Dnevnik jedne tračerice

A i ne moram, baš zato što mogu...

Izbor..... imam izbor, a ja i dalje mogu .....

A ne moram, a baš da i moram, neću....

Da tako funkcioniram, ako mi kažeš da moram, onda baš neću, ako mi kažeš da to ne mogu, onda hoću pa taman da i ne mogu....

Tvrdoglavost, ne..... Samo moram bit kontra, da opravdam pred sobom svoj izbor (koliko god bio loš, ali je moj)....

To je ono per aspera ad astra ili po muški kroz čičke do piiiiiiiiiiiii ;)

A počela je korizma, pa sam odlučila odreč se plaćanja računa, to je jedino čega se nisam odrekla u ovoj državi, a spadam u one sretnike (il nesretnike ovisi iz kolko niske perspektive to gledaš) kojima država neće ništ oprostit, neće vratit porez i naplatit će mi prelazak preko zebre na crveno (iako je semafor krepal).

I tak .... a stvarno mogu ......

I tell myself too many times: Why don't you ever learn to keep your big mouth shut

Link

Te tri slatke riječi, daj se sleči :-)))

Link

A mislila sam biti ozbiljna :-))))

Volim te ili ja te volim to je valjda najčešće izgovorena laž na svijetu. Iskreno promislite koliko puta ste to nekome rekli? Koliko puta ste to stvarno mislili? A koliko puta ste to stvarno i osjećali?
Istina je da žene misle da su stalno zaljubljene i dovoljan im je mali znak pažnje i odmah pomisle kako će im taj skinuti zvijezde s neba, a muškarci uglavnom misle samo na jedno tj. na moju početnu rečenicu. To je vjerojatno iz razloga jer žene leptiriće osjećaju u trbuhu, a muškarci u glavi (donjoj naravno :-))))) ). A leptiri su zapravo obične gusjenice, prilično ružne dok se ne zakukulje i naposljetku postanu leptiri. Samo leptiri kratko žive, tako da je to vrlo zgodan termin za te osjećaje u ženskim i muškim organima.
Da ljubav uglavnom traje dok netko nekome ispunjava njegove "mušice" (bože kolko kukaca, nije ni čudo da je ljubav tak zbrčkana) ili iz nekog drugog podjednako nebitnog razloga. Zapravo ljubav ima rok trajanja i nakon nekog vremena jednostavno nestane. A razlozi koje izmišljamo su samo način da se opravdamo, jer od malih nogu nas šopaju sa "... i živjeli su sretno do kraja života...", pa naš mozak ne može prihvatiti činjenicu da je to bajka. Priče za malu djecu.
Sad ćete vi reći kako ljubav pokreće svijet i slične floskule napisane na google-u.
Ma sami se mi pokrećemo, skrećemo, okrećemo i sami smo odgovorni za svaki postupak. Naravno uvijek dobro dođe netko da mu uvalimo krivicu. Mi žene smo u tome umjetnici, jer muškarci su jako slabi na suze... Nevjerojatno kako onako ogromna stvorenja mogu u sekundi pasti na dvije kapi vode i soli :-)))))))
Iskreno te nesretne ljubavi su skroz super, jer sigurno ne bi pola umjetničkih djela bilo da su svi sretno zaljubljeni. Jeste li primijetili da sretno zaljubljeni uopće ne pišu o tome. Koliko je pjesama o sretnoj ljubavi? Uglavnom čemer i jad.... Zato ja navijam za slomljena srca, ne poput Jesenjina, to je preradikalno. Ja preferiram ona slomljena nekoliko tjedana, mjeseci .... Ta pišu lijepe tekstove ;)
I za one koji tvrde da mogu voljeti za dvoje, to vam je skroz bez veze. Mislim možete vi voljeti i za njih 50, ali činjenica je da volite samo vi....
Zato kad nekome odlučite reći "Volim te", stanite i razmislite da li je to stvarno istina ....

Ili ću opet dobit poruku da mi je zabranjeno, a čak nisam ni pornić stavila :D

Nemam namjeru plaćat ovu iskricu, tu sam od pamtivijeka i sorry svima koji mi pošalju poruku i ne plaćaju, ali ne mogu im odgovorit i da imam namjeru :D :D

Ej jel postoji još ivko sa "dođi" mora da mu je to plaćanje udarac na društveni život :D :D

Kako dođe ta ljutnja? Ko bi ga znao. Samo se pojavila glupa sumnja u mojoj glavi i tako je krenulo sve nizbrdo. Sumnja na sumnju, inat na inat i eto nas na suprotnim stranama. Govorim mrzim te, a mislim volim te. Govorim odlazi, a u sebi molim da ostaneš. Govorim sve mi je ravno, a umirem.
Tvrdoglava ja, tvrdoglav ti i eto ja u ovaj sat buljim u ekran.....
Nakon niza riječi i uvreda koje nismo mislili ili barem nismo smjeli izgovoriti, ostala je samo šutnja među nama.
Nadam se da si ti sretan. Da voliš i da su sve moje sumnje bile istinite....
Jer ne bih željela da se osjećaš kao ja. Užasno me boli ta tišina. Užasno mi nedostaju naši razgovori. Užasno mi nedostajemo.

Samo mi ostaje da ti kažem laku noć, kad ti nikako ne mogu reći zbogom .....


Link

Link


Ti ne znaš da je pola mene ostalo s tobom da te prati .....

Ja sam ona koja gubi i prije nego što išta ima .....



Da.... Sjećaš li se kako je počelo? Onako bezazleno, pekli smo palačinke. Eh da mi je vratiti se i krenuti ispočetka.... Ovaj put ne bih pristala i dozvolila da uđeš u moje misli, u moje srce, u sve moje organe.... Ne ovaj put bi se samo veselila neobaveznom razgovoru, pokojoj šetnji u suton ili nedjeljnoj kavi, onoj virtualnoj. Da ta je najsigurnija....

Da dušo moja ti imaš novu dušu, a moja i dalje vene za tobom... A samo sam se zaželjela palačinki .....

Ne znam koji od ovih oglasa mi je simpatičniji, a još kad dodamo i kredite bez provjere u HROK-u (ja mislila da se to zove kamatarenje, a ne kreditiranje, ali čovjek uči dok je živ :D )

Sad kod mene svašta treba odštopat (jeste ziher da je to pravopisno ispravna riječ :-) ), ali nisam sigurna da mi tu može pomoći bilo kakav www ili neš slično. Ja trebam cijeli remont :-)

Ukrajinke ne trebam, fala na pitanju, čak ni Ukrajince baš mi nije do Strangers in the night, SIDA in the morning....

A četvrti sam zaboravila, bit će da mi je ili nedostižan il nepotreban .....


Je dosadno mi je za popizdit i baš mislim kak bi bilo dobro da je danas slijedeći petak.......

Ne ja to ne želim, ali se dogodilo bez moje volje....

Zašto to pišem ovdje? Zato jer sam ovdje nepoznati lik postala i nekako je lakše to reći u ekran nepoznatim očima. Sasvim sam bila normalna, koliko ja to mogu biti. No dogodi se tako neko glupo slovo, riječ, rečenica i Berlinski zid se sruši ko kula od karata.

Cijela ja i moj ego izgubiše bitku. No ostalo mi je dovoljno prkosa da to ne priznam ;)

Kad se cijeli svijet sruši, kako ideš dalje?
Novi premium blog je sporazumni razvod braka, a da li je to rješenje?

Zašto kad sve izgleda savršeno, smrdi i to bez "zvuka"?

No da to kod mene ide tako prvih 7 ... pa sranje; drugih 7 ... pa razvod, a ne kaže moja mama zabadava Bog ne plaća svaki dan, ali nikome ne ostane dužan.

Sad je moje vrijeme da platim.

Jedino što boli je da će moji klinci platiti daleko više i to im nikako neću uspjeti nadoknaditi.

Ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom (samo za kavom :) ).
Samo mi treba savjet kako je to kad sve ide pola-pola?
Kako to objasniti djeci, zapravo kako danas doći doma i to im reći?

Sretan mi Uskrs :(

Da li postoji ovdje "generacija" 2003. ? :)

Pa neka se jave, tek tolko da znam da ima još netko naftalinski osim mene:-)))))

Spending my time, watching the time goes by....
 
Danas ne radim, nekako mi čudno.... Ne znam što bih s vremenom. Uzela sam 2 slobodna dana, a ne znam što ću s tom slobodom.
Postala sam radoholičar, a da to nisam željela. Kuća, dom, obitelj, čudne riječi. Sve što radim, radim za te riječi. Tako bar govorim, tako bar mislim, a kad ono 2 slobodna dana i meni već prvog dosta.
Taj bioritam je čudna stvar. Svako jutro kad zazvoni budilica, u glavi postoji tih dodatnih pet minuta koje toliko nedostaju, samo pet minuta. Danas nije bilo budilice, ali i tih je pet minuta netragom nestalo. Prvo sam otvorila jedno oko i gledam u tu krakatu napravu. Škiljim u kazaljke, uvjerena kako je ziher barem podne. Sva tinjam od sreće kako ću ih konačno vidjeti sklopljene, a u krevetu. Ne vjerujem, ne to nije istina. Zatvorim oči i opet ih otvaram, trljam, sve mi se zamaglilo, već mi i suze cure, ali kazaljke su neumoljivo pod istim kutem pod kojim ih mrzim svako jutro. Odjurim do prozora, zabijem rolete tako da ni tračak svjetlosti ne uđe u sobu, skačem u krevet i spremna sam na spavanje do... ma do kad mi srce poželi.
Pola sata okretanja, namještanja i puko mi film. Pa dobro plan spavanje nije uspio, ali i bolje imam cijeli dan za sebe, kuću, obitelj, dom, za te čudne riječi za koje navodno živim i postojim. Da jedan, imam dva dana.
I tak, daš si oduška, sve laganini, na tanane. Umivanje, oblačenje, doručak, kava, cigareta.... Savršeno.
E, ali onda se tvoj dom počne buditi i nema više mira, ni tišine. Nastaje pravi mali pakao. Sjedim u dnevnoj sobi, a na katu iznad lavina, koja se spušta ogromnom brzinom i ogromnom bukom. To su samo moja djeca. Volim ih jako, ali ne i u ova dva slobodna dana.
Otišli su u školu.... Što sad?
Na TV-u ništa novo, Rusi i Ukrajinci i dalje prcaju Europu, pa i nas koji joj nismo službeni dio. Svaki dan imamo plina za dva dana manje nego prethodni, a potrošnja je navodno upola manja. Traži se krivac za nastalu situaciju i jedni optužuju druge i tako u krug. Ista jadna priča.
Umro je Džamonja, možda sad dobije prostor koji mu je Bandić obećal. Žalosno je samo što će ga se većina sjećati po spomeniku na Kozari i automatski mu prikačiti negativnu etiketu, kao i svemu i svima iz «onog» vremena. Žalosno jer riječ je o jednom od naših najvećih umjetnika.
Sve u svemu ničeg na TV-u, za šetnju je prehladno i presklizavo za moj ukus. Na kavu nemam s kim jer svi rade, neda mi se ni čitati, a surfanje netom mi je davno prestalo biti zabavno.
Nikad ne uspijem iskoristiti stari godišnji i sad mi je jasno zašto, ja jednostavno ne znam što raditi kad ne radim.
Zaključak: mislim da ću sutra ipak na posao, barem ću imati razloga cviliti da sam umorna ;-)))))))  

Danas sam bez teksta :-)))))))))

Ovo mi je čudna godina…. Svodi se na učenje i posao….
Svi me nešto tapšaju po ramenu i zavidno me gledaju, ko' postigla sam nešto…. Oduvijek sam željela putovati, to mi se činilo tak cool…. A to vam je u stvari sranje u bojama…. U poduzeću te svi ljubomorno gledaju kad dođeš po avionsku kartu i misle kako putuješ u provod svog života. A ti putuješ danas popodne, uletiš u smrdljivu hotelsku sobu, naručiš taksi za sutra ujutro, ispereš putni smrad, nazoveš klince da im poželiš laku noć i zaspiš snom bez snova. Ujutro se obavezno budiš s glavoboljom, umiješ se, opereš zube, obučeš odjeću koju mrziš, utrpaš u sebe neki instant doručak i odjuriš jer taksist je već lud. Dođeš u neku zagušljivu dvoranu, u kojoj je u pravilu previše ljudi, koji svi trče s kablovima, da zauzmu utičnicu za svoj dragi notebook. Onda krene preseravanje u velikom stilu i uglavnom se rasprava vodi o detalju koji nikome nije bitan, ali mora se…. Inače nisi manager, nisi faca, ak se ne razbacuješ pravim izrazima o kojima uglavnom nemaš pojma. Ja i nakon gotovo godinu dana, svaki put napravim kardinalnu grešku, jer uvijek postavim pitanje koje je važno, neki problem sa kojim smo suočeni, a to je zabranjeno. Trošimo na te glupe sastanke brdo love, a svode se na beskonačno trkeljanje bez svrhe i smisla. U 6 popodne više nit ne vidi nikoga i jedino o čemu razmišljam je dal ću stići prije leta kupiti klincima, makar čokoladu. Pa onda jurnjava na aerodrom, pa seciranje na carini. Tu definitivno izgubiš svaku ideju, ako si ju i imao, o sebi kao o poslovnoj ženi. Samo čekaš kad će ti reći da staneš uz zid, skineš se do gola i daju ti neku drugu odjeću, jer sigurno imaš namjeru njihov airbus sa svih 35 putnika zabiti u Alpe pomoću škarica za nokte. Jedini dio puta koji stvarno volim je kad čujem kapetana: «Poštovani putnici, upravo smo stigli do Zagreba, molimo vas vežite pojaseve, za 10 minuta ćemo sletjeti, u Zagrebu je temperatura….».
Naravno drugi dan su svi u tvom uredu, jer očekuju da im opišeš sve «divote» koje su ti se dogodile. Najbolje je kad mi neki nostalgičar počne pričati kakve je sve divote doživio u gradu u kojem sam bila, tamo prije 20 godina i jel još uvijek u toj i toj ulici onaj lijepi kafić u kojem radi ona krasna konobarica. Je ziher i dala te puno pozdraviti, čeka da joj se vratiš…. A istina je da su meni svi ti gradovi isti, jer sve hotelske sobe i konferencijske dvorane su gotovo iste…. Najviše grada vidiš iz zraka i ono malo dok se voziš do odredišta. Ludo i nezaboravno. Najgore je to kaj te čeka tolko posla, kojeg si propustio i onda ostaješ do 9 na poslu da nadoknadiš izgubljeno vrijeme…. 
Sad bih trebala učit, ostala su mi još dva ispita za dat, a pitam se za kaj? Zakaj ja to radim? Fakat sam mazohist (btw. to vam je novi izraz za «poslovnog» čovjeka)….

Ovo je izvučeno iz naftalina, ali posvećeno je jednoj divnoj grupi ljudi i nadam se da ću veliki dio njih vidjeti sutra.
Nemojte mi zamjeriti, ali malo sam sentiš, to vam dođe kad vas stignu godine, a život teče negdje iza i oko vas. Tada je lijepo se sjetiti jednog ljeta kad sam imala vremena samo za sebe - petkom....
I tak …..Jedna epizoda završila, život ide svojim tokom, kako RL, tako i virtualni…. Sva sreća što sam blizanac pa kolko se brzo palim, još se brže gasim ;-)))))Vraćam se «dole», na javno, među svoje nickove…. Ne biste vjerovali kak se u dva tjedna promijeni struktura chata…. Čak se nađe lik koji me pita «a koja si pa sad ti?», molimmmmm????? Tj. jaaaaaaaa? Kakvo je to pitanje za jednu eminentnu ovisnicu? Srce, a kaj da ti velim, ja sam tvoja noćna mora, ukoliko si odlučil živjet u ovom našem gradu….Proljeće je zakucalo na prozorčeke naše, broj chat usera se povećao na oko 60-tak, od toga više od polovice tipka …. Ostali još uvijek traže iskrice, skriveni od pogleda javnosti…. Nekako smo se podijelili na radne, neradne i domaćice …. Da pojasnim: radni – tipkaju uglavnom s radnog mjesta do 4 popodne (nije da ja nebi, al moj diša nema razumijevanja za moj društveni život, a ni za usavršavanje mojih daktilografskih sposobnosti, nekak je zainteresiran sam za broj kilokuna na HT računu), neradni – na lajni 24 sata na dan sa pauzama za obavljanje osnovnih fizioloških potreba i domaćice – poput mene, najteži ovisnici, koji i fiziološke potrebe zanemaruju čim ugledaju svog najdražeg kućnog ljubimca na lajni, da obaveze ne spominjemo ;-)))))) Još uvijek smo uglavnom dobro raspoloženi, sa sitnim podbadanjima, bez neke zadane teme, svi željni cybera (čitaj: ljubavi), al vješto šutimo o tome ;) Teme naravno nema, kroz sve se provlači ono što većini fali (nećemo naravno precizirat, tak da čitatelji upotrijebe malko i svoju maštu ;) ). Jedan dan naša «stara» tetka zmija daje prijedlog o jednoj masovnoj chaterskoj kavi…. Ja još uvijek nisam sasvim polizala svoje rane i nisam se spremna suočiti face to face sa novim virtualcima, ali kava je bila i gradić potresaju novi tračevi u kojima glavnu ulogu igra jedan motor i kiosk (user se pohvalio svojim umijećem obaranja (čitaj : prodora) i to velikom brzinom ;) ). Nakon par dana naš dragi autek ostal bez getribe (tvrdi svog motornog ljubimca, ali nekak previše stavlja svoj uglancani trap u prvi plan, tak da se ova userica ponekad pita čija je ta getriba bila ;) ). Naravno da takovi uspjesi naših sugrađana tolko razvesele naš gradić, da se nekoliko tjedana čak zaboravi spomenut ona «zabranjena» tema. Da bi veselje bilo veće, naš mačak nije štel bit lošiji od našeg auteka, pak je i on odlučil zgubit getribu (a mačak valda mislil da je to zabavno, ali svako skidanje jumfa je bolno ;) ). Ja sam u međuvremenu ipak odlučila upoznat neke moje sugrađane…. Pa sam za tu kavu odabrala ženski nick i jedan bračni par, …. KONAČNO!!!! Normalne osobe, bez primisli, predrasuda, želja i pozdrava,…. Jedna sasvim neobavezna kavica, uz čašicu dobrog trkeljanja a u podlozi veseli smijeh…. Sad mi odmah i moj mali gradić djeluje privlačnije, otvorenije i najednom dobivam želju upoznat moje virtualne prijatelje….Sasvim slučajno pozvali su me na jednu dogovorenu kavu, nekakvog kluba 30+…. Ajojjjjjj, pa ja nisam ni znala da ovaj moj gradić ima i drugih kvartova…. No vremena za upoznavanje tog kvarta nisam imala, jer su me doslovno pokupili i odveli na taj meeting…. Na meeting-u nas se okupilo 20-tak …. Bio je to jako bolan susret za naše trbušne mišiće, a i odlučila sam tužit dotične (ipak sam ja Zagorka po nacionalnosti ;) ) za nove bore oko usana, ja sam u osjetljivim godinama kad smijeh nije preporučljiv za ten ;) U međuvremenu tužba je povučena jer smo uspjeli naći kompromisno rješenje: sastajat ćemo se svaki tjedan tako da mi osmijeh uvijek bude na licu, pa se bore neće ni primjetit…. Kaj im ja mogu, trebali su na to računat prije neg su me pozvali, kad su škrti dat nofce za face lifting, a neg me trpe onda…. Dogovor je pao za petak, u jednom zaraženom kafiću, iz kojeg su nas počeli izbacivat zbog remećenja javnog reda i mira, negdi u 12 u noći ;-))))) Da ne bi neko mislio kako su ti susreti bili bez sadržajni, a neeeeeeee…. Svaki taj susret nosio je sa sobom neki «važan» problem, kojeg smo naravno ( s obzirom da je naš grad ipak demokratski orijentiran) dali na razmatranje i raspravu svim stanovnicima, koji su to uglavnom raspravili i riješili do idućeg petka…. Naravno, ko bi drugi počel s problemom neg ja…. Ja sam i inače prilično problematična osoba, tak da volim svoje životno breme natovarit drugima…. Odmah sam primijetila da je naš autek nekompatibilan user jer ima xp a nema windowse, mislim kako je moguće da se kao takav uopće pojavljuje u našem društvu ;) Slijedeći veliki problem je kaj je naša teta zmija ipak pemzić, pa malko slabije čuje i u razgovorom sa našom vagicom, u kojem treba pozvat dotičnu da više dođe, šaptač nešto promrmlja (čitaj: zaurla), a ona ko iz topa: «čuj oćeš se ti jebat il doć?»…. Slijedeći tjedan ja odlučujem doći ranije, direktno s posla na dogovoreno mjesto i zažicam našeg mušicu da dođe i on u to vrijeme tako da ne sjedim sama…. Naravno nisam računala na sveopće poznatu pouzdanost našeg električnog tramvaja, pa ja putujem belim nam gradom parcijalno, di ulovim neki tramvaj koji vozi…. Nakon sat vremena, pomakla sam se na pol puta do odredišta (da sam krenula pješke već bi tamo bila), uživam u blagodatima usijanih zagrebačkih ulica, udišem ispušne plinove i hvatam zadnje misli jer uskoro bu mi i ono malo mozga zakuhalo…. Kad stiže sms moje opake chaterice slijedećeg sadržaja: «čuj mušica te čeka već pol vure, pa di si?», moj odgovor: «a ježi ga, nekaj crklo, tramvaji ne voze», njen odgovor: «pita mušica kaj mu nisi javila, bi on došel po tebe z autom?» moj odgovor «kak nisam pa potegla sam vodu v zahodu tj. na kaj da mu se javim kad nemam njegov broj mobsa…» njen odgovor: «i sad vi kažete da sam ja plavuša ;)»…..Naravno ovo su samo sitni biseri našeg druženja, jer da bi neko shvatio cijeli naš skup, morao bi njemu i prisustvovati,…. Doslovno smo živjeli od petka do petka samo za petak…. No na žalost sve što je dobro, nešto mora pokvariti…. Većinu stanovnika našeg virtualnog gradića veselila su ta naša okupljanja, mnogi su nam se pridružili, a većina je sa nama tekstom prošla sve detalje istih…. Ali virtualni grad je narastao u međuvremenu, došli su svakakvi likovi, mnogi skriveni iza svojih ekrana, uljuljani u sigurnost nevidljivosti, jaki u vrijeđanju slovima…. No o tome ćemo u slijedećem susretu…..Ajmmmmmmeeeeeee ….. izbacio me zbog neaktivnosti…..ufffffffff….Bežim, ziher sam zgubila puno dobrih slova….Pusa, cmok, ajte bok ;-))))))))))