjehnem, onako bez razloga, jer ta priča je odavno aorist.
"Slomit ću ti srce" - nije da me nisi upozorio, ali nisam vjerovala da je takvo što moguće. Nitko zaljubljen to ne vjeruje. A i zašto i bi, sve je prekrasno. Želiš zagrliti cijeli svijet, letiš. Kad pomiješaš 18 godina, dva srca i ružičaste naočale, ništa drugo ni ne može ispasti.
"Slomit ću ti srce" ... "Slomi" i smijeh, izazov (barem je to film koji sam ja vrtila u glavi).
Nije da me nisi upozorio, ali i mama me upozorila da ću se opeći na vrućoj pegli pa joj nisam vjerovala dok se nisam opekla...
Slomio si ga, ali upozorio si me. Bio si fer od početka, samo sam ja živjela tamo u oblacima i nisam primjetila da nas dijele kilometri. Ja u oblacima, ti na zemlji. Dug je to pad....

Prije udara u zemlju odlučila sam.... Odlučila sam postaviti srce u funkciju koja mu biološki pripada. Pumpa... Ništa više samo to.
Život mi je postao mnogo jednostavniji i organiziraniji. Upozorenja shvaćam puno ozbiljnije i samo ponekad dozvolim sjećanjima da mi izvuku smješak.
Prošlost i treba biti u prošlosti....

Link


Ja ne znam gdje si ti
ja ne znam s kime si ti
u ovoj noći kad se sve
dijeli napola osim bola

Ja ne znam gdje si ti
i nikad neću saznati
da l' si našao sklonište
kućicu i dvorište života svoga

Eh, da je tuga snijeg
da se do jutra otopi
mogla bih i ja konačno
kad oči zatvorim da se ne umorim

Eh da je tuga brijeg
pa da je vjetar ogoli
ja ne bih mogla ni tad
ko što ne mogu ni sad da te prebolim

Daljine nisu to
sto se mom srcu činilo
kad je hudo mislilo
da je sasvim dovoljno da ti čuje glas

Daljine nisu to
sto se za dušu primilo
pusta su to polja nade
i barikade između nas

Bilo je baš neko lijepo vrijeme tih 80-tih.
Bilo je zimi snijega, ljeti sunca.
Nije bilo tsunami-a, ni raznih oluja ženskih imena.
Nije bilo interneta, ni mobitela, a ljudi su uspjevali naći partnere, zaljubiti se, rastati se i sve bez iskrice :-)))
Na more se putovalo satima i svaki auto je imao komplet karirani stolnjak i košaru, za uz cestu. Naravno bez termosice nikud.
I djeca su imala kraste na koljenima i laktovima. Jeste li skužili da današnja djeca nemaju kraste? Pitam se kak žive bez tih predivnih ukrasa. Nije bilo večeg gušta neg strgat krastu, dok stara ne gleda, tak da su trajale cijelu godinu. Bicikl je služio za beskonačno istraživanje, a danas im služi za vožnju od točke A do točke B.
I nitko više ne skače gumi-gumi.
Prije nekoliko mjeseci frendice i ja se dogovorimo za jednu nostalgičnu kavu (ono babci od 40 i kusur glume da još mogu) i dođemo u Tkalču. Subota, sve puno. Klinci svi imaju neku cugu i mobitel. Svi komuniciraju jedni s drugima prek društvenih mreža. WTF???
Dobro priznam, 80-te su bile tak lijepe, jer sam bila tinejđerica i nisam imala nit brige nit pameti. Eto sad i dalje nemam pameti, ali imam brige ;)

Link


Link

Ne pomaže.

Jel vi čitate kaj pišete?

Čemu toliko netrpeljivosti, netolerancije, grubosti, tračeva, objeda, pa čak i mržnje?

Ajd da pričamo o djeci, ali ljudi vi ste gotovo svi proživjeli barem pola života, neki i više, pa tak ne komuniciraju ni osnovnoškolci.
Život je ionak težak, pun neizvjesnosti, bijede i tuge, pa zar takav morate napraviti i virtualni?

Probajte se nasmijati. Probajte stvarno čitati onak kak piše, nemojte tražiti skriveno značenje ili podmetanje, jer ljudi uglavnom nemaju primisli, te duhove sami stvorimo u glavi.

Život je čudo i ne treba ga potrošiti uludo, posebno ne sipajući otrov na nekom virtualnom site-u.




Link

I kad nisi tu kraj mene
Da znaš da me boliš
I noćas ja ću da te
Čuvam dok spavaš
I ljubim tamo gdje najviše voliš
Dok sanjaš ....

Link

Link

Treba si dozvoliti biti više nego što jesi.
Skromnost nije nužno vrlina, ali nije ni bahatost, a sredinu je teško pronaći....


Link

Prođe tjedan, a i veljača....
Fala Bogu....

Bio je to tjedan, a i cijeli mjesec koji želiš zaboraviti, a ne možeš.

Događaji su se samo nizali i sad ih pokušavam shvatiti.

Najteže je kad shvatiš da si zakazao u najvažnijoj ulozi koja ti je dana. Zakazala sam kao roditelj, ne kao majka, mislim da sam i dalje dobra majka, ali kao roditelj sam zakazala. Moje dijete je donijelo odluku koja će mu uništiti život, a ja na nikoji način ne mogu to promijeniti, niti mogu utjecati da razmisli i da eventualno promijeni tu odluku. Svi od mene očekuju da riješim nastalu situaciju, a ja ne znam kako. Sve sam probala, prijateljski razgovarati, prijetila, molila i na kraju preklinjala, ali nisam se pomakla ni milimetar.
Naravno uvijek sam u krivo vrijeme na krivom mjestu. Dok je po Zagrebu padala lova s neba, ja sam revizoru objašnjavala bilančane pozicije.... Bem ti sreću. Zakaj mene nikad ne dopadnu barem zgodni revizori, neg uvijek neki mali, debeli i ćelavi il neke ženske furije.
Ovaj mjesec sam odradila duplu satnicu, koju mi naravno nitko neće platiti (tolko o ovom usranom kapitalizmu) i još se ne smijem požaliti jer će mi njih 20-tak skočit za vrat pričom "Blago tebi imaš posel", a drugi pričom "a kaj se ti žališ pogledaj kolku plaću imaš i redovito ju primaš". Sram me bilo što želim život 3x8 kao u svim normalnim državama na svijetu, što se ne želim uspoređivati s najlošijima i ne želim biti 24 sata dostupna poslodavcu. Da prošli tjedan sam ispunila papire za Novi Zeland i imamo dovoljno bodova. Da prošli tjedan sam prvi puta u životu ozbiljno pomislila da je bolje na Novom Zelandu lijepiti deklaracije na proizvode, nego ovdje biti glavni knjigovođa. Dosta mi je uplaćivanja svih poreza i doprinosa za ove uhljebe kojima nikad nije dosta. Jednaki su i lijevi i desni i gore i dole, svi samo na svoje guzice misle, a mi "stoka sitnog zuba" bi trebali zdravlje i život izgubiti za njihove prevelike plaće i penzije. Doviđenja "Lijepa naša" možda i ja jednom dođem na "naše" more namakat guzicu i postavljat selfije za svoje prijatelje na drugom kraju svijeta, da im rastu zazubice od moje lijepe domovine.
Možda, a možda to prepustim unucima....
Borna je pobjedio Murray-a... Naravno sad je ponovo nacionalni heroj, jest da su ga ti isti koji ga danas kuju u zvijezde, prošli tjedan slali na bauštelu jer je bio nesposoban... Mi Hrvati tako funkcioniramo. Nazvala me poznanica, njena kćer je sa mojom išla u osnovnu. Baš me iznenadila.... Ja naivno pomislila kako žena želi popiti kavu u ime dobrih starih vremena, kak da ne. Zapravo nju je zanimalo dal ja možda znam di Borna stanuje (wtf), jer sjetila se da ja imam neke veze s medijima, pa samo da provjeri da li imam tu informaciju. Kad sam shvatila o čemu ona brije, srce me zaboljelo za te dečke koji možda nikad u životu neće upoznati ljubav, jer su meta sponzoruša i njihovih ambicioznih majki. Pomislih tada, dragi Borna bolje da si izgubio.
Eh da i na moju žalost Patrick Jane se oženio s Lisborn, što je rezultiralo završetkom Mentalista, a baš mi je uveseljavao život njegov vrckav um.
I skoro zaboravih spomenuti da sam doživjela i pravi cyber (barem mi je tako objašnjeno), a to je išlo otprilike ovako:
On: Što imaš na sebi?
Ja: Trenirku
On: Jel čipkana
Ja: ????? trenirka čipkana??? wtf.... to meni trče elektroni po svim moždanim vijugama, pretražujući sve kutke u kojima je spremljen i tračak memorije, pokušavajući pronaći čipkanu trenirku... Odgovaram mu: ne pamučna
On: Napalio sam se
Ja: Na pamučnu trenirku??? Pa napaljiv si nema kaj...
On: Sad svršavam, jesi i ti
Ja: Naravno, s tobom zauvijek

Sve u svemu, blago onom tko rano poludi, život mu u veselju prođe....
Za mene je već prekasno :-)

Link

Opet se skripje zubima
i s' ove i s' one strane
i opet se zuri ljudima
da sidju na niske grane

I ko me to stavlja u red
veze mi zvonce za vrat
i kaze: "ili si njihov, ili si nas
druge nemas"

Kako da ljudi nauce
i da im pod kozu udje
kada se ljubi domace
da se ne mrzi tudje

U meni ne postoji bijes
u tebi ne postoji strah
treba mi ljubav da ostanem zdrav
druge nemam

Link