DayWalker

Kad sam počel nekakvo odrastanje, to jest, kad su mi se jaja spustila i kad sam počel otkrivat tajne spolnosti (drkanje na susedu s drugog kata), poečlo je i moje putovanje u glazbu. Frend iz kvarta je brijal na heavy metal, pa sam prek njega i ja ušel u svet Iron Maidena, Whitesnakea, Motorheada i inih grupa kod kojih nisam kužil tekst, al sam zato jako dobro čul gitare i bubnjeve. Iz tog vremena mi je ostalo nepriznavanje glazbe u kojoj se jasno ne čuju gitara, bas i bubanj. Jebi ga, nemam niš za reć raznim techno freakovima, svaka čast, al meni osobno to nije glazba vrijedna slušanja. Nekakav upgrade je došel u vidu drugog frenda, koji je fural R'N'R, al onaj pravi koji se ne sluša nego se živi. Rockabilly sam postal iz razloga kaj mi je mjuza odgovarala, kaj su mi fakat pasali Elvis i Dion and the Bellmonts, al sam brijal i na Matchboxe i Stray Catse. Naravno bil bi glup da ne priznam da mi je pasala pažnja raznih curica koje su radile po buticima i koje su istrčavale iz istih da bi vidjele mene i frenda sa kokoticama na glavi, u cripersicama i kožnim jaknama, sa preružnim zulufima i pljugom u kutu usana. Djevojke su nas voljele i mi smo to iskorištavali. Glazbu sam počeo cijeniti sve više i više. Onda sam upal u nekakvu fazu kad sam čital Bukowskog i Millera, slušal Toma Waitsa i Nick Cavea, bil sam sebi dovoljan. Nakon nekog vremena sam čuo album Graceland od Paula Simona, oduševio me zbor LadySmith Black Mombaso koji je pjevao s njim (btw, imaju koncert u Liinskom u lipnju).
Čovjek čija mjuza me najviše držala (i drži me još uvijek) je Bruce Sprinsteen. Imal je ok stvari koje sam slušal ne obraćajući pažnju na tekstove. A onda sam negdje pronašel knjigu sa tekstovima i puknul. Mislim da je to bila prekretnica. Od tada su mi pjesme postale kompletan proizvod, tekst je bil jednako ravan glazbi.

Domaću glazbu sam uglavnom preziral, osim nešto rocka i standardnog povremenog furanja na Azru, Ekatarinu, Partibrejkerse te Zabranjeno pušenje kao ultimativno urlanje u društvu nakon neznamnijakoje pive. Onda sam jednom u knjižnici pronašel zbirku pjesama Arsena Dedića "Brod u boci". To me malo prehitilo pa sam počel nabavljat i Arsenove albume. On me otfural do Brela, Aznavoura, Rodriga i sličnih kantautora. Prije mjesec-dva sam kupil Arsenov zadnji album "Na zlu putu". Nakon lutanja po glazbi, vratil sam se nečem što mi paše, kad sam doma, kad je hladno i kad se cigareta pali iz gušta, a ne iz navike.

I zakaj sam počel ovo pisat? U Profil Megastoreu je u tijeku nekakav sajam multimedije , sve 20% jeftinije pa sam kupil tri stara Arsenova albuma. Ima ih još par, pa si brijem da bum na to potrošil nešto više kuna nego kaj sam planiral za ovaj mjesec.

Danas sam popil po koju pivu, i sad čučim doma, palim svoju pljugu za gušt, pa sam odlučil sa vama podijelit jednu Arsenovu.

Razgovor s konobarom

vraćam se ko svake noći
svršilo se sve po starom
još me čeka zadnje piće
i razgovor s konobarom

on te priče ne razumije
ne zna ništa o samoći
ne stižu ga moje riječi
smiješi mi se ili toči

i tako, on me pušta da do jutra
monologe svoje vodim
on je samo dobar barmen
ja sam pijani gospodin

govorim mu kako živim
uzbudljivo, ludo, sretno
zar da kažem da te nema
i da sam sam kao pseto

pored nas je jedna dama
dok ja pričam njoj se spava
poželim da ode k meni
al to ništa ne rješava

...koji današnji dan provodite solirajući kao i ja. Sretno vam Valentinovo.

Zašto uvijek dolaziš do mene kad je hladno, zašto dolaziš s kišom, zašto dolaziš sa zvukom gitare, sa žicama koje sjetno trepere?

Otvaraš škrinju prošlosti u koju sam te zavorio, vraćaš se, podsjećaš me, uvijek u trenucima kad te najmanje trebam.

Kad mi mozak kuha, kad sam umoran, kad su mi vjeđe teške, kad želim jedino san da me svlada, da ne mislim, da se ne sjetim.

Od svega oko mene, jedino je tvoj lik jasan, lebdi po mojoj sobi, miriše kao nekad, smije se glasno, mami me.

Tada ti ponovo padam pred noge, koljena popuste pred tvojim likom, naklonim se i osjetim želju da vratim vrijeme.

Uvijek kad mi dođeš, sa zvucima gitare, poželim vino, poželim da noć zauvijek traje, da me ujutro tvoje sjene ne napuste.

Prolaziš kraj mene
Svako jutro u isto vrijeme
Na našem raskrižju
Čekamo na zeleno svjetlo

Na pola puta nam se pogledi sretnu
Smiješak u uglu usana
Pa okrenemo glave
Prije nego obrazi pocrvene

Do posla uz misli
Zbrkane u ludoj glavi
Do sutra moja malena
Do novog osmijeha

Samo kukavica pije zbog društva ili iz nekog razloga.

Pravi muškarac pije sam i bez ikakvog razloga.

 
Evo nam još jednog vikenda punog seksa, droge, alkohola, ludih provoda, buđenja u policijskoj stanici u Petrinjskoj ili u parkiću kod Trešnjavčkog placa.
Tak je to bilo nekad.
A sad na kavicu u kvart, lagano krljanje pred televizorom, neka dobra knjiga...
Nije ni to loše.
 

 
Jutro u magli, a i magla u mojoj glavi. Odluka je pala da nejdem više posle joba do kvartovskog pajzla vidit „kaj ima?“. Naravno da navek nekaj ima, pa jedna runda, pa druga, pa treća... Nisam se baš ubil, al mi pada tolerancija na alkohol. Sam mi se počne spavat nakon pete, šeste pive i drugi dan me po pravilu razvaljuje tikva. Tak i jutros.
 
Ja lijepo na trajvan, a ono gužva. Celi ovaj tjedan poluprazni trajvani, sjedim ko gospon čovek. Danas kad me ludara razvaljuje, kad bi se tak sel da to nije istina, sve puno ko čep. Drndam se, svako kočenje i kretanje (znate već kak zetovci vole cimat) mi pojačava glavobolju, visim sa štange ko majmun sa rahitisom, jebem mater sebi i poslu.
 
I kad si čovjek misli kak nemre bit gore, bome može. Neko je tak kiselo prdnul da sam mislil da bum se onesvjestil. I mislim da je to bila debela baba koja je sjedila točno ispred mene. Majko mila, ko da je nekaj uspuzalo u nju i umrlo nutra. Kreće masovno otvaranje prozora, jedan tip glasno jebe mater onom ko se sprdil, prijeti se da bu potegnul kočnicu i sve nas pobacal van, tak da je većina odma posumnjala da je on taj, obzirom da je napad najbolja obrana. Al ja nisam skidal pogled sa babe, koja jedina nije skočila i potražila dozu svježeg kisika. Razmišljal sam na koji način je kazniti, da li glasno optužiti, a onda sam joj oprostil.
 
Jadnoj ženi je bilo tak neugodno, da je bila crvena ko rak. Točno se vidjelo da nije bilo namjerno. Jebi ga, pobeglo joj je. A možda je žena i bolesna. A možda se samo prejela bažula jučer. Pa desi se.
 
I gle čuda, dok se cela gungula stišavala, stigla je moja stanica. Prošlo mi vrijeme dok si rekel keks. To je i najbitnije. Da sam se dobro razbudil i brzo stigel. A na putu do posla sam si zapalil jutarnju cigaretu i veselo prducnul nekoliko puta.
 Na otvorenom je to ipak nekaj sasvim drugo.

 
Poslije posla u laganu šetnju. Malo window shoppinga jer mi stanje na računu ne dozvoljava ozbiljnije zahvate. Al kaj me briga, ne da mi se zamarat oko toga. Za jest se ima, krov nad glavom se ima, odjeća i obuća se ima, pljuge su kupljene, bilo bu i za koju sporadičnu pivu. Još da mi je neko sporadično žemsko. Is, di bi mi bio kraj. Al baš me ovo lijepo vrijeme nekak razvedrava, pa se cerim cijeli dan. Povoljni mi i smajlići u bio prognozi. Ajde cure, furam na pivu...

Gledam te golu i poželjnu
Na mom krevetu ležiš
Voliš me kao žena
Kao kurva me želiš

U klinču dva tijela
Nokti u ledima mojim
Ljubim ti grudi i usta
Igram se jezikom tvojim

Na vrhuncu urlici
Sokovi napuštaju tijela
Ubrzo ćemo sve ponoviti
Duga noć tek je počela

 
Prazna mi glava, jednostavno nemam kaj za napisat. Baš me pita frend "Kaj ti updateaš taj blog?"Ma ne, nemam kaj pametno napisat. Onda me on naravno optuži da sam pijanac, uživatelj lakih droga, masturbant te kreten općenito. Lijepo je kad vidiš kak frendovi imaju dobro mišljenje o meni. A počel sam se i pitat od kad se kod nas u kvartu vrijeđanje počelo smatrati komplimentom?
Fakat sve ide u krasni kurac. Osim mene. Baš sam si nekak dobro u zadnje vreme. Jučer posle posla, sam se sel na klupicu kraj HNK, zapalil šiljak i gledal ljude kak prolaze. Mame s decom, ekipu koja se ubrzano vraća s posla, studoše sa rukama zabijenim u džepove i stavom boli me kurac. Njima se po hodu vidi kak imaju svo vreme ovog svijeta i kak im se nikam ne žuri. Tu me uhvatila mala zavist, al kaj sad.Onda sam laganini došel do kvarta, svrnul u lokalni na pivkana, malo pričal s konobarom i došel doma smiren i odmoran.
Smijem se, onak iskreno, kaj mi se nije desilo već dost dugo. Dobre sam volje. Počelo je malo bedasto. U nedjelju sam izašel do dućana. A kad sam pomolil nos iz zgrade, iznad mene nebo. Prekrasno ljubičasto - narančasto nebo, sunce u zalazu. Oblaci u boji. Hodal sam tak i osjetil kak mi se usta razvlače u smiješak. Bilo je tak lepo da sam se sam smješkal. I skužil kak sam mali ispod tog neba i kak se žifciram oko skroz nepotrebnih stvari, kak se zamaram bez veze.Od nedjelje se smješkam. Pa sam odlučil nastavit s tim.
Sam jednom smo na ovom svijetu. Treba izvuć najbolje od toga. I popit po koju.
 

Godinu stariji al ko dobro vino, sve bolji :))))
Al se prosrah.

Sitno brojimo. Još malo pa Nova. Još malo pa krkanje i lokanje, šatro luda zabava (jer MORAŠ! bit dobro raspoložen). Treba staru dostojno ispratit i novu dočekat, iako je stara bila u totalnom kurcu, a mogućnost da bu nova bolja je ravna nuli. Vreme je ovo kad se pišu novogodišnje rezolucije, kad čvrsto odlučujemo da bumo bolji, da bumo smršavili, da bumo uštedili lovu, da bumo ovo ili ono.

A sve se svodi na ista sranja koja ponavljamo iz godine u godinu. naravno da bumo kurac promijenili. Evo popisa 10 najčešćih novogodišnjih rezolucija.

1. Smršavit ću.
2. Prestat ću pušiti.
3. Neću trošiti više nego zarađujem.
4. Uštedjeti ću.
5. Naći ću bolji posao.
6. Bolje ću si organizirati život.
7. Više ću vježbati.
8. Biti ću strpljiviji sa ljudima na poslu.
9. Zdravije ću se hraniti.
10. Postati ću bolja osoba.

I tak. Da mi je vidjeti osobu koja bu sve ovo odčekirala na kraju godine. I kaj bu onda slijedeće? Ma nije opće bitno. Nekom je ova godina bila dobra, nekom je bila u mahuni. Naravno da se svi nadamo da bu druga bolja. Ja imam filing da meni bude. Odlučil sam da više ne sjedim sam sebi na jajima, neg da se dignem i napravim nekaj. Pa mi držite fige. A bum i ja vama držal fige, i na nogama ak treba, da vam se ostvare neke želje koje imate.

Samo mali savjet. Nemojte si pisat na papir rezolucije nego ih jednostavno napravite. Jer ako na krajju godine pogledate taj popis i skužite da ga se baš niste držali, bili bute u kurcu zbog toga.
A kad se pokušate prisjetit kaj ste sve napravili, pa vam padnu na pamet dve ili tri stvari bili bute sretni.

Obzirom da je tradicija da se na prelazu sa stare u novu godinu treba dobro napit (a tradicije se ne smiju kršit) želim vam dobru pijanku i krkanje, svaku sreću u novoj godini i puno love.

Za kraj još jedan savjet. Ak ste na dočeku kod nekog doma ni u ludilu nemojte stavit svoj kaput ili jaknu na vrh hrpe na krevetu u sobi za jakne. Posebno ako se teško peru. Fakat, nemojte.

Htel sam danas napisat jedan tužan post jer sam se tak osjećal jučer. Prvi put u 5 godina sam dočekal Božić kao slobodan muškarac i moram priznat da i nije neka fora. Posebno zato kaj nisam više klinac. Ne drži me priča o odlasku u neki birc, di bum se naroljal ko zver i trudil se oko raznoraznih curica želeći nekakav jezik u ustima. Jednostavno mi je nedostajao zagrljaj, poljubac i toplo tijelo stisnuto uz moje. Navika je gadna stvar. Tak da sam jučer zakrmil oko 11, dosta u banani, pa sam skužil priču oko blagdanske depresije. Danas sam se probudil s glavoboljom, nadrkan, bijesan na sebe i na cijeli svijet i spreman na samosažaljenje.

Kak je to obično na Remizi, frend je nazval, čestital i rekel da navratim do njega na Božićnu pivu i kobasice. Pa si ja nekak mislim, a zakaj ne? Kod njega u stanu je za Božić okićeno ko za svaki drugi dan u godini, njemu se ne jebat s tim, pa smo zasjeli nesvjesni da je blagdan. On i ja smo dugo vremena znali sjest, otvorit rokovnik (sjećate se onih rokovnika iz bivše Juge, di si mogel vidjet sve moguće praznike radnog naroda) i pogledat koji je dan. Tak da smo svaki dan pili u čast nečega. Staklopuhača, radnika u kožarskoj industriji, rudara, svih mogućih radnika i seljaka. Bitno je bilo da ne ločemo bezveze. Moraš imat razlog, inače si alkos, a to nismo bili spremni priznat.

“Kaj si u kurcu?” – krene on jer sam samo sedil i cuclal pivu.

“A, kaj ja znam. Jebe me taj solo Božić. Kaj da ti velim? Naviknul sam se da je neko pored mene. Neko žensko. Bilo mi nekak ćelavo jučer.”

“Ma ja ne kužim kak možeš tak brijat. Kolko dugo sam ja solo? Znam da je jebeno, al ti mi opće nisi tip koji bu sedil i kenjal. Nisi to nikad radil pa koj kurac si sad počel? I nemoj mi kenjat priču kak si stariji, kak sad drukčije briješ. Jebote, solo si. Pa kaj? Umjesto da briješ okolo, ti se zatvoriš doma i krljaš. Nisi baš skroz normalan.”

Slušam ga kak mi jebe sve po spisku. Otvaramo, drugu, pa treću pivu, a on ne staje. Prekinem ga.

“Ok, imaš pravo, al nisam ja baš skroz u kurcu. Samo me jučer opralo.”

“Ma moj kurac samo jučer. Daj si pogledaj kak pišeš u zadnje vreme. Ja sam dolazil na tvoj blog da se nasmijem, a ti sad briješ po nekim pjesmama. Sam se zbediram.Trebaš ti dobit malo po pički pa da vidiš kak buš došel sebi.”

“Od koga bum dobil po pički? Od tebe i koje vojske? Daj ne kenjaj.”

Dignul se i opalil me u trbuh. Baš me onak dobro pogodil u pleksus, da sam ostal bez zraka.

Pogledam ga.

“Koj ti je kurac?”

On se nasmije.
“Vidiš buraz, sad te boli. I ono kaj bi najrađe napravil je da se digneš i da me potegneš u glavu. Jer ti je povrijeđen ponos, jer sam te pogodil pederski, bez najave, jer kipiš, jer ti se spušta roleta. Jel tak, papak?”

Dignem se i bubnem ga u prsa. On padne na kauč i počne se smijat.

“Kaj je sad smiješno?”

“To kaj si glup. U principu sam ti sve rekel. Kad padneš moraš se dić da bi nastavil dalje. Ne ostaneš ležat i mislit kak si u kurcu, jer ti vrlo brzo više nebu dalo ustat. Trebaš vratit i nastavit dalje. Ak misliš da te život jebe, jebi i ti njega. Možda bu ti trebalo vremena, al već buš ga sjebal.”

Zapalimo pljuge pa se kucnemo i potegnemo pive. Moj frend ima vrlo čudan tok misli. Čudan način da predstavi poantu. Trebaš fakat dobro razmislit kaj je pjesnik htel reč. Al, hvala ti stari. Primil sam poruku. U pravu si, nemam ti kaj drugo reć.

Ponekad ti poruke dolaze preko čudnih poštara. Pazi se svijete, dolazim spreman. Bila bu to jebena tekma.

Evo nam i Božića, a i Nova kuka je iza ugla. Obično je to vrijeme kad se podvlači crta i ravnaju računi. Ova godina mi je bila jebena. Znal sam da ne bu dobro kad sam videl da većina praznika pada na vikende. Pa majku mu, kakva je to fora? Dakle, ove smo godine više radili, trajala je dan duže, sve u svemu – prkno. Počela je ko i svaka druga. Već godinama nemam opće taj filing Božića i Nove Godine. Najađe bi tih tjedan – dva prespaval Da me niko ne jebe, da mi niko ne prilazi lažno srdačan i pruža mi ruku kao da je sve u redu. Svi oni koji su mi dizali živac ceke godine, sad su najednom dobri sa mnom, smješe sa priglupim božićnim osmjehom. Jer ja sam valjda glup ko kurac, pa ne kužim da traže izlaz iz svojih sranja na taj, jedan dan u godini, slično ko kad vratiš knjige u knjižnicu na dan knjige, pa ne moraš platit zakasninu. Ne kuže da se ovaj tip zakasnine nemre platit šupljim pričama i sms čestitkom.

Ova me godina šamarala od siječnja, sad je malo popustila. valjda je i njoj dosta. Ove sam godine izgubio djevojku, saznao da je buraz bolestan, saznao da nisam onako čvrst kako sam se sam sebi predstavljao. I kad malo bolje razmislim, možda je 2004. imala pravo kad me nije štedila, jer bih se i dalje ponašao kao kreten, živio od danas do sutra, nemajući pojma kaj da radim sam sa sobom ostatak života. Stalno su mi na pameti bile promjene, i bio sam svjestan da za njih treba radit, samo mi se nije dalo. Onda sam, nakon sranja koja su mi se utrpala u mjesec dana, uzeo jedan duži odmor i mjesec dana posvetio sebi. Dugo razmišljal kaj da radim sam sa sobom. Do nekih zaključaka sam došel, do nekih dolazim svaki dan.

Ponekad se sjetim omraženog mi Coehla i njegove “Kad nešto zaista želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ”. Skužil sam kolko sam u stvari sretan. Ne zato kaj imam love, kaj vozim dobru pilu, karam manekenke. Nego zato kaj sam okružen nevjerojatnim ljudima, kaj imam obitelj koja je zakon, kaj imam frendove koji su doslovno nevjerojatni, kaj sam kroz posel, kroz Blog i Iskricu upoznal fantastične ljude koji su mi pomogli, ničim drugim nego što su bili tu kad mi je bilo teško. Stajali su kraj mene, čučali su u mom monitoru, slušali me kako se jadam, gledali me kako plačem, davali mi savjete i plaćali pive.

Preko takvih ljudi sam se izvukel iz sranja, preko takvih ljudi sam si ispunil san i došel na radio, preko takvih ljudi sam shvatil neke stvari. Takvim ljudima, u ovo blagdansko vrijeme sumanute utrke za poklonima i trošenja novaca koji nismo ni zaradili, ne mogu pokloniti puno. Ne mogu im pokloniti materijalno. Najbolje u svemu je to kaj znam da bi se i uvrijedili da pokušam tak nekaj. Zato svima vama, dragi moji Remižani, dragi moji blogeri, dragi moji Božićni vilenjaci iz udruge, dragi moji kolege, dragi dobri ljudi oko mene, za ovaj Božić poklanjam svoje srce, jedno veliko i iskreno hvala. A svima koji me čitaju poklanjam najpoznatiji uvodnik svih vremena za koji se nadam da ćete ga pročitati i vratiti se dobrom duhu Božića kakav je bio prije, kad se ljubav nije mjerila cijenom poklona.

Objavljeno u New York Sun-u, 1897.


Dear Editor-I am 8 years old. Some of my little friends say there is no Santa Claus. Papa says, If you see it in The Sun, it's so.» Please tell me the truth, is there a Santa Claus?
Virginia O'Hanlon


Virginia, your little friends are wrong. They have been affected by the scepticism of a sceptical age. They do not believe except they see. They think that nothing can be which is not comprehensible by their little minds. All minds, Virginia, whether they be men's or children's, are little. In this great universe of ours, man is a mere insect, an ant, in his intellect as compared with the boundless world about him, as measured by the intelligence capable of grasping the whole of truth and knowledge.

Yes, Virginia, there is a Santa Claus. He exists as certainly as love and generosity and devotion exist, and you know that they abound and give to your life its highest beauty and joy. Alas! how dreary would be the world if there were no Santa Claus! It would be as dreary as if there were no Virginias. There would be no childlike faith then, no poetry, no romance to make tolerable this existence. We should have no enjoyment, except in sense and sight. The external light with which childhood fills the world would be extinguished.
Not believe in Santa Claus! You might as well not believe in fairies. You might get your papa to have men to watch in all the chimneys on Christmas eve to catch Santa Claus, but even if you did not see Santa Claus coming down, what would that prove? Nobody sees Santa Claus, but that is no sign that there is no Santa Claus. The most real things in the world are those that neither children nor men can see. Did you ever see fairies dancing on the lawn? Of course not, but that's no proof that they are not there. Nobody can conceive or imagine all the wonders there are unseen and unseeable in the world.

You tear apart the baby's rattle and see what makes the noise inside, but there is a veil covering the unseen world which not the strongest man, nor even the united strength of all the strongest men that ever lived could tear apart. Only faith, poetry, love romance, can push aside that curtain and view and picture the supernal beauty and glory beyond. Is it all real? Ah, Virginia, in all this world there is nothing else real and abiding.

No Santa Claus! Thank God! he lives and lives forever. A thousand years from now, Virginia, nay 10 times 10,000 years from now, he will continue to make glad the heart of childhood.


Sretan Vam Božić, dobri moji.

Krvavo ćeš skončati
Neprijatelju stari
Odlučio sam ovaj rat
Dovesti do kraja

Pod mnogim imenima dolaziš
Sumnjo, Zavisti, Ljutnjo
Bodeš me godinama širokim nožem
A sitne rane ostavljaš

Tvoje igrice me oslabljuju
Truju mi um
Ja ne želim više sumnjati u stvari
U koje sam siguran