DayWalker

Kao posljednja scena
najboljeg filma
ovo
se mora okončati glamurozno
nečim što ljude poput
tebe
i mene
ne može ostaviti ravnodušnim

Mehmed Begić

Grad je i dalje pun ko čep. Jučer smo bolja polovica i ja malo lutali po gradu. A zapravo celo vreme razmišljamo kak će bit super kad se grad isprazni, kad ne bu gužvi u tramvajima, al zgleda da se ove godine kasno kreće na moreno. Ak se opće kreće. Još je bilo neko šugavo vrijeme, sparina, tlak u banani. Znojil sam se ko prasac. Kaj zapravo nije ni čudno, jer treba istopit ove naslage sala kaj su se nakupile.

Išli smo bez veze prošetat, sjest na cugu, ma onak, neobavezno popodne. Zapravo je najbitnije bit s nekim ko vas pogleda u oči, onak da osjetite kak vam se od tog pogleda usta razvlače u smiješak. I biti sretan zbog toga. Znam ljude koji taj osjećaj nikad nebuju znali protumačit. Zaborave ga nakon 5 minuta. Hvala ti Bože kaj nisam takav.

Šetnja je počela od Glavnog kolodvora pa do njenog faksa, da provjeri kad joj je ispit. Ima se fajn kaj za hodat. Kak ju, zbog upisa, nisu pustili nutra da pogleda, razlog šetnje je propal, pa smo se zaputili natrag do centra. Bome komad šetnje sim i tam, pa kaj je čudno kaj sam bil mokar? Lako njoj. Malena, mršava, 30-ak kila lakša od mene. Njoj niš. Tu i tam koja izdajnička kapljica znoja, a ja mokar ko da sam iz kade izašel.

Prva postaja – Vincek. Jer ona mora trznut sladoled, koji je, by the way, fakat dobar. Ja inače ne volim baš sladoled, al mi je ipak uspjela utrpat žličicu nekog voćnog. Borovnica il tak nekaj, ne kužim se baš. Al zato znam prepoznat koja je piva u čaši. Svako ima nekaj kaj kuži. Nakon toga mala sjedeljka u Pinti, njoj kava, meni pol kile rezane (Tomislav/Žuja), pokoji poljubac i cijeli život je opet imal smisla. Ponekad malo treba.

U povratku do jednog od najomraženijih dućana u gradu. Algoritam. Meni strip Calvin and Hobbes: Homicidal psycho jungle cat (još 7 komada pa imam sve), njoj novi Murakami. Otpratil sam je na vlak, još smo se malo ljubili, pa sam krenul doma. Malo Springsteena na mp3 playeru, počel je puhat neki vjetar pa je bilo skroz ugodno.

Lijepo provedeno predvečerje me skroz oraspoložio. I još sam, prolazeći kroz Pothodnik, ugledal u jednom izlogu majicu. Pogledam bolje, a na njoj citat Charlesa Bukowskog.

„People prefer safe literature.
They don't want to be awake and stir up.
It's easier to over sleep their lives.“

Naravno da sam je kupil. Naravno da sam kupil broj premalu i da danas moram ić zamijenit. Vrijeme je za pomirit se sa kletom sudbinom. Nisam više u svom najboljem izdanju.

Mentalna zabilješka: „Kad kupuješ košulje i majice, ne glumi da si uzak. Kupi XXL. Jasno? Krme debelo.“

Pero je pozval lift i nervozno se migoljil. Opako mu se kenjalo. Sedam katova ga je dijelilo od wc-a, i pomalo je osjećal da ne bu stigel. Ovak se valjda osjećaju žene prije poroda. Već par centimetara otvorene, moglo bi krenut svaki tren, al još se niš ne dešava. Totalno sjeban filing.

Vraćal se iz dućana. Kupil je par piva, bocu crnoga, bocu bijeloga, colu i neki multivitamiski sok koji je navodno najbolji. I bolje mu je da je najbolji za te nofce. Tina je trebala doć za čuku i pol, a on glupan, nikad nije pital kaj ona zapravo voli pit. Vidil je, kad su znali izać, da pije uglavnom sve, al jebemu mater, danas nije dan da eksperimentira. Napokon. Nakon dva mjeseca telefonskih razgovora, povremenih izlazaka sa društvom, chata preko ICQ-a, napokon će njih dvoje biti sami, popiti malo, pogledati neki film, a onda možda, u jednom trenutku, kojeg se zapravo ni ne bu sjećal kasnije, usne će se spojit i osjetil bu taj spirsani jezik u svojim ustima. Nije se usudil ni mislit, ni poželit taj par savršenih cica u svojim rukama.Lift je stigel i on je veselo pocupkival. Skužil je da ipak ima dovoljno samokontrole da izdrži do doma. A i Tina dolazi. Di ćeš bolje?

Vrećice je brzo spustil u hodniku i uputil se u wc, skinul trenirku i sjel, pa ga je obuzelo blaženstvo. Nervozni proljev je izlazil iz njega i za koju minutu bu bil skroz fit i spreman. To je jednostavno nekaj kaj se mora odradit. Nervozni proljev ga je pratil celi život, svaki put prije nečeg bitnog. Sastanak s komadom, put, razgovor za posel. Neki ljudi piju 10 kava za redom ili gutaju Persene da se smire. Pero je kenjal. Brijal je da je to zdravije, a i niš nije tak smirujuće ko dobro sranje.

Pogledal je po stanu. Imal je dva dana od kad su se dogovorili da bu došla kod njega za pospremit stan. I bil je spreman sve to sredit kak treba. Naravno da nije. Sad je imal manje od čuku i pol. A samo za pospremit i složit obleku koja je bila razbacana po stanu trebalo bu mu čuka vremena. Onda mu je pala na pamet spasonosna ideja. Kak je i tak većina robe razbacana po stanu, u ormaru ima mjesta sto posto. Pa se bacio na skupljanje. Jebote, kak skorene čarape od nogometa mogu tak smrdit nakon tri dana? Al nema se vremena sad razmišljat.

Kad se žuriš obično sve ode u kurac pa zgubiš još više vremena. Opizdit nogom u rub kreveta nije nikakav problem. Krv je već malo veći problem. U pičku materinu. Kak to boli. Hansaplast. Di je? Prekopal je sve ladice i ormariće, al niš. Spasonosni zavoj je nađen slučajno, u kuhinji, iza tanjura. Kaj je tam radil, Pero nije imal pojma. Zamotal je nogu, iako zavoj nije bil baš najčistiji na svijetu, al kog je to sad briga. Prljava obleka je napunila ormar u sekundi, pa je zadnje košulje moral na silu nagurat i brzo zatvorit vrata. Stajal je još par sekundi pred ormarom, vrata su upozoravajuće škripala, al pobjeda nad mrskim neprijeteljem je izborena. Vrata se nisu otvorila.

Kuhinja. Nema šanse. Nema jebene šanse. Oprat tu hrpu suđa, uredit šporet, pobrisat pod... Nema šanse. Plan B. Zatvorit vrata i ne pustit je unutra. Nema druge. Potrpal je cugu u frižider. Taman bu fino hladna. Ajmo sad nabrzinu usisat prašinu, pa na tuširanje. Usisavač je našel na balkonu ispod hrpe starih novina i bicikla sa potrganom pedalom kojeg nije vozil već godinu dana. Par komada starih novina je pederski pobjeglo ispod ograde balkona i palo u dubinu. Čekal je par sekundi i molim boga da ne slete na šajbu nekog auta koji prolazi pored zgrade. Nije se čula šrkipa kočnica, niti zvuci sudara pa je pogledal prek ograde. Novine su završile na balkonu ispod i u vešu susjede sa četvrtog kata. Odlično.

Uključil je usisavač. Ovaj je izdajnički kašljucnul par puta i zgasil se. Il je vreća bila puna, il je usisavač otišel u vječna loviša. Tak malo bitno. Pogledal je po dnevnoj sobi. Prašina se može pobrisat, onak ofrlje, za par minuta. Paučina je malo veći problem. Riješenje na pola. Spustit rolete, onak da samo malo svjetla prolazi kroz njih. Još malo svjetla bu se dobilo kad se upali telka. A i romantičnije je u polumraku.

Tuširanje. Pero je shvatil da je potrebno dobro planiranje ak misliš da sve ide onak kak si zamislil. A on nije dobro planiral. Ručnik i čiste gaće su u ormaru. Nije mu padalo na pamet otvarat ormar. Ni u ludilu. To bi ga unazadilo za bar još 10 minuta, a i ovak je na rubu. Dograbil je iz kuhinje papirnate ručnike. Bilo bu malo škakljivo, al bitno je da nije skroz mokar, ostalo bu se posušilo. Gaće ne bu ni obukel. Trapke na golo, i tak, ak bude malo sreće, gaće buju pale prije Dnevnika. Nasmiješio se nadmoćno. Danas je dan. Danas će njegov brodić napokon uplovit u luku nakon dva mjeseca.

U kadi je opal već prilikom ulaska i bubnul glavom u pločice. Nije imal vremena za brojat zvijezde. Tuširanje je bitno. Obrijat se treba. Žurba je. Konačan ishod je bil slijedeći. Kvrga na čelu, skurena koža na nadlaktici jer je zaboravil pustit i hladnu vodu, dvije porezotine na faci, jedna na vratu, mao dublja, iz koje je fino krvarilo. Jebena bol nakon stavljanja after shavea. Frizura u kurcu, ne pomaže gel. Sreća da bu cijeli stan u polumraku, možda se provuče i s tim gnijezdom na glavi. Traperice i jedina čista majica sa logom poznate pivovare. Pa nije valjda da bu joj bitno kakvu majicu ima na sebi?

Sve je spremno za veliki date. Ima jos 15 minuta vremena, za zapalit pljugu, za smirit živce, razmislit o strategiji i mjuzi koju bu pustil. Mobitel je zazvonil. Ona. Sto posto bu malo kasnila. Pero se javil trudeći se da zvuči totalno cool.

- Pronto.
- Bok Pero, Tina je.
- Ej. Kaj ima?
- Čuj, sorry, al ne bum mogla doć. Došli gosti, teta iz Osijeka, nisam pojma imala da dolaze. Probala sam se izvuć, al su starci popizdili. Moram bit doma. Sorry, baš sam se veselila, možemo to odgodit za slijedeći tjedan?

Pero proguta knedlu veličine boce Orangine. Jebomupasmaterupičkukojkuracsadnakonsvegaonanebudošla!!!!!!!
I dalje je zvučal skroz cool.

- Ma nema beda, bumo to prebacili. Fakat mi je žao.
- I meni. Al nadoknadila bum ti to, obećajem.
- Sve ok.
- Čujemo se moram gibat. Pusa.
- Bok.

Sjel je na trosjed u dnevnoj sobi i glasno opsoval. Propal mu je cijeli dan, očekivanja, sve je otišlo u kurac. Kaj sad?
Dograbil je telefon i nazval.

- Jura bok, Pero je.
- E, mrcino. Kaj si spreman, uređen? Si podapral jaja?
- Ma kurac. Ne bu došla. Neki gosti, mora bit doma.
- E jebi ga.
- Kaj ti radiš?
- Niš pametno. Bumo kaj?
- Ja imam neš pive, vina, nabavi nekaj za pušit pa dođi do mene. Zagrijal bum PlayStation.
- Ok, svratim do Kileta usput. Aj bok.

Kile je kvartovski supermarket. Trava, pljuge, cedeji s mjuzom, filmovi, igrice. Sve na jednom mjestu. Cijene snižene.

Jura je došel za pol vure. Još jedna muška večer je počela. Sjeli su na trosjed, otvorili pive, pa je Pero smotal jednu. Jura je dignul noge na stol i zadovoljno povukel dim.

- Uh. Dobra.
- Bome dobra.
- E, jel sinkronizirano plivanje olimpijski sport?
- Pojma nemam. Zakaj?
- Tak. Baš me zanima.

Prvi u mjesecu je zapravo jebeno blesav datum. Pod uvjetom da vam plaća sjedne prvoga. Jer si pogledate s(r)tanje na računu pa imate privid da imate love. Tih par tisuća kunjerosa zgleda skroz dobro. Al samo prvoga. Već sutra bu lupanja u bulju, kad sjedne kredit, kartice, trajni nalozi, kurci i palci. Treba dobro razmislit kaj kupit.
Ja imam dost velki problem sa kupovinom.

Prvo: Ne volim shopping kao takav. Razvlačit se po dućanima i tražit si neke trapke il majicu, trenirku il tenisice je za mene jednako ugodno ko i gastroskopija. Cijene u kurcu, niš mi se ne sviđa, idu mi strašno na kurac sponzoruše koje rade po tim raznim dućanima. Jer moš ga jebat, ja kad nađem nekaj kaj mi se sviđa, ne idem prvo probat, neg pitam kolko košta. Kaj bum se kurac skidal i isprobaval, kad nema šanse da dam 1200 kuna za dvije nogavice trapera. Onda te sponzoruše ošinu pogledom „Sirotinjo, di si ti zalutal“. A meni onda dođe tak milo oko srca da bi joj zaljepil jednu zidarku ta da joj fasada popuca. No kak nisam nasilan, a bome ne bi mogel žensko lupit ni u ludilu, onda se sam bezveze nažifciram, pa zapravo izbjegavam takve dućane.

Drugo: Mrzim centar grada iz točno tri razloga. Dinaton, Algoritam, Profil Megastore. Nemrem ući ni u jedan od tih dućana, a da mi se dlanovi ne počnu znojit, uhvati me treskavica, shopping groznica. Cedeji, devedeji, stripovi, knjige, posteri, filmovi, serije... AAAAAAA!!!!
Ja sam onaj tip čovjeka koji će furat jedne tenisice godinama, dok se ne raspadnu, pa sam prisiljen kupit nove. Žal mi dat 300 – 400 kn za tenisice. Al mi nikad nije bilo žao potrošit 200 kuna na cd ili dobar film na dvd-u. O knjigama da ne govorim.

Treće: Kupovina i hodanje po dućanima je čisto gubljenje vremena koje se može utrošiti i puno bolje stvari. Na kaj? Pa recimo: seks, piva u lokalnom, čitanje knjige, seks, par rundi golfa na PlayStationu, vožnja biciklom po Jarunu, seks, posjeta frendu kojeg nisi dugo videl pa trznut koju pivu, otić u kino... Jesam spomenul seks?

Zapravo bi bilo idealno onak poslije posla, u sred mjeseca, prošetat malo po gradu zavirit u izloge, skužit di su snjiženja. I to obavit onak usput, kad se ide prema doma, pa čisto izbjeć trajvan i malo cipelcugom par stanica. Pa onda kad znaš di i kaj, kad legne lova, treba ti točno pol čuke da kupiš kaj si htel. Pa do Pinte na pivu. Nakon naporne kupovine i iskorištenih sniženja. A i uštedi se za koji cd.

Zato su najgore riječi koje ja mogu čut (naravno iz ženskih usta, jer muški tak zapravo rijetko kupuju): „Trebala bi do grada pogledat neke stvari.“

Uzvratim pitanjem: „Pa kaj trebaš kupit?“, a ona odgovori „Pa ono, neku suknju, trebala bi pogledat cipele, nešto šminke... Pa ono idemo prošetat pa kaj nađem.“.

E u tom trenu puca gurtna na roleti i ne treba se čuditi kaj smo tak nadrkani tijekom cijelog shoppinga. I žene drage. Nemojte, za Boga miloga, nemojte nas pitat: „ Kaj misliš, jel bolja ova roza ili ova narančasta?“ Pojma nemamo. Al ono... Blage veze.

Dišem punim plućima. Kaj je u mom slučaju super, s obzirom na kutiju i pol pljugih dnevno.
Za vikend na moreno malo toćat noge, popit po koju, pojest također.
Vani lijepo vrijeme, naspaval sam se, malo me jebala trčkalica vjutro, al sad je sve ok.
Mogle bi neke pare sjest ovih dana, pa bu se i neka kupovina obavila. Imam u vidu cedeje, devedeje, a bome treba i Calvina i Hobbesa kompletirat.
Jedan par zelenih očiju me obuzeo.
Ko bi rekao.
U životu nikad ne znaš kaj te čeka sutra.
Pa zato nema smisla zabiti se u sebe i vlastite priče.
Otvoriti se.
Prihvatiti.
Poljubiti.
Ma kakav strah.

Full speed ahead, damn the torpedoes!!!!!!!!

Lijep dan vam želim.

 
Kako glupo. Već danima mi se ova poruka pojavljuje okolo. Nalazim je na tv-u, u filmovima, u pjesmama, u knjigama. Čak postoji i firma koja se zove baš tako.
Idi za srcem...
 

 
Nisam spavao cijelu jebenu noć. Nisam oka sklopio. Svirala je neka glazba na radiju, malo klasike na Hrvatskom radiju. Ja sam palio cigaretu za cigaretom i gledao u zid. Cijelu jebenu noć.To je od ovog šugavog vremena.Nema kaj drugo bit.
Da bar...

Odgledal se i taj dugo najavljivani i „kontroverzni“ Da Vincijev kod. Krenut ćemo od početka. Dakle film je ok napravljen, vjeran knjizi i ako ste čitali knjigu nema nikakvih iznenađenja, i otkrivanja novih tajni. Lijepo izađete iz kina i gle čuda. Ništa se nije promijenilo, zemlja se i dalje okreće oko sunca, ništa nije propalo, sve je kako je i bilo. Cijela kontroverza oko filma je jedno veliko nepotrebno puhanje. Kad god se desi nešto što nije baš povoljno po Crkvu, jasno je da će se podići prašina. No, Ron Howard je rekao jednu stvar sa kojom se treba složiti. Ako vam sama ideja koju donosi Da Vincijev kod zvuči blasfemično, izbor je jednostavan. Nemojte gledati.

Jer inače zvučite ko besposlene babe koje će zvati televiziju i buniti se zbog golotinje u večerašnjem filmu. Ma koj kurac? Pa imate daljinski, prebacite na neki drugi program. Zadnjih dana se raprava oko filma opasno zahuktala. Film je proglašen opasnim po vjeru. Jedna od najvećih gluposti koje sam čuo. Iako ja nisam klasični vjernik, pa možda i nije moje da pišem o tome, istina je zapravo da film može biti potencijalno opasan jedino za Crkvu. Jer jedino što možete izgubit je povjerenje u instituciju Crkve. No kako se pitanje o iskrenosti Crkve postavlja već stoljećima, zapravo se ništa novo ne dešava. Ljudsku znatiželju je teško utažiti, pa se ljudi već dugo pitaju da li zaista postoji Isusovo evanđelje i što se sve, osim velikog blaga, krije u Vatikanskim katakombama? Da li su u tajnim arhivima Vatikanske knjižnice skrivene tajne ljudskog postojanja, tajne o božanskom, o Isusu Kristu, o Mariji Magdaleni, o tome kako je Isus zamislio ustrojstvo crkve? Tko zna? Mi ne. Ali to nije razlog da se ne pitamo. Da nije bilo ljudske znatiželje, danas ne bi živjeli živote kakve živimo, sa svim dobrim i lošim stvarima koje su nam donijeli veliki znanstvenici.

Dakle ne bojte se. Možete slobodno pogledati film. I ako ništa drugo, ako ste vjernik, film vam neće naškoditi. Možda ćete malo drugačije gledati u svog župnika i pitati se da li vam u nedjeljnoj propovijedi namjerno preskače neke stvari. Ništa više. Možda će vam poljuljati vjeru u crkvu, ali sigurno neće vjeru u Boga. Ako ste pravi vjernik, vaša vjera može samo ojačati.

Jer jadna je ta vjera koju može poljuljati jedna ne pretjerano kvalitetno napisana knjiga i jedan hollywoodski blockbuster, snimljen da vam izbije nešto novaca iz džepa i „ubije“ dva sata vremena.

 
pa onda za neki opak seks...

… ako jednom odeš, nemoj se okrenuti, jer ako se okreneš moraš se vratiti, a ja ne želim da se vratiš odlazeći…

Jesenjin

Nedjelja je dan za kurac. Mislim, ak radite u ponedjeljak. Ma kužim ja, sve je stvar stava. Al jebeš stav kad se zbudiš vjutro, vrijeme ni vrit ni mimo, u novinama nis pametno, par sjebanih sms-ova koji su mi totalno skršili dan. A sutra treba radit.

A onda jedno slatko „dobro jutro“ poslano popodne, kava s ekipom iz kvarta. Neke ljude nisam videl već dost dugo, tak da sam skroz zaboravil kakve te kave znaju bit, jer i iz ozbiljnih priča, o burzi, bankama i velikoj lovi, istrči ogromna količina materijala za skečeve i stand up (za koji ću valjda jednom skupit hrabrost). Plakal sam od smeha, pa je dan počel zgledat lepše. Buraz se dokotrljal totalno kul, spustil na stol moj novi mp3 player, ja sam njemu refundiral lovu. A kak samo imam pametnog buraza. Naravno da ga je testiral da vidi jel sve dela, pa ga je onda i napunil. Do vrha. 512 MB Bruca Springsteena. Zna on kaj treba. Thanks B.

Popodne je prolazilo lagano, uglavnom uz preslušavanje CD-a koji mi je Ivana snimila, pa sam zato i stavil tekst jedne pjesme od Willard Grant Conspiracy. Legli su mi jučer ko budali šamar.

Frend se pojavil predvečer sa 7 devedeja Mućki, ja sam njemu dal nešto Seinfelda i Dennisa Learya, pa sam se uvaljal u stolac, otvoril si Ožujanu, zapalil pljugu i pustil Mućke. I opustil se skroz. Al ono fakat. Zapravo kad malo bolje razmislim nije nedjelja ni tak loš dan. Sve je zapravo stvar stava.


Pozdrav,

DayWalker (svjetski prvak u skoku u vlastita usta)

Lijep je dan. Stvoren za osmijeh. Za pustiti ono što se mora pustiti. Sad je dobro vrijeme za to. Za počistiti srce. Za napraviti mjesta za ljude koji su u stanju voljeti me.

Osmijeh...

Pa još jedan...

Kome ja to pjevam (dio)


Možda ipak onima što stoje ovako zaglušeni
i nijemi pred pustinjom i ponosni kao kraljevi,
i ne usuđujući se pokrenuti svoje srce
pred zagonetkom života,
želeći dobro i ne želeći terete tog dobra.
Onima, napokon,
koji to ne znaju, koji bi me ponizili,
koji bi me usmrtili ili ranili samo,
onima do kojih ne dopire moja pjesma
i koji umiru smiješeći se,
misleći da su drugi za njih pjevali,
a ja sam to činio.



Arsen Dedić

Jutro. Lica u tramvaju, pospana, tužna, nasmiješena. Ništa mi ne znače. Ljudi u kafićima. Sjede u izlozima, piju kavu, čitaju novine. Ništa mi ne znače. Dva mala psa kod Trešnjevačkog placa, u veseloj igri. Ništa mi ne znače. Automobili, putuju, svaki svojim putem, razdvajaju se i sastaju na raskrižjima. Ništa mi ne znače.

Vrtlog u glavi. Moj osobni tobogan. Misli. Dolaze i odlaze. Nemam kontrolu. U užeglom mozgu se roje, milijarde, bakterije misli, zloćudne, hrane se mojim tijelom, oslabljuju me, smiju se. K vragu. Treba mi emocionalni penicilin, ali Pasteur je umro prerano. Nabijem ga. Sve njih. Velike umove i znanstvenike, metafizičare i alkemičare, psihologe i psihijatre.

Budan noću, po ko zna koji put. Ponovo upaljeno svjetlo u tri ujuto. Znoj, težak nervozan. Cigareta, prva, treća, sedma. Proklinjem sebe. Proklinjem noći. Ponovo čitam Begića.

NEPOVRATNO ŠTETA

ono naše skriveno
umotano u tišinu
u parkovima
na ulicama
servirano uz bocu
crvenog pomalo gorkog vina
ono naše što nam je poklonjeno
uz tvoju pomoć
sam izgubio


Proklinjem ga. Zašto piše o meni? Kada je zavukao ruku u moju glavu i iščupao me, pa stavio na papir ogoljenog? Čuješ li Mešo? Pitam te, gade. Ni tebe nisam nikada trebao čitati. A možda smo isti. I ljubili smo iste djevojke. I nikada nismo imali hrabrosti reći im da odjebu, da odu, da nas nisu vrijedne. Ni trena, ni riječi. Nisu vrijedne. I nismo imali hrabrosti. Pisali smo im duge pjesme. One su bile sretne. Neko im je pisao. Imale su naše pjesme da ih pokazuju drugima. Da se hvale koliko su vrijedne. Imaju svoje stihove. Stihovi su dovoljni. Pjesnici su previše.

Kava. Kava će me spasiti. I jedna blesava igrica na PlayStationu. Došao sam do sedmog levela. Sad postaje zajebano. Sad dolaze oni gadni negativci što me gađaju sa svih strana.

Jedna zraka svetlosti se probija do mene. Još je malena. Još je slaba. Čekam je da stigne do kraja, da me obasja. Da me utopli. Osmjeh. Želim se smiješiti. Razvlačim usnice. Sve ću vas pobijediti. Osmjehom. Razoružati negativce. Pretvoriti im puške u bukete cvijeća.
Nisam poludio. Tek sada dolazim sebi. Polako. Pitam se samo kamo da krenem? Kamo? Gdje ću završiti?

Pitam se samo gdje će mi duša?

Ti možes tako. Blago tebi. Ja ne mogu. Zato ti evo tvoja sloboda kojoj sam bio prijetnja, evo ti tvoj osobni prostor u koji sam tako bezočno ulazio. Sada će ti biti lakše.

Idi. U tome si uvijek bila dobra. U odlaženju. U bijegu. U lakom izlazu iz svega. Da, najlakše je pobjeći. Teško je ostati i prihvatiti ljubav o kojoj toliko pričaš i koju toliko priželjkuješ. Ti bi rado ljubav. Ali pod tvojim uvjetima. A to tako ne ide.

Zapravo, ovoga puta ću ja malo otići. Iako je to za mene teži izbor, ti znaš zašto. Postavio sam si ono pitanje. I u svemu ovome me nema nigdje. To je odgovor.

Nema ljutnje, stara. Ti si ti. Ja sam ja. Samo sam te htio voljeti. Bilo ti je previše. Jebi ga.