DayWalker

... je oko mene trenutno more djevojaka, lijepih, slatkih, pametnih, divnih?
Nude mi se prikriveno, nude mi se otvoreno, šalju mi slike, zovu me na kave...
Ne mogu im se dati, ne mogu im se otvoriti, moje srce želi onu koju ne može imati...

- Hahaha, eto ti sad. Čudiš se meni kako izgledam, ali psovka je u redu. Nisam znao da anđeli psuju.
- Puno toga ti ne znaš. Njemu nije baš drago, ali mu je jasno zašto nam ponekad pobkegne psovka.. Uostalom, osim šro znaš da si mrtav, osjećaš li se manje čovjek?
- Pa i ne baš.
- To je zato što sve ono što si imao na Zemlji, nećeš izgubiti ovdje. Čak naprotiv, uskoro ćeš se sjetiti i svojih prošlih života. Sva znanja koja si skupio će se vratiti. Da bi došao ovdje trebao si puno naučiti. I u svakom životu si naučio ponešto. Drugi životi koji su ti darovani zapravo su nešto slično kao kad padneš razred u školi, pa moraš proći cijeli taj razred ponovo. Ovdje se dolazi odraditi pripravnički staž i tek onda ćeš otići naučiti do kraja neke istine za koje nisi ni znao da postoje. Tamo odlazim sutra. U svoju zadnju školu.
- Kakve istine?
- Polako mladiću, sve ćeš saznati kad bude vrijeme. Tvoje vrijeme još uvijek nije došlo. A sad požurimo, već kasnimo. Jedva čekam Njegovu reakciju kad te vidi. Nitko do sada nije na preobrazbi izabrao ništa slično.

Krenuli su niz predvorje. Filip je imao čudan osjećaj da se sa svakim korakom predvorje produživalo. Nešto nije u redu sa percepcijom. Ali mu je, nakon, nekog vremena bilo jasno zašto je mislio da je predvorje premalo za tolika vrata. I bilo je, ako gledaš razumom koji si donijeo sa sobom sa Zemlje. A ovdje ista pravila ne vrijede. Velika vrata na kraju predvorja, na kojima je pisalo Slušaonica, otvorila su se par koraka prije nego su on i Matija došli do njih. Unutra je Filip zinuo od čuda. Pravi pravcati bar, sa dugačkim šankom, desetak stolova punih ljudi, u uglu veliki bilijarski stol. Iz zvučnika su treštali Rolling Stonesi. Simpathy for the devil. Bog je, izgleda, imao uvrnut smisao za humor. Tetovirani konobar mu namigne i otvori pivo, stavi ga na šank i pokaže glavom prema bilijarskom stolu. Tamo je visoki plećati motociklist bezbrižno slagao kugle. Došli su do njega.

- Matija stigao si. Pozdrav Filipe, sad možeš zatvoriti usta. Uzmi štap, pa ćemo zaigrat jednu. Kakav si u bilijaru?
- Ja, ovaj, u bilijaru, ovaj, pa ono, ok.
- Matija molim te, ostavi nas, imamo dosta za razgovarati. Ti se polako spremaj i odmori, vlak ide u 8, a put je dug. Doći ću kasnije do tebe.
- Može, pozdrav. Filipe, drago mi je da sam te upoznao. Čudan si ti tip. Ne brini, vidjet ćemo se opet.

Filip mu pruži ruku, pa se pozdrave i Matija krene prema vratima. Filip je gledao u motociklistu. Bio je potpuno bez teksta. To je Bog? Uzvišeno biće, najjača sila u svemiru, kreator života?

- Razbijaj, primiri se, zapali cigaretu, potegni pivo, pa pitaj što te zanima.

Filip solidno razvali kugle. Šarene su bile njegove. Čuo je sebe kako govori.

- Ti nisi Bog, je li tako?
- Prvo ti moram priznati da si me ugodno iznenadio odabirom preobrazbe. Nisi sjeo i mislio kako bi bilo strašno nezgodno da izabereš upravo ovaj izgled. On ti se svidjeo i uzeo si ga. Znaš li da većina uopće ne mijenja svoj zadnji izgled? Ili su totalno nemaštoviti. Vidio si Matiju, izgleda kao profesor. A poginuo je u avionskoj nesreći, bio je dobar pilot. Kad je došao bio je preplašen kao malo dijete. Još uvijek u uniformi. Bojao se što ću ja misliti ako zadrži svoj izgled. Istina, iskreno mu se svidio taj novi izgled, ali mogao je zadržati i onaj stari. Preobrazba se ne može izvršiti ako zaista ne želiš novi izgled. Matija je uvijek bio pomalo neodlučan, zato je i prošao 16 inkarnacija. Kad sam vidio da je izbrao zvanje pilota u zadnjem životu, znao sam da će mu to biti zadnja. Ali me stvarno živciralo što sam slušaonicu morao pretvoriti u knjižnicu kad je došao na prvi razgovor. Nisam taj tip, volim gužvu. Ti si me baš razveselio. A sad da odogovorim na tvoje pitanje. Ne, ja nisam Bog. Moje ime je Gorviandalhin. Možeš me zvati Goran.
- Pa što si onda?
- Ja sam Upravitelj. Upravljam ovim dijelom svemira. Ljudi me često zamijene za Boga, ali nisu svjesni koliko su u krivu. Pravog Boga ne možeš spoznati na Zemlji. Ni Matija ga još ne poznaje. Ljudima treba vjera u nešto, to ih pokreće ujutro, gura ih kroz dan, smiruje ih prije spavanja. Ljudi se boje onoga što ne znaju. I uvijek kad ne mogu objasniti stvari, pripišu ih nekoj nadnaravnoj sili. Zato su i imali hrpe bogova u neka davna vremena. Da samo znaš koliko je Vezista bilo zamijenjeno za bogove. Jedam moj dragi prijatelj, stari, iskusni anđeo, bio je proglašen Bogom mora. Čup si za Posejdona?
- Da, naravno.
- Pa eto, napravio je grešku, kad je došao po jednog ribara, vidjeli su ga i drugi. Onda su krenule priče o Bogu koji je uzeo ribara i, malo po malo, sad cijela Zemlja zna za njega.
- A gdje smo sad?
- Ne mogu ti to objasniti. Nije vrijeme da znaš. Od kad si ušao u kuću, više nisi na Zemlji. Odavde ćeš izlaziti samo poslom, i svaki puta kad izađeš iz kuće biti ćeš ponovo tamo. Vrata su neka vrsta portala koji vode ovdje gdje smo sada. Nazovi to Čistilištem ako želiš. Ovdje se odlučuje tko će dalje, a tko se vraća na Zemlju. Vidiš, ljudi imaju krivu predodžbu o Raju i Paklu. Pakao je živjeti tamo dolje, uvijek ispočetka učiti stvari koje će te dovesti do kraja, prolaziti sve ljudske drame, pogreške, teške živote. Ali, vjeruj mi Filipe, i te kako vrijedi proći sve to.

Filip je zašutio pa potegne pivo. Imala je čudan okus. Napravio je kiselu facu. Goran se nasmije.

- Naviknut ćeš se. Tvoja zemaljska osjetila ovdje nemaju nikakvu svrhu. Sve što ćeš ovdje dotaknuti zapravo ne postoji u tom obliku. Sve što ćeš unijeti u sebe je čista energija. Tvoj mozak još nije spreman na nju, još uvijek je previše zemaljski. To će se promijeniti s vremenom. Ovo pivo koje piješ i cigareta koju pušiš uopće ne postoje. Ovdje su samo da stvore privid i da tvoja promjena prođe što bezbolnije.
- Ok, ima smisla to što mi pričaš. Ajmo dalje. Ovi ljudi koji sjede oko nas. Svi su anđeli?
- Jesu. Ali samo jedan mali dio, naravno. Oni rade u ovoj podružnici. Viši i niži management, Anđeli za vezu, Anđeli čuvari, Anđeli smrti.
- Anđeli smrti? Što oni rade?
- Ne brini, naziv zvuči gore od stvarnosti. Oni rade uredski posao. Odlučuju kada je kome vrijeme. Bez obzira da li je čovjek koji treba umrijeti toliko zabrljao u sadašnjem životu da ga treba odmah prebaciti u novu inkranaciju ili je vrijeme da krenu dalje, Anđeli smrti su ti koji potpisuju odluku. Svi su počeli kao Anđeli za vezu. To je najteži dio.
- Zašto?
- Vidjet ćeš kad budeš otišao po prvoga. Tvoj “poluzemaljski” mozak će se još dugo opirati, iako si bio ovdje i jasna ti je koncepcija. Kad budeš otišao po prvo dijete, vidjet ćeš zašto najteži dio.
- Kad si već spomenuo, zašto se uopće uzimaju djeca? Posebno ona mala, od par mjeseci.
- Najčešće zbog roditelja. Zato što roditelji trebaju naučiti kroz patnju. Znam što ćeš reći, da to nije fer. Ako nisi do sada shvatio, na Zemlji je malo toga fer. Isto tako, potrebno je proći razne živote, i sretne i nesretne, i smirene i divlje da bi se učilo. A ponekad jednostavno dođe do greške, pa se čovjek vrati na Zemlju, rodi se, a trebao je ići dalje. Greška se mora brzo ispraviti. Birokracija je ista i ovdje i na Zemlji. Rekao sam ti već. Ovo je samo usputna stanica. I anđeli moraju proći dosta muke da bi mogli dalje.
- Čekaj malo, da li svi ljudi kad umru i krenu ”Gore” ,ma gdje to bilo, postaju anđeli?
- Da, svi do jednoga moraju proći ovuda. Ima mjesta i posla za sve, Zemlja je jako zajebano mjesto.

Filip je bio na redu. Smjestio je dvanaesticu u gornji lijevi kut. Imao je još milijun pitanja. Bit će ovo duga partija.

 
Filip je ustao. Pogledao je čovjeka pored sebe. Anđeo. Nije izgledao kao anđeo, a opet, Filipu je sve to imalo savršenog smisla i uopće mu nije bilo čudno. Sve je jasno. Umro je i sada je vrijeme za krenuti dalje. Osjetio je neku toplinu oko srca, pa se nasmiješio. Život na Zemlji je samo usputna stanica. Filip nije bio vjernik, živio je previše u realnosti, ali je uvijek mislio da će, kad umre, otići na neko ljepše mjesto. Matija ga pogleda.
- Ti si prvi koji ništa ne pita i smješka se. Svi prvo plaču. Čak i svećenici. I njima je teško odvojiti se od zemaljskog života, iako večina njih iskreno vjeruju u “zagrobni život”. Jedino se djeca uvijek smiju, oni razumiju, vide, znaju. A onda ostare i zaborave. Njih se moraš čuvati, djeca će te uvijek vidjeti. Znači, našao sam te. Ti si mi zadnji.
- Kako to misliš – zadnji? I zašto se moram čuvati djece?
- Sve ćeš saznati na vrijeme. Moramo krenuti. Jedva čekam da odem, da se napokon odmorim. Da se odmaram zauvijek.  Dosta je bilo. Zadnja inkarnacija mi je bila šesnaesta po redu. Gadno sam se mučio. Hajdemo.
Filip je mirno krenuo za njim. Stali su kod starog Fiata. Matija otključa vrata pa su sjeli i krenuli. Vozili su se gradom dugo i Filip zadrijema. Kad se probudio stajali su pored velike stare kuće na brijegu. Svjetla grada su ostala daleko u dolini. Izašli su iz auta.
- Zaspao sam. Mrtvi spavaju?
- Zapravo nisi spavao. Kad se duša umori, potrebno je da se osnaži, da se količina energije obnovi. Slično kao kad se u autu isprazni rezervoar, samo što je benzinska pumpa za dušu svuda oko nas. Energija. Osluhni. Čuješ kako se kreće?
Filip je čuo tiho zujanje.
- To je to? Čujem. Kako nisam prije primjetio?
- Živi ne znaju da je energija oko njih, pa energiju pune hranom, pićem i zrakom. Uzimaju to zdravo za gotovo, ne razmišljaju. Realno, čovjek može preživjeti bez svega toga, ako zna kako primiti energiju oko sebe. Nažalost to je davno zaboravljena vještina. Ima dosta ljudi koji nešto pokušavaju, ali daleko su od prave istine. Tu smo.
Stali su pred visoka vrata od masivnog drveta. Matija pokuca tri puta i vrata se otvore. Ušli su u veliko osvjetljeno predvorje. Izgledalo je dosta sterilno, bijelo i čisto. Filipa je podsjećalo na predvorje njegove firme. Ono što ga je začudilo je što je u predvorju bilo pedesetak vrata. Pomislio je da je predvorje ipak previše malo za toliko vrata. A opet, gledao je u njih. Matija ga povede desno i uđu na vrata na kojima je pisao “Prijem”. Za stolom u sobi, punoj ormarića za spise, je sjedila starija žena za koju se Filip mogao zakleti da je njegova učiteljica zemljopisa iz osnovne škole. Kako se samo zvala? Matija je pozdravi.
- Dobra večer Magda. Opet radiš noćnu?
- Puno posla. Svi vezisti su na terenu. A znaš da On voli da sam ja ovdje kad je gužva. Koga si nam doveo?
- Filip 20:20:48.
- Tvoj zadnji? Matija, dozvoli da ti ja prva čestitam. Zaslužio si, zaista si trajao dugo.
- Hvala ti Magda, nadam se da ćeš i ti uskoro.
- Nisam sigurna da me se želi odreći, ali obećao je da neće proći još dugo. A znaš kako je kad On obeća. Idem po dosije.
Magda ustane i ode kroz malena vrata u drugu sobu.
- Matija, zašto Filip 20:20:48? Imam ja svoje prezime.
- To prezime možeš slobodno zaboraviti. To je prezime koje si nosio u zadnjoj inkarnaciji. Ako ćemo tako imaš ih još sedam, a promijenio si i pet imena, pa bi bilo blesao da te zovemo punim imenom i prezimenom. U kartoteci si zaveden kao Filip 20:20:48. Zadnje ime, sat, minute i sekunde kad si umro. Već danima se zna da ćeš danas doći tako da si na današnjoj hrpi. Jednostavno zar ne?
- Jednostavno.
Magda se vratila i sjela. Otvorila je dosije, pa pogleda u Filipa preko naočala.
- Dobro došao mladiću. Tvoj raspored se mogao i očekivati. Obzirom da si Matijin zadnji i da treba popuniti njegovo mjesto, radit ćeš u vezi. Čujem da nisi plakao. Jako dobro. Matija molim te odvedi ga u Preobrazbu, pa odmah Slušaonicu. On je to osobno zatražio.
- Dogovoreno. Doći ću kasnije da se pozdravimo. Sutra imam vlak. Idemo Filipe.
- Kako misli, raditi ću u vezi? Zar ovo nije Raj? U Raju se ne radi.
- Filipe, još si na mom satu postavljao nepotrebna pitanja, ništa se nisi promijenio. Iako sam ja mislila da ćeš završiti u zatvoru, a ne kao dosadni činovnik.
Filip ju pogleda. Magda se široko smiješila pokazujući zlatan zub na trojci desno. Pa to je ona. Magda mu namigne. Zaustio je nešto reći, ali ga Matija izgura iz sobe.
- Požuri. Viđat ćeš je često, pa ćete se napričati do mile volje. Imamo još posla, a Njega se ne ostavlja da čeka.
Filip se naježio zbog načina na koji su Matija i Magda izgovarali On i Njega. Zar je i to moguće? Bog zaista postoji.
Matija ga povede preko predvorja i uđu u sobu na kojoj je pisalo Preobrazba.Malena soba je bila prazna. Na sredini sobe je stajo samo stol sa jednom stolicom. na stolu poveći album za slike.
- Ovdje ćeš odabrati svoj izgled. Vjerojatno se pitaš zašto se mijenjati? Ne moraš, ako ne želiš, ali prelistaj album, možda pronađeš nešto za sebe. On je odlučio da, kad već moramo raditi, bolje će biti ako se osjećamo ugodno. Izaberi nešto. Ja ću biti vani.
- Osjećam se sasvim udobno ovako kako izgledam. Ali ne može štetiti ako “bacim oko” na ponudu.Matija izađe, a Filip sjedne za stol. Prelistavao je stranice sa raznim izgledima, mogao je biti maneken, policajac, lijep ružan, visok, nizak, mogao je birati novo tijelo i kojem će ga vidjeti oni koji su upravo umrli. Okrenuo je stranicu i nasmiješio se. Ovo je idealno. Čim je to pomislio osjetio je toplinu i za trenutak kao da je izgubio svijest.
Matija je stajao ispred vrata i stalno pogledavao na veliki sat u sredini predvorja. Što taj početnik misli? On čeka. A njega se ne ostavlja da čeka. Vrata su se otvorila i pred njim je stajao visok mototciklist, sav u crnom, duge, masne kose, sa istetoviranom podlakticom na kojoj je pisalo “Filip 20:20:48”. Imao je kožnu jaknu prebačenu preko ramena, a iz ugla usana mu je virila cigareta. Smiješio se.
- Ta-daaaaaa.
- E jebi ga.
 
 

Filip je ležao na krevetu i pušio cigaretu. Gledao je u plafon. Noć kao svaka druga. Još jedna duga i samotna. Nije bio ružan muškarac. Jednostavno nije imao sreće sa ženama. Svaki put kad bi upoznao neku koja bi mu se svidjela, kad bi trebalo progovoriti onih prvih par riječi, napraviti potez, upitati za kavu, za druženje, Filip bi zablokirao. Velika količina zraka bi mu zapela u grlu, zračni jastuk koji nije dopuštao riječima da izađu. Oblilo bi ga crvenilo, počeo bi zamuckivati, izgledao je kao mentalno zaostao muškarac u tridesetima. Jebi ga, nije išlo. Danas obratio predivnoj djevojci, radila je u samoposluživanju. Viđao ju je često, nikad do danas nisu prozborili ni riječ. Ne bi se to vjerojatno ni desilo da njegova nespretnost nije još jednom došla do izražaja i da nije srušio cijelu policu jeftine tunjevine. 4,50 kuna za konzervu, specijalna ponuda za ovaj tjedan. Diana se nacrtala u sekundi pored njega i pokušavala ga smiriti, objasniti mu da je sve u redu, pa takve stvari se dešavaju, neka ništa ne brine, ona će sve srediti. A Filip je samo gledao u njene divne, pune usne kako se pokreću formirajući riječi. Nije čuo glas, samo je gledao u sne. Diana se samo nasmiješila. Bip je crven kao da je upravo došao sa plaže na kojoj je zaspao u sred dana i sunce ga je dobro opržilo. Pogledao je u hrpu razbacanih konzervi. Onda je progovorio. - 4,50 kuna je dobra cijena za tako dobru tunu. Okrenuo se hitro i gotovo potrčao do blagajne. U ušima mu je zujalo i čuo je samo sebe kako izgovara “4,50 kuna je dobra cijena za tako dobru tunu”. Idiot. To je najbolje što je mogao smisliti? Prezirao se. Došao je kući i zatvorio se u sobu. Pomislio je kako je zaista jadan. Sjetio se da nije ni kupio tunu. Ako ništa drugo, bio je u pravu. Bila je to dobra cijena. Budilica ga je probudila na vrijeme. Uvijek je ustajao na prvi zvuk zvona. Kod njega nije bilo iznenađenja. Tek jutros je shvatio da je dosadan. On, Filip, je dozlaboga dosadan čovjek. Nakon ustajanja, jutarnja toaleta, uvijek istim redosljedom, pišanje, pranje zubi, brijanje, tuširanje, sve je trajalo u minutu isto svako jutro. Kratak doručak, pašteta i jogurt. Točno u 7 i 30 izlazi iz stana i hvata tramvaj koji će ga odvesti na posao. Računovodstvo nije glamurozan posao poput kroćenja lavova, ali je to bio jedini posao koji je znao i u kojem je uživao. Nije bilo iznenađenja, matematika je vrlo egzaktna nauka. Brojevi ne lažu, dva i dva je uvijek četiri i Filip je bio sasvim zadovoljan sa tom činjenicom. Na poslu nije baš razgovarao sa kolegama. Za njega nije bilo potrebe gubiti vrijeme na razgovore koji nikad nikamo ne vode, blesavo čavrljanje koje je oduzimalo vrijeme. Čekale su ga kolone brojeva, zbrajanje, množenje, oduzimanje, statistike, grafovi. Znao je da ga svi smatraju čudakom, ali se nije previše brinuo oko toga što drugi misle. Iznad njegovog radnog stola, na zidu, visjele su četiri plakete za zaposlenika mjeseca. Četiri u samo sedam mjeseci. Bio je ponosan na sebe. Zadržao se u uredu do 19.30. Polumjesečni izvještaj je trebalo predati tek u petak, ali Filip nije čovjek koji će ostaviti sve za zadnji tren. Bio je hladan, brz i učinkovit. Utorak je brojao svoje zadnje sate, a polugodišnji izvještaj je stajao isprintan na njegovom stolu. Ponosno ga je potapšao i krenuo kući. Osjećao se zadovoljno zbog dobro obavljenog posla, večer je bila predivna i odlučio je postupiti impulzivno. Neće otići na tramvaj nego malo prošetati, pogledati izloge, promatrati ljude. Šetnja mu je godila, bistrila mu misli. Gledao je u izloge, čudio se cijenama. A onda je u jednom kafiću, tik uz prozor ugledao Dianu. Sjedila je sa prijateljicom. Nije znao što ga je vuklo da uđe unutra. Jednostavno je ušao, došetao do stola za kojem su sjedile. Riječi su krenule iz njega, brzo razgovjetno i sigurno. Nije razmišljao. Samo je progovorio. - Dobra večer. Ja sam Filip. Ne znam da li me se sjećate, jučer sam kod vas u dućanu srušio cijelu policu sa tunjevinom. Diana se nasmiješila. - Dobra večer. Sjećam se, kako ne. - Jučer sam pomalo bezobrazno odjurio, nisam se ispričao, niti zahvalio. Prolazio sam slučajno i vidjeo Vas, pa sam odlučio to učiniti sada. Nadam se da se ne ljutite. - Ne, naravno, rekla sam Vam jučer. Takve stvari se događaju. - Znam, ali eto, morao sam Vam to reći. Rado bih se iskupio kavom jednog od ovih dana. Naravno, ako želite. - Može. - Odlično. Navratiti ću do dućana, pa ćemo se dogovoriti. Ispričavam se na smetnji. Ugodnu večer želim. Izašao je iz kafića. Tresao se kao prut. Ali bio je sretan. Napravio je to. Do đavola, napravio je to. Krenuo je niz ulicu gotovo poskakujući od sreće. Nije znao što se dešava. Bio je pun neke snage i sigurnosti u sebe. Odjednom je iza ugla začuo nekakvu gužvu. Ljudi su vikali, vrištali, vidio je svjetlost koja je dopirala iza ugla, iznad kuća. Potrčao je i čim je zamaknuo za igao ugledao je zgradu u plamenu. Donji katovi su već jako gorili, ljudi su trčali u panici, gledao ih je kako izlaze iz zgrade lica crnih od dima. Na zadnjem katu, na prozoru je vidio muškarca i dijete. Mušakarac je nešto vikao, ali u buci nije uspio razabrati što. Filip pogleda uokolo. Izgledalo je kao da ih niko ne primjećuje. A onda je na terasi zgrade vidio starijeg čovjeka. Izgledao je nekako čudno. Zapravo je izgledao sasvim normalno, ali Filip je imao neki čudan osjećaj gledajući ga. Plamen je bio sve viši i približavao se muškarcu i djetetu na zadnjem katu. Filip je začuo vatrogasne sirene, bile su još dosta daleko. Neće stići na vrijeme. Grozničavo je razmišljao. A onda je ponovo iznenadio samog sebe. Kao izvan vlastitog tijela, u transu, odbacio je aktovku, i potrčao prema ulazu u zgradu. Ljudi su vikali za njim. Odmah na ulazu ga je zapljusnula vrućina. Porčao je po stepenicama, vatra je bjesnila oko njega, plamen ga je liznuo po licu i osjetio je strašnu bol. Nije stao. trčao je i dalje, doslovno se probijajući kroz vatru. Nije mogao disati i osjećao je kako se guši, ali je nastavio. Probio se do zadnjeg kata. Pokušavao se orijentirati. Koja vrata su prava? Ako prozor gleda na ulicu, sa lijeve strane od ulaza, a on je sada ovdje… Zaletio se svom snagom i ramenom udario u vrata. Plamen je zahvaćao hodnik i više nije bilo povratka. Zaletio se u vrata još nekoliko puta prije nego je okvir vrata napokon popustio i on se nađe u stanu punom dima. Čuo je muškaraca kako viče da treba spasiti dijete, da razvuku deke. Dotrčao je do njega, u trenu kad su se na ulici pojavili vatrogasni kamioni. Nije mogao vidjeti da su vatrogasci istrčali iz kamiona i prije nego su se ovi zaustavili, kako razvlače cijevi i mrežu za prihvat oca i sina. Nije bilo druge. Morat će skočiti. - Polako gospodine, sve će biti u redu. Vatrogasci su stigli. Samo budite mirni. Trebat će skočiti. - Ne mogu, ne mogu skočiti. – Čovjek je plakao- Bojim se. - Sve će biti u redu. Skočit ćemo zajedno. Čovjek se spustio na pod još uvijek držeći dijete u rukama. Jecao je. Dijete je plakalo. - Ne mogu. Filip mu oprezno priđe. - Dogovorit ćemo se. Najprije ćemo uzeti vašu kćer. Vatrogasci su sve pripremili. Poslat ćemo nju prvu, i nakon toga ćemo vi i ja skočiti zajedno. Samo se smirite. Polako je uzeo djevojčicu iz njegovih ruku. Nije se bunio. Bio je slomljen od straha, ali je ipak znao da će mu ovaj neznanac spasiti kćer. Gledao ga je očiju punih suza i Filip primjeti zahvalnost u njegovim očima. Popeo se na prozor. Vani se skupilo mnoštvo. Vatrogasci su mu mahali da skoči. Najradije bi to i učinio, ali morao je pomoći i muškarcu koji je i dalje izbezumljen sjedio na podu. Na podu koji je već postajao opasno vruć. Djevojčica u njegovim rukama se potpuno smirila. Poljubio ju je u čelo, nagnuo se kroz prozor i ispustio je. Vatrogasci su je dočekali, zatim su dotrčali liječnici i odnijeli je. Filip se vrati unutra. - Gospodine, vrijeme je, moramo skočiti. Čovjek je sjedio i dalje i gledao negdje ispred sebe. Nije ništa rekao. Filip ga protrese čak i jače nego što je želio. Pogledao ga je. Filip mu pruži ruku. - Ja sam Filip. - Josip. - E pa Josipe nemamo više puno vremena. Ustanite. Josip je ustao kao u transu, prepustio se Filipu koji ga je odveo do prozora i pomogao mu da se popne. Filip se popne kraj njega. Nije bilo mjesta da obojica skoče istovremeno. Josip se tresao, a Filip je znao da mora skočiti odmah. - Oprostite na ovome. - Ne čemu? Filip ga gurne u leđa i Josip doslovno ispadne kroz prozor, a Filip izgubi ravnotežu i padne na pod. Brzo je ustao, i krenuo ponovo prema prozoru. U tom trenu, pod ispod njega popusti i Filip osjeti kako propada. Čitao je i on kako ti prije smrti cijeli život prođe pred očima. Njemu je pred očima bila Diana. Zašto sada? Zašto sada kada je napokon skupio hrabrost i prišao djevojci koja mu se sviđa? Onda ga obuzme mrak. Kad je došao sebi ležao je na terasi. Pored njega je bio onaj čudan čovjek kojeg je vidjeo dok je stajao na cesti. - Dobra večer. Ja sam Matija. Anđeo za vezu.

 
Namárië, Ríanna vanima, Heriméla!
Antanelyë men melmë ar alassë,       
ar renuvammet oialë.
Namárië, Ríanna vanima, Ardalótë!      
Coacalinalya firnë ve lícuma súrinen,      
nó melmemma len úva firë indommassen.
Namárië, Ríanna vanima, Indotári!      
Sí wila Númenna rámainen laurië,      
ar nai fëalya seruva oialmaressë.
 
 
Zbogom prekrasna princezo, ljupka djevo
Dala si mi ljubav i radost
I ja ću se sjećati zauvijek
Zbogom prekrasna princezo, cvijete svog doma
Svijetlo u tvojoj kući je ugaslo poput svijeće na vjetru
Ali moja ljubav za tebe neće umrijeti u mom srcu
Zbogom prekrasna princezo, kraljice srca
Leti prema zapadu na zlatnim krilima
I neka ti duša počiva u vječnom sjaju

Dohvatio je telefon, iako si je davno obećao da je neće zvati na posao. Ajde, bar na sekundu, da joj čuje glas. Zvonilo je dugo.

- Mirela je. – zvučala je plačljivo.
- Bok Mirela, Bruno je, daš mi malo Anu?

S druge strane prvo suze i jecanje.

- Mirela, smiri se, kaj se desilo?
- Ana je u bolnici, imala je prometnu jučer. Nije dobro. U komi je.

Bruno je osjetio kako ga steže u prsima, milijuni iglica mu se zabijaju u srce. Teško je disao. Pokušao se smiriti.

- U kojoj bolnici?
- U Vinogradskoj.
- Čujemo se, idem odmah tamo. Ti se smiri molim te, bit će sve u redu.
- Doći ću tamo poslije posla, vidimo se.

Sjeo je na taksi i došao do bolnice. Bol je tinjala u prsima, ali to je sada bio najmanji problem. Utčao je u odjel intenzivne njege i dograbio prvu sestru na koju je naletio. Gotovo da se izderao.

- Ana Marić, u kojoj je sobi?
- Mladiću, polako, molim vas da se stišate. Vi ste joj?
- Rođak. – slagao je na brzinu.
- Razgovarajte sa liječnikom, druga soba desno.

Pokucao je na vrata i ušao. Izašao je nakon desetak minuta blijed kao krpa. Razgovor sa liječnikom je bio poražavajuć. Slomljena rebra, obje noge, teške traume glave, unutarnje krvarenje. Bilo je pitanje vremena kada će umrijeti. Liječnik je odlučio zažmiriti na propise i pustiti ga da malo sjedi u njenoj sobi. Ionako je bilo svejedno.

Nikad u životu nije vidio da iz nekoga viri toliko žica i cijevi. Sjeo je na stolac i zaplakao. Gledao ju je i bila je i dalje lijepa, najljepša koju je ikad vidio. Bol u prsima se pojačavala.Onda se zamračilo.

Probudio se u sobi za pregled. Liječnik je bio kraj njega.

- Kako ste?
- Uh, dobro, što se desilo?
- Mali napad panike, ništa strašno, možda ne bi bilo loše da odete kući i malo se odmorite.
- Ni slučajno, biti ću ovdje dok se ne probudi.

Liječnik ga pogleda.

- Vi joj niste zapravo rođak, je li tako?
- Ne. Nesretna ljubav i duga priča.
- Nema problema. Ostanite koliko želite. Ja ću javiti svima da ćete biti ovdje i da možete u sobu.

Nije mu bilo jasno zašto ga pušta i zašto je tako ljubazan. Možda ga je podsjetio na neku njegovu nesretnu ljubav.
Cijeli dan su se izmjenjivali rođaci i prijatelji, a Bruno je cijelo vrijeme bio tamo. Kad je pala večer, jedini ljudi su ostali pacijenti, dežurni liječnik i sestre i on. Sjeo je u Aninu sobu i gledao je. Kad bi samo znala koliko je voli. Samo da bude sve u redu. Samo da se probudi. Znao je da su male šanse da se to desi. Ali, nema ništa loše u želji. Razmišljao je tako i lagano zadrijemao.

Kad se probudio, aparati su i dalje pištali. Ništa se nije dešavalo. Protljao je oči i pogledao po sobi, a onda je skočio na noge. U kutu sobe u sjeni, ugledao je nepoznatog čovjeka, obučenog u crno, kožna rokerska jakna, duga masna kosa. Pušio je cigaretu. Bruno otvori usta da zaurla, ali čovjek stavi prst pred usta.

- Ššššššš. Sve je u redu.
- Ko ste vi?
- Ja sam Filip, anđeo za vezu.

Bruno poludi, nije uopće bio raspoložen za zajebanciju.

- Slušaj majmune, bolje ti je da odmah izađeš, dok te ja ne izbacim. Kako si uopće ušao? Da anđeo. Izađi mirno i neće biti problema.

Filip se nasmije.

- Ništa se nije promijenilo od kad sam ja bio na Zemlji u ljudskom obliku. I dalje vam treba čudna svjetlost koja nas obavija i, naravno, krila. Pa evo.

Najednom svjetlost ispuni sobu, Filip je bio obučen u bijelo, a na leđima su se pojavila snježnobijela velika krila. Bruno krene par koraka unatrag, gledao je u čudu, širom otvorenih usta, a onda padne preko stolca. Svjetlosti nestane i ponovo se pred njim pojavi biker masne kose. Zapalio je cigaretu.

- Vjeruješ li sada?
- Ali, anđeli ne postoje.
- Ne samo da si glup, nego ne vjeruješ ni vlastitim očima.
- Pa kakav si ti to anđeo, koji dolazi na Zemlju izgledajući ovako?
- Tako izgledam i gore. Zar zaista misliš da su Raju svi obučeni u bijelo, hodaju po oblacima i svira glazba sa harfi? Tamo možeš biti onakav kakav želiš. Misliš da je ovo prava cigareta? Naravno da nije. Ali ja sebe vidim sa cigaretom u ruci, vidim se kako pijem pivu, vidim se kako vozim motor. I takav sam onda i tamo i ovdje.

Bruno je gledao u Filipa, još uvijek ne vjerujući. Nije uopće znao što reći. Onda se sjeti.

- Anđeo za vezu? Što je anđeo za vezu?
- Ja pomažem ljudima da lakše prihvate činjenicu da su mrtvi, i pomažem im kod prijevoza gore.
- Krasno, kako izgledaš čovjek bi pomislio da im pomažeš kod prijevoza dolje.
- Nema dolje mladiću. Ako nisi zaslužio otići gore, vratit ćeš se na Zemlju. Nisi znao? Svi žive u Paklu. Pitanje je koliko puta će biti ovdje prije nego odžive svoj život dovoljno dobro da bi mogli gore. Nisi nikad čuo za reinkarnaciju?
- Ne vjerujem u to.
- Do prije 10 minuta nisi vjerovao ni u anđele.

Filip zapali novu cigaretu. Bruno ponovo skoči. Tek sad mu je sinulo.

- E nećeš. Ne možeš je odvesti. Ne dam je.
- Dobro što je tebi? Smiri se čovječe. Zašto se uopće mučiš? Pa nije ti cura, ima drugog, ti si samo prijatelj. Ne živciraj se oko toga. Vrijeme joj je. Tako je zapisano.
- Rekao sam ti da ne može. Ne dam.
- Nažalost, ne možeš utjecati na to.

Otkucaji srca na monitoru su bili sve sporiji. Ana se polako gasila i Bruno zgrabi Filipa za jaknu. Očiju punih suza zaurlao je.

- Ne dam je!!!
- Smiri se, postoji izlaz. Ali ono što moram tražiti neće ti se svidjeti.
- Reci bilo što. Sve što treba.
- Ako ona ostane, ti moraš ići. Brojka uvijek mora biti ispunjena.

Bruno se vrati do Aninog kreveta. Gledao je dugo u njeno lice. Okrenuo se prema Filipu i klimnuo glavom. Osjeti oštru bol u prsima, sličnu onoj koju je osjetio ujutro dok je razgovarao sa Mirelom. Svaki udisaj zraka je donosio novu bol i uskoro više nije mogao disati, mračilo mu se pred očima. Onda odjednom bol popusti, i Bruno duboko udahne.

Otvorio je oči i upitno pogledao u Filipa.

- Ali...
- Ne brini, naredba je stigla s vrha. Ne pitaj me zašto, ni ja Ga često ne kužim. Oboje ostajete još neko vrijeme. Nisam baš siguran da je to pametno, ali On zna bolje.

Ana je tiho zajecala i Bruno skoči na noge. Budila se iz kome, svi aparati su pištali. Filip pogleda kako se Bruni ozarilo lice.

- Znaš da nikad neće biti tvoja? Jasno ti je?
- Znam. Nije ni bitno.
- Nisam shvaćao ljude dok sam bio jedan od njih, a ne shvaćam ih ni sad.

Ana je otvorila oči. Nije vidjela ništa, oči dugo zatvorene trebale su vremena da se priviknu, a Ana je i tako bila omamljena od lijekova. Bruno se nagne i poljubi je u obraz.

- Mario, došao si.

Filip se namršti. E moj Bruno.

- Tu sam malena, biti će sve u redu.

Bruno je poljubi još jednom, a onda je Ana zaspala. U sobu utrče liječnik i sestre, ne vjerujući što se dešava. Vitalni znaci su ponovo bili u redu. Ana je pravilno disala i smješkala se u snu. Bruno izađe iz sobe, Filip je bio uz njega.

- Ja tebe ne kužim.
- I ti si neki anđeo. Moram ići. Umoran sam. Drago mi je da smo se upoznali. Nadam se da se nećemo uskoro vidjeti.
- I ja se nadam. Čudan si ti lik. Uživaj u ostatku života.

Izašli su iz bolnice i Bruno krene prema tramvaju. Filip zapali cigaretu. Glas se začuo iznenada.

- Stvarno bi trebao prestati pušiti.
- Možda i budem ovih dana. Nikad ne znaš.

Pokazao je prstom prema Bruni.

- Zašto ga toliko mučiš? Zar ne bi bilo bolje da smo ga uzeli? Ovako će samo patiti.
- Sumnjaš u mene? Ne brini, slijedeći puta kad ga vidiš, voditi ćeš ga k meni. Zaslužio je ovaj put. Ne mučim ga ja. On je sam odabrao taj put. A ljubav je jedini pravi put. Ma koliko boljela.
- Ljubav. Neki nikad neće shvatiti.
- Dosta razmišljanja. Treba dočekati jednog samoubojicu na Sljemenu. Vrati ga natrag na Zemlju.

Filip frkne i ugasi cigaretu, pa sjedne na motor. Gundjao je.

- Samo posao. Jebeš takav raj.

Munja je pogodila pola metra od njegove noge. Glas se smijao.

- Ok, ok. Oprosti. Moram se tu i tamo isprazniti. A ovo sa munjom više nije zabavno. Jedan dan ćeš me slučajno pogoditi i puf, nema više Filipa.
- Mislio sam da imaš više povjerenja u mene. Hehehehe, stvarno si kukavica. Odradi, molim te ovoga, pa dođi gore. Trznut ćemo malo vina i bacit partiju bilijara. Bio je ovo težak dan.

...ostati prazan kraj tebe.

Sjedit ćemo jednog dana, na nekom zidu, zapaliti cigaretu ili dvije. Mahati nogama koje vise sa zidića, umorne što su nas dovele ovdje gdje smo sada. Šutjet ćemo, jer neke ljubavi je bolje odšutjeti. Uživati u mirisima ljeta, naših tijela, pomalo se znojiti od večernje vrućine, kad povjetarac nije dovoljan da rashladi usijani asfalt. Gledat ćemo prema gradu, treperavim svjetlima koja dopiru kroz prozore. Neki klinci će u parku urlati stare stvari Azre uz lošu pratnju na gitari. Poljubit ćemo se, više onako usput, između dva dima, promašiti si usnice, pa se dobro nasmijati. Sjedit ćemo zagrljeni i na čistom nebu promatrati mjesec. Reći će samo:

"Zamisli, ljudi su bili gore."

Gledam Z1, svira neka mjuza, klinci preko SMS poruka na kojima drugi super zarađuju, traže djevojke od 15-17 za dopisivanje. Tu i tamo, draga ženica pozdravlja najboljeg supruga na svijetu, ili želi sinu Luki sretan treći rođendan.
Oda se pojavi poruka.

“Andrea nemoj se udat za njega. Tvoj M.”

Dragi M.

Umjesto da si potrošio 3,00 kn + PDV na ovu poruku, trebao si za te novce nazvati par frendova, otić u lokalnu birtiju i dobro se nažveglat dozlaboga lošeg vina, i pustit frendovima da te u potpuno pijanom stanju izvrijeđaju ko budalu. Vjeruj, koliko god to zvučalo kao idiotsko muško rješenje za sve, vrlo često se u takvim situacijama shvate neke stvari. Biti nesretno zaljubljen nije privilegija bogatih niti prokletstvo sirotinje, ta bolest se dešava svakom. I naravno da misliš da nikad više nećeš nikog voljeti kao nju, osjećaš fizičku bol kad ti padnu na pamet lijepi trenuci s njom, plačeš solo u krevetu, iako to ni za živu glavu ne buš priznal, hvataš se za telefon da je nazoveš, pa se predomisliš u zadnjem trenu, možda joj pišeš lošu poeziju i duga pisma koja nikad ne buš poslal. Jebeno je to. Ali vjeruj, dragi M. već negdje iza ugla, čeka te neka djevojka koja će ti ponovo popuniti dane, ljubiti te i voljeti, po pravilu više nego ova zbog koje sad patiš. Takve dolaze tiho i iznenada, kad misliš da za tebe više nema nade, da ćeš zauvijek biti sam, i da jedina za koju si mislio da je prava nepovratno otišla. Ljubav se igra s mozgom, to je bar poznato. Probaj nekaj poševit, to hoće pomoć. Ali moj savjet je, napij se s prijateljima, urliči neartikulirano, onako pravo muški, budi zadnja seljačina jednu večer, ujutro će i tako biti svejedno. Možda ti negdje u alkoholnim isparavanjima dođe u glavu misao koju u stvari želim podijeliti s tobom.
Ako se ona udaje za njega, dragi prijatelju, ti već odavno nisi “Njen M.”
I kaj prije to shvatiš, prije buš krenul dalje.

Drži se.

Imam 2 karte za teren, pa ak nekom treba, cijenjene ponude molim na pvt. oko cijene bumo se dogovorili.

Imam 2 karte za teren, pa ak nekom treba, cijenjene ponude molim na pvt. oko cijene bumo se dogovorili.

Zašto uopće nekome objasniti sebe? Jer u većini slučajeva ne znamo se objasniti ni onome ko nam je najdraži. Sebi. U zadnje vrijeme se stalno nalazim u situacijama kad se trebam nekome opravdavati za riječi koje sam rekao, za stvari koje sam učinio, za one koje nisam, za način na koji nešto radim. I sve više mi to ide na kurac.

U meni, kao i u svakom čovjeku, vladaju dva, potpuno različita tipa. U nekim ljudima ih ima i više pa to onda dobije i službeni naziv u liječničkim evidencijama. U meni su dva tipa, jedan onaj čvrst pravi muškarac koji bi trebao izaći prema van, ne dopustiti nikome da mu sere po glavi, koji je u stanju podviknuti kad treba, lupiti šakom po stolu i reći dosta.

Ali jači je onaj drugi, koji voli preko svake mjere, meka duša, kojem suza krene kad Bambiju ubiju mamu, često neshvaćen i sam, bez obzira koliko ljudi ima oko njega, spreman biti tu i pomoći, onaj koji za uzvrat dobija jako malo i tješi se da je zadovoljan i sa tim.
Njih dvojica se izmjenjuju, jedna maska na drugoj, padaju sa lica i vraćaju se natrag u nevjerojatnoj konfuziji, ne znaju često što im je činiti, biti ponovo dobar i povrijeđen ili onu drugu masku čvrsto zalijepiti na lice da se više nikad ne skine.

Ja sam ovakav kakav jesam, čudan, emotivac, veseo, depresivan, ništa drugačiji od svih ljudi oko mene, jedino što ja imam muda reći da nisam veliki frajer, jebač, alkos, luđak, čvrst ko stijena, nepokolebljiv…
Ja sam i onaj koji plače kad je tužan, koji se ne boji tražiti utjehu od dragih ljudi, a malo ih ima i vrijede više od svih bogatstava ovog svijeta.
Imam vas nekoliko, malo dobrih ljudi, koji su me spremni prihvatiti ovakvog kakav jesam, biti sa mnom kad sam sretan i kad sam tužan, ne osuđivati me zbog mene, nego dati savjet.
Za vas sam uvijek ovdje. Broj znate.

A svi vi koji me želite mijenjati i oblikovati kako vama paše, i koji bi to učinili da bi vama bilo lakše sa mnom, odjebite. Niste me vrijedni ni malo, pa me nikad nećete ni imati. Sigurno ne onakvog kakvog biste vi željeli.

Nabijem vas na kurac.

Gledao sam je dok je sjedila kraj mene na kauču. Tako malena i lijepa. Da li sam je želio? Naravno. Jebi ga, proljeće je , a ja u naponu snage, ona slatka kao bombon. Gledao sam u te male grudi kako se ritmički podiži i spuštaju i zamišljao ih u svojim ustima. Nisam bio siguran da li ću još dugo izdržati. Ona je pričala nešto što mi je samo prolazilo kroz uši, nisam uopće obraćao pažnju, iako sam klimao glavom kao da razumijem. Gledao sam u koljeno koje je provirilo ispod ljetne haljinice. Ona je zašutila i pogledala me. Oduvijek su mi se sviđale te plave oči. Ponekad sam se zaista želio utopiti u njima. Nešto je rekla, ja sam se nasmijao. Stavio sam joj ruku na koljeno i poljubio je u obraz. Iznenadilo me kad mi je ponudila svoj vrat. Prihvatio sam. Ljubio sam je u vrat vrlo polako, mokro, užavao sam u svakom njenom drhtaju, vampirski sam ne naslađivao njenim užitkom, spreman zariti zube u nju i prepustiti se svom užitku dok izvlačim život iz nje. Ruka mi je krenula uz njeno bedro. Nije se bunila. Samo je zastenjala još jače. Nisam stao. U tom trenu, to bi bila najpametnija stvar. Nisam to učinio. Ruka je stala duboko među njenim nogama. Bilo je tako toplo i vlažno. Pomaknuo sam joj gaćice i prstom dotaknuo klitoris. Zastenjala je. Okrenula je glavu i poljubila me, sisala mi je jezik onako kao se siše kurac, njen vrući dah između dva udisaja mi je pržio usnice. Spustila mi je ruku među noge i masirala mi kurac. Bio sam gotov, spreman, ali želio sam joj dati jedno lizanje koje će pamtiti. Spustio sam se na
pod i zabio glavu među njene noge. Mirisala je na raj, na tropsko voće, na med. Lizao sam je cijelu, zabijao jezik u nju, igrao se klitorisom. Izvijala se, stenjala, nešto je govorila, nisam razumio. Bio sam lud, pomračenog uma, želio sam samo ući u nju, jedino mi je to bilo u glavi, oko nas nije postojalo ništa drugo. Ustao sam i okrenuo je na kauču, namjestio je na naslon, njena stražnjica mi je bila pred očima i malo ispod nje ta pičkica koju sam malo prije imao u ustima. Nisam puno čekao. Skinuo sam sam hlače i zabio se u nju. Od vrućine koju sam osjetio mi se zamaglilo pred očima. Počeo sam polako, želio sam da me moli da uđem dublje u nju, igrao sam se na samom ulazu, samo glavić u njoj, nisam joj ga htio dati cijelog. Izvijala se želeći ga, a ja sam trenitno bio inkvizicija, želio sam da pati. Onda sam ga zabio. Snažno, možda presnažno. Glas koji je izašao iz nje nije odavao uživanje nego bol. Nisam stao, ševio sam je divlje, čvrsto sam joj stisnuo bedra, nisam joj dao da se izvuče. Palila me njena bol, pokušaji da pobjegne, kažnjavao sam je. U jednom trenu sam osjetio da je počela uživati u tom grubom seksu, prihvaćala me, željela je još. A onda se iz nje izvio urlik, počela se tresti i izvijati. Svrašavala je i ja se više nisam mogao kontrolirati. Svršio sam, punio sam je, nisam ni razmišljao da ga izvadim. Ostali smo spojeni.

Zapalila je cigaretu. Pogledala me ponovo tim plavim očima. Bile su tužne.

- Mislio si na Nju. Je li tako?

Nisam ništa rekao. Tek sada je i meni bilo jasno. Da, mislio sam na Nju. Osjetio sam kako se gadim sam sebi.

Popušila je cigaretu do kraja i ustala, malo se uredila, poljubila me u obraz i otišla. Ostao sam sjediti. Nisam je ni ispratio. Znao sam da je kroz ta vrata prošla zadnji put. Povrijedio sam je. Nisam to želio, ali sad je bilo kasno. Ona koju sam zaista želio povrijediti bila je daleko.
Ustao sam i otišao do frižidera. Otvorio sam pivu i potegnuo dobar gutljaj. Sjeo sam natrag u sobu i zapalio cigaretu.
Mirisalo je na seks, na tugu, na dvoje povrijeđenih ljudi. Slatkasti miris koji mi je palio nosnice i tjerao me na povraćanje. Stavio sam Tom Waitsa u player, pa potegnuo pivu još jednom. Boljelo me.


"Čovjek je najveci hajvan na svijetu.
I ovo malo duše sto ima,
Šejtan mu je dao
Da mu bude teže."

Pazi kaj ja pišem, a nisam pijan.

Uz veliki rizik da bum proglašen papkom i očajnikom, objavljujem slijedeću rečenicu.

Zaista trebam normalnu žensku osobu koja će me zagrlit, ne puštat me i reći mi da će sve bit OK.

Previše u kurcu?

 
Evo me na pragu zrelosti. 34 godine na grbi, pa nije to ni tak malo. Al nije ni nešto puno. Da, da, znam da izgledam mladoliko, ne bi čovjek rekao da sam u tim godinama, ali ja sam ozbiljan, pa već tri godine se sam oblačim ujutro.
Beer is on me.