DayWalker

ccccccccc... dodji...

cool. totalno cool.

tele jedno...

Tražim neku koja bu sve to platila. Meni nije ni do čega.

Ne trebam te
Nešto si krivo protumačila
Neke tvoje malene uobrazilje
Neka ih, ako ih trebas

Ja
Ne trebam te
Žao mi je
Zaista
Ali to je istna
Ne trebam te

hitno. previše sam se naviknul bit s nekim. skoro da mi je ćelavo ovak solo.

...ja sam sve stariji... one su sve mlađe... da li si kad dođeš u godine u kojima si dvostruko punoljetan i dvostruko pametniji...? teško... barem u mom slučaju...

alkohol ti neće dati odgovor, ali će ti pomoći da zaboraviš pitanje...

...nabijem te na praznik.

ovo je vise lista za mene nego kaj fakat trazim, al evo...

1. mora imat posel i bit "ozbijlna". dost mi je studentica i žena kaj ne znaju kaj bi sa sobom.

2. mora radije dat lovu za kino ili dobar cd nego za fendijevu torbicu za šminku. cijenim ženu koja bu mi se došla pohvalit da je kupila cd od Cohena. Max Factorov kurac-palac me ostavlja hladnim.

3. Knjige, filmovi i glazba su nekaj o cemu trebamo razgovarat, složit se, prepirat se. Narodnjaci i techno... Ne dolazi u obzir. Cak ni one koje "idu u Pashu jer joj sve frendice idu tam." nema tog frenda zbog kojeg bih zavrsil na takvom mjestu. pa brijem da je ok da to ocekujem i od djevojke.

4. opća kultura nije nekaj kaj se svodi na trač rubriku u Story-u

5. nisam outdoor tip. ne kazem da ne bum nikad otisel na izlet, al rafting, planinarenje, skijanje na vodi, cross country trcanje i slicne stvari svaki vikend ne dolaze u obzir.

6. ne zelim alkoholicarke. ne zelim antialkoholicarke. zelim curu s kojom se mogu zapit tu i tamo.

7. health feakushe me mogu slobodno zaobic. nemam nis protiv zdravog zivota, al kak nisam religiozan u smislu bozanskog tak nisam ni u bilo kojem drugom smjeru. zaboravite da bum se hranil iskljucivo tofuom i slicnim nadomjestcima za pravu hranu.

8. ne želim emocionalno sjebane žene koje će prvih tri mjeseca potrošit na objašnjavanje svoje klete sudbine i nabrajanje svih tipova koji su ih sjebali u životu i iz tog razloga se ne mogu prepustit nikome niti mogu reći da im je neko drag ili bitan ili, ne daj bože, da su se zaljubile. ne zanimaju me žene koje ne mogu reći da nekoga vole.

9. ja zapravo želim jednu normalnu, zabavnu, duhovitu žensku osobu, spremnu na dobru zajebanciju, ozbiljnu onoliko koliko se treba biti u ovim godinama i nezbiljnu koliko se već može biti u istom slučaju.

Tražim previše? Možda.
Ima li ovakvih? Možda.

poruke na pvt, slobodno...

Ne smeta me to kaj sanjam na engleskom. Al me živciraju njemački titlovi.

Ne znati kamo ideš je najbolji način za doći negdje gdje nikada nisi bio.

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

(E.K.)

A zapravo sam kao jako usamljen danas...

O glazbi svako ima svoje mišljenje. Svoje favorite i pjesme koje jednostavno ne mogu podnijeti. Kako je glazba kao i književnost, film, moda i zapravo sve stvari u životu, jedna vrlo osobna kategorija, ne vrijedi puno raspravljati o ukusima. Reć da je neko idiot zato kaj sluša narodnjake je, realno, idiotska izjava. Neukus nije kategorija koja se može povezat sa inteligencijom. Uostalom, ko sam ja da govorim bilo kome da je ovakav ili onakav, zato kaj sluša određenu vrstu glazbe? I kaj je, zapravo, neukus? Po kojim, odnosno čijim, kriterijima se on može izmjeriti? Bezveze. Zakaj sam počel s ovakvim uvodom? Naravno, da ispadnem jako pametan i pokažem da sam filantrop koji poštuje svačiji izbor. To bi bilo super u idealnom svijetu, no kak ovo nije idealan svijet, moram priznat da zapravo nemam nikakvu želju družiti se s ljudima koji izlaze npr. u Pashu. Tak da možemo zanemariti ovaj moj prethodni pokušaj da budem dobar ko kruh.

Nakon kaj sam pročital uvod, odnosno hrpu sranja koju sam napisal gore, osjećam se odlično, jer sam shvatil da i dalje imam dara za nasrat gomilu gluposti, a zapravo ne reć niš pametno. Trebal sam bit političar. Post sam počel pisat čisto da podijelim s vama par pjesama koje mi uljepšaju dan, bilo zbog teksta il zbog glazbe. Svako ima svoje favorite. Ovo su moji.

1. Bruce Springsteen – Beutiful reward

Ta mi je pjesma draga iz više razloga. Springsteen je moj najomiljeniji pjevač, a bome i pjesnik (u tim, glzbenim, okvirima). To zna već dost ljudi jer obično gnjavim okolo s ovom ili onom njegovom pjesmom. Ova me podsjeca na neke djevojke, neke događaje i volim je pustiti često, pa i zaurlati onako kako već rade ljudi koji misle da znaju pjevati.

Well your hair shone in the sun
I was so high I was the lucky one
Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor
Searching for my beautiful reward
Searching for my beautiful reward

http://youtube.com/watch?v=ycnoVDC9akM

2. Katrina and the Waves – Walkin' on sunshine

Ta me pjesma iz nekog razloga uvijek digne i tjera me da se nasmiješim. Zato smo je Daniel i ja izabrali kao podlogu za emisiju. Ako ima neko ko ne zna, svaki petak od 6 – 9 (da, ujutro) na Plavom radiju nas dvojica vodimo mozaično-edukativni show Pozitivni petak. Pa navratite ak vam se da.

I'm walking on sunshine wooah
I'm walking on sunshine wooah
I'm walking on sunshine wooah

and don't it feel good!!
I'll say it again now
and don't it feel good!!

http://www.youtube.com/watch?v=comKeNbsFTM

3. Nick Cave and the Bad Seeds – Straight to you

Cave je još jedan od onih koje jako volim i poštujem. Zapravo su mi riječi pjesama vrlo bitne i imam svo pštovanje prema ljudima koji su u stanju napisati dobru pjesmu, uglazbiti je i otpjevati. Za mene je glazba nešto što mora biti popuno i zato nemam puno poštovanja prema elektronskoj glazbi. Zapravo kaj se tiče Cavea, teško je izabrati najbolju pjesmu. Zato Straight to you kao meni najdraža.

Heaven has denied us its kingdom
The saints are drunk howling at the moon
The chariots of angels are colliding
Well, I'll run, babe, but I'll come running
Straight to you
For I am captured
Straight to you
For I am captured
One more time


http://youtube.com/watch?v=Yaz_2ayVZBg

4. Tom Waits – Jersey girl

Situacija je ovdje identična kao i kod Cavea. Iz nekog razloga, njihove pjesme povezujem sa još jednim velikanom koji nije pjevao, ali je zato pisao. Pa, eto, moje Sveto trojstvo su Nick Cave, Tom Waits i Charles Bukowski. Senzibilitet mi je sličan, pa zato i uživam čitati Bukowkog uz glazbu Cavea i Waitsa. Zašto baš Jersey girl? Waits ima i puno boljih pjesama, no ova mi je nekako najdraža, možda i zbog toga što ju je kasnije vrlo uspješno obradio Bruce Springsteen.

Got no time for the corner boys,
down in the street makin' all that noise,
don't want no whores on eighth avenue,
cause tonight i'm gonna be with you.


http://youtube.com/watch?v=sH5MoffAx-k

5. Van Morrison – Days like this

Njega slušam uglavnom kad se trebam smiriti iz nekog razloga, glazba je pitka, lagana, mješavina stilova koja mi jako odgovara. Glazba je, bar meni, savršena kao podloga za vođenje ljubavi. Probajte.

When it's not always raining there'll be days like this
When there's no one complaining there'll be days like this
When everything falls into place like the flick of a switch
Well my mama told me there'll be days like this



http://youtube.com/watch?v=Gjq-Ex0F5X4

Nastavit će se...

Siječanjsko jutro je bilo tmurno, oblačno i neuobičajeno toplo. Globalno zatopljenje ili samo anomalija, nije zapravo bilo bitno. Dan je počeo bezveze, lošim brijanjem i lošom kavom i ja nisam vidio razlog da ne bude takav do kraja. Na stanici na Remizi nije bilo gužve i bio sam sasvim zadovoljan sa tom činjenicom. Uz zvuke akustične gitare koji su dopirali iz slušalica na mojim ušima, to je bila jedina dobra stvar za sada. Tramvaj se dokotrljao, onaj novi, niskopodni. Uspio sam uhvatiti sjedalo i odlučio sam danas ignorirati starije sugrađane, trudnice, majke i očeve sa malom djecom. Danas nije bio dan za to. Današnji dan sam odlučio posvetiti sebi, biti sebičan koliko mogu biti. Zato sam pojačao glazbu do maksimuma, udobno se zavalio u sjedalo i otvorio knjigu. Haruki Murakami – Norveška šuma. Tramvaj je krenuo poluprazan, a Vatanabe je upravo stigao pred Knjižaru Kobayashi, na ručak na koji ga je pozvala Midori.

Tramvaje sam volio samo onda kada bi bili poluprazni, kada bih uspio sjesti i u miru gledati kako prolazi grad pored mene ili čitati dobru knjigu. Iz nekog razloga danas je bio mir, mjesta dovoljno, u gradu nije bilo gužve i moja stanica se približavala. Prebrzo za moj ukus. Barem je danas osjećaj bio takav. Kod HNK, gdje obično silazim, nisam imao volje izaći. Otići ću do Trga – pomislih- pa ću tamo dolje i lagano do posla. Dvije stanice su prošle prebrzo. Danas je sve prebrzo. Jelačićev trg se ukazao predamnom, a ja nisam ustajao. Jednostavno sam ostao sjediti. Namjestio sam se udobnije, uzeo mobitel u ruku i javio na posao da danas neću doći. Mogao sam izmišljati raznorazne izgovore, no niti jedan nije držao vodu kad sam malo razmislio o njma. Pa sam rekao da ne mogu doći na posao jer mi se danas ne da raditi. Bilo je to iskreno, glas mi je zvučao samouvjereno i sa druge strane se čulo samo - Nema problema, vidimo se sutra. Imao sam cijeli dan pred sobom, ovakav tmuran kakav već jest, pa sam odlučio ostati u tramvaju. Bez nekog posebnog razloga. Voziti se do Dubrave, pa onda vidjeti što dalje. Uostalom, ne znati kamo ideš je najbolji način za doći negdje gdje nikada nisi bio. Zadubio sam se u knjigu. Krajičkom oka sam primjećivao kako zgrade prolaze pored mene, brzo, neuhvatljivo. Grad je bio oko mene, ljudi su hodali po cesti, a ja sam bio izvan svega toga. Čitao svoju knjigu, slušao svoju glazbu i potpuno ignorirao svijet.

Tramvaj je napravio krug na okretištu u Dubravi, a ja sam i dalje sjedio. Zatvorio sam knjigu i odlučio promatrati grad. Sada, kada više nemam cilja i mogu raditi što me volja, sada ću gledati oko sebe. Bez nekog posebnog razloga, kao i već toliko puta danas. Danas nisam imao razlog za bilo što. Radio sam onako kako sam taj tren želio. Bilo je to oslobađajuće, pa makar se radilo o tako nevažnom izboru. Čitati knjigu ili gledati kroz prozor. Ljudi su nekamo išli, hodali, vozili se tramvajima, automobilima. Promatrao sam ih i dodjeljivao im nasumično zadatke koje su, po nekoj mojoj uobrazilji, krenuli ispuniti. Zamišljao sam njihove živote. Gospođa u crnini, koja je lagano šepala dok je prelazila cestu na pješačkom prijelazu, ide kod liječnika. Na snimanje kuka. Vidjelo joj se u očima da joj nešto nedostaje. Možda je nedavno izgubila muža. Zato je u crnini. Tužna je što zbog kuka ne može često na grob. Brzo se umara. Dvoje mladih je pretrčalo cestu držeći se za ruke. Žure na fakultet, ali sam nekako imao osjećaj da će otići radije na gornji grad, sjesti u Tolkien's i dugo ispijati kavu, ljubiti se i smijati, pričati o knjigama i filmovima koje moraju vidjeti. Kavu će platiti kovanicama ušteđenim upravo za ove dvije kave s hladnim mlijekom. I dvije čaše vode. Gospodin, star oko sedamdeset godina je ušao u tramvaj, kroz vrata blizu mog sjedala. Pomno obučen i obrijan, u odijelu i sa šeširom na glavi, krenuo je na podnevno druženje na Jelačić plac. Tamo će se naći svoja dva prijatelja, pa će njih trojica, zadnji iz svoje klase u gimnaziji, prošetati polako trgom, komentirati unutarnju i vanjskopolitičku situaciju, sjesti na kavu u Gradsku kavanu, pa otići kući, na ručak i popodnevni odmor.
Bilo je zabavno igrati se njihovim životima. I uopće nije bilo bitno da li sam išta pogodio. Oni su u mojim očima bili sasvim obični ljudi, dobri upravo onoliko koliko je meni trebalo da ova igra ima pozitivan predznak. Radnici, umirovljenici, liječnici, učenici, studenti. Svi su u mojim očima živjeli dobrim životom, neki težim, neki lakšim, neki sretnijim, neki tužnijim, ali svi su zivjeli svoj život dobro i pošteno.
Tramvaj je skrenuo iz Savske kod Cibone i ja sam izašao van. Nije mi se još išlo kući. Nisam znao što ću dalje. Samo sam izašao i duboko udahnuo. Prešao sam cestu, na sredini, ignorirajući prometna pravila. Pješački prijelaz je bio dvadesetak metara dalje, ali sam izabrao kraći put. Da je bio neki policajac u blizini imao bi puno pravo naplatiti mi kaznu.

Na klupici kod tramvajske stanice sjedio je starac. Jedan od zagrebačkih beskućnika. Vidjelo se to po nekoliko slojeva odjeće, jedan sloj prljaviji od drugog, po dugoj, zapetljanoj bradi i nekoliko masnica i porezotina na licu. Pored njega dvije velike vrećice iz kojih je virila stara odjeća i prazne plastične boce. Starac je sjedio, široko se osmjehivao i hranio golubove kruhom, povremeno ubacujući pokoji komadić u vlastita usta. Izgledao je sretno. Bilo mi je to potpuno čudno i bio sam uvjeren da je starac već odavno izgubio doticaj sa stvarnošću. Koji razlog on ima da bude sretan? Stao sam pored starca, na udeljenosti od metar – dva i zapalio cigaretu. Nešto me opčinilo u tom prizoru starog odrpanca koji hrani golubove. On se i dalje smiješio, na trenutke je izgledalo kao da zove baš određenog goluba da dođe po svoju mrvu kruha. I oni su dolazili. Promatrao sam tako par minuta. Pokušavao sam shvatiti kojeg goluba zove i onda vidjeti da li dolaze. I svaki je došao. Svaki golub za kojeg sam mislio da je pozvan, došao je bliže starcu i dobio svoju hranu. Starac je dobro poznavao svoje golubove, a i oni njega.
Progovorio je ne dižući glavu.
- Slobodno pitaj.
- Što da pitam? – odgovorio sam, iako sam znao na što je mislio.
- No, no. Dan je previše lijep da bismo gubili vrijeme na gluposti.
Dan je zapravo bio odvratan. Meni se slučajno popravio onog trena kada sam odlučio ne otići na posao. Nisam, uz sav trud, uspio vidjeti što je tako prekrasno, generalno gledajući. Vrijeme je bilo ružno, južina, puhao je vjetar i bilo je oblačno.
- Želiš znati kako golubovi dolaze do mene upravo onim redom kojim ih zovem. Zar ne?
- Pa, zapravo... – zastao sam na tren ne znajući kako je to zamijetio. Nije me ni jednom pogledao – Pa zapravo da. Izgleda kao da ih prepoznajete, a oni znaju točno kojeg zovete.
- Naravno da znaju. Dugo se mi družimo. Godinama. Stoljećima, zapravo.
- Stoljećima? – upitao sam sada već potpuno uvjeren u starčevu demenciju.
- A zašto ne stoljećima? Ili tisućljećima?
- Zato što je to nemoguće. – Već sam pomalo žalio što sam se upleo u ovaj razgovor. Starac je radio od mene budalu, a ja sam mu to dopustio.
- Ništa nije nemoguće mladiću. Ništa. Samo ograničenja tvog vlastitog uma ne dozvoljavaju da prihvatiš ovo što ti sad govorim. Kada otvoriš um, čudesne stvari su moguće. Čudesne stvari se dešavaju.
- Ne razumijem.
- Sjedni. Ispričaj mi što si radio danas.
Ne znam zašto sam sjeo. Nije bilo nekog posebnog razloga. Možda me neka čudna radoznalost vukla da vidim što će mi reći. Više nisam primjećivao ništa oko sebe, osim starca i golubova. Poceo sam mu opisivati svoj dan, govorio sam dugo i u detalje, nisam razmišljao o ničemu, samo sam pričao. Kad sam završio, starac se ponovo osmjehnuo i pozvao slijedećeg goluba.
- A što bi mislio kada bih ti rekao da si danas, dok si igrao svoju igru sa ljudima oko sebe, pogodio baš svaku osobu.? Da si točno opisao tko su, što rade, kamo idu?
- Rekao bih da je to nemoguće. Uostalom, trebao bih zaustaviti svakoga od njih i pitati ih mnoštvo pitanja i tek onda vidjeti da li sam što pogodio.
- Istina. To bi trebalo učiniti ako zaista želiš znati. Biti potpuno siguran. No to je potpuno nepotrebno. Oni su zaista učinili sve ono što si ti zamislio.
- A kako to znate?
- A kako ti znaš da nisu?
- Pa, zapravo ne znam. Ali vjerojatnost govori da je nemoguće da sam sve pogodio.
- Vjerojatnost nije ništa drugo do gomile brojaka koje su u nekim međusobnim odnosima. Vjeruješ li u Boga?
- Vjerujem u nešto. Ne znam da li vjerujem u Boga onako kako ga prikazuju.Vjerujem da ovaj život nije jedino što me čeka.
- Eto vidiš. Već je i to dovoljno. Treba vjerovati. Makar u nešto. Ne mora uvijek sve biti vrlo jasno objašnjeno. – dodao mi je komadić kruha. – Izaberi jednog goluba. Ne moraš ništa reći, samo ga izaberi i pruži ruku prema jatu.
Uzeo sam kruh i odabrao goluba. Njih dvadesetak je stajalo ispo mojih nogu. A onda je onaj kojeg sam izabrao vrlo mirno prošao kroz gužvu i stao tik do mojih stopala. Spustio sam komadić kruha pred njega ne vjerujući da je to moguće. Starac mi je dodao još jedan komadić.
- Pokušaj još jednom. Ili dvaput. Slobodno.
Ponovio sam isto još tri puta, svaki put pažljivo odabirući. Zadnja dva puta sam izabrao istog goluba. I uvijek je došao onaj odabran. Pogledao sam u starca.
- Kako je to moguće?
- Tko zna. Nije ni bitno. Ali uvjerio si se sam. Vjeruješ li sad da je moguće da si pogodio sve o onim ljudima?
Iz nekog razloga, sve je imalo smisla. Nisam razmišljao o razlogu. Samo sam se nasmiješio.
- Vjerujem.
- Odlično. I nemoj puno misliti o tome. Neće ti se život promijeniti nakon ovog iskustva. Nisi doživio ništa nadnaravno. Samo sam ti pokazao da je sve moguće. Ako vjeruješ da je sve moguće. – Pružio mi je ruku. Prihvatio sam je. – Ja sada moram dalje. Drago mi je da smo se upoznali.
- I meni. – rekao sam.
Shvatio sam da ga nisam pitao za ime. I uopće nisam imao potrebu postaviti to pitanje. On je ustao, uzeo svoje vrećice i krenuo prema Savskoj. Na tren mi se učinilo da je podigao ruku prema nebu i mahnuo, a oblaci se malo razmaknuli i propustili nekoliko zraka sunca baš nekako do klupice na kojoj sam sjedio. Do prije pola sata bio bih uvjeren da je tako nešto nemoguće. A sada sam bio potpuno uvjeren da je prljavi starac razmaknuo oblake i donio malo sunca u ovaj tmuran dan. Na stanicu je došla trojka i ja sam ušao unutra, stavio slušalice na uši i krenuo prema Žitnjaku. Nisam godinama bio tamo.

bil sam na weceju...