Womenica live

Osjećam se romantično, osjećam se da bi mogla zapaliti milijun svijeća, nakapati par kapi eteričnog ulja, napraviti mirisnu kupku... Pustiti laganu glazbicu, zaleći, zažmiriti, i odletiti putevima mašte...
Otići na neku plažu, pješćanu, borovima okruženu, mirisnu... Ćuti valove koji se valjaju po obali, more koje vraća svoje kapi nazad sa vrelog pijeska... Osjetiti sunce koje grije kožu, pjesak pod nogama koji grebe tabane...
Hm, otići u planine, okusiti zimu koja grči lice i tijelo, bljeskovi snijega da ostave sjećanja u glavi... Uvaljati se i praviti anđele u strminama i ledinama... Napraviti najljepšeg snjegovića...
Ma otići izvan gravitacije Zemlje, pobjeći odavdje, vidjeti beskraj crnila, mnoštvo bijelih točkica, ne osjetiti tlo pod nogama...
Ali najviše od svega, otići u zagrljaj voljenoj osobi, stisnuti se snažno uz nju... Osjetiti otkucaje srca na grudima, nježne dodire na koži... poljubac... pogled...
Otići da me uzme, i da me ne vrati nikada više...

Sex naš svagdašnji, nepresušna tema, neicrpan izvor, i uvijek zgodno škakljivo štivo za čitanje. A koliko je tko otvoren, koliko tko može o tome pričati, i koliko tko misli o toj temi, e to je već diskutabilno... Pričajući danas sa jednim blogerom, ne znam zašto, počevši svaku temu, završila je na kraju da je tema bila sex... Što to uvijek navodi ljude na to? Da li je to uistinu toliko bitan dio svakoga čovjeka i da se od njega ne može odvojiti ni na trenutak? Zanimljivo je gledati neke osobe kako izbjegavaju sex kao temu razgovora, kako ne žele, ne mogu o tome otvoreno pričati, a opet se pitam zašto? Pa jel to nije doo i njih, jel oni to ne rade? Ma svakako, tu je bitna činjenica i odgoj. Ali nakon određene godine života smatram da bi to trebalo postati normalno... Dajte ljudi, pa zar se toliko morate praviti da ste sveci, a tko zna šta sve radite u svoja ili tuđa 4 zida? Sado mazo, nježno, glasno, ovako onako... Pred nekima je stvarno malo neugodno o tome pričati, ali taj dio ću ovdje preskočiti. Pričam samo o tome kada se može, i kada je slobodan put prema tome. Sexualne želje, primjetila sam da je i kod partnera nekada teško izreći, pa se onda dešava da je jedan od njih nezadovoljan, nezadovoljen... A kako sad da s onim s kojim spavate ne možete mu reći diraj me ovako, diraj me onako, ova poza ili ona poza? Isprobavanje je najbolji dio svega toga, namještanje, razgovor, priča... Otvorenost i u tom pitanju... No dobro, evo priznat ću vam nešto, i ja sam do nedavno (prije koliko neću priznati) bila dosta zatvorena što se toga tiće, ali sam vidjela da nema nikakve koristi od toga, zašto bi netko uživao više od mene? Pa jel ja sebe toliko malo cijenim, volim da bi si tako nešto uskratila... Ma miki moj to, to, to i to... A onda dragi moj ajde sad ti meni reci... I da, opet se vraćamo na temu razgovora, otvorenost u razgovoru, to je uvijek bitno... A i to, koliko kome padne na pamet tema sexa, hehe, to je zanimljivo za gledati. Imam par osoba s kojima stvarno možeš uvijek pričati, ali uvijek priča završi na tome, samo na jednoj stvari. I da li bi se takva osoba mogla smatrati ugroženom, da samo misli na jedno? Ma zašto, ma ja takve osobe ne osuđujem, i možda čak i više cijenim od onih koji mi kažu da je sex manje bitan faktor u životu... Ma dragi moji, pa jel svijet nije pomoću toga i nastao? Zar se mi svi nismo napravili na taj način?
Možda je neke opet sramota o tome pričati, jels e smatraju lošima u krevetu... Hm... Smatram da se može postati dobar ljubavnik, da se nešto može naučiti, usavršiti, tehnika, način, stil... E tu se javlja i ono vječno pitanje... TEHNIČAR ILI MRCINA? Ma joj, ja se odlučiti ne mogu, a ni ne želim, hehe, pa zar nije dobro nekada i jednoga i drugoga imati? Ma sami prosudite na kraju što je bolje...
A ja se sjetila još nečega... Filmska industrija nam je ponudila i recimo to tako "dokumentarce" vezano za sex, i opet se postavlja pitanje, zašto ljudi skrivaju svoju potrebu da ih gledaju, zašto se zacrvene kada ih se pita da li ih gledaju... Takve filmove uvijek skrivamo na disku na kompu, da nitko ne nađe, a opet, znamo dobro da ako mi skrivamo, skrivaju i drugi, i svi znaju sve... A da li je snimanje takvih filmova dobro ili loše, to ovom prilikom neću raspravljati... Ali znam da su bitan dio sexualnog života svake osobe... Priznajte si sami da ste nekada znali čekati na RTL-u one soft filmiće da se pojave... Da ste na netu skidali megabajte i megabajte, ma šta megabajte, gigagabjte pornića, i slinili nad njima, jedan bio bolji od drugoga... Ali to je bila škola, to je bilo ono iz čega ste nekada znali dobivati ideje da biste začinili noćni život vaše spavaće sobe...
Ma dragi moji, slobodno mislite na sex, nema konzevrativnosti što se toga tiče... Ljubimo se, grlimo... Pomozimo čovječanstvu da se održi na opstanku...

Nakon 4 sata sna, nakon puno razmišljanja, nakon uplakanog kreveta, nakon riječi u glavi, nakon mjevenja svega i svačega, truda da zaspim, da zaustavim mozak, da ne razmišljam više, osjećam se umorno, iscrpljeno, ubijeno, izmučeno... Osjećam da su mi baterije na rezervama, da mi blikna crvena lampica, i svaki čas ću se ugasiti, jednostavno nemam više snage za borbu sa sobom, za borbu protiv sebe, protiv osjećaja, protiv onoga što sam ja... Emocionalac teški, i svaki puta me jako pogodi sve što je vezano za taj dio mene... Jedino me to može i pogoditi, ništa drugo. Jučer, sinoć, noćas, ne znam ni kako bi rekla, razgovaram sa jednim dečkom, pričamo, on čita blog, i bijesan mi govori neke stvari kako bi trebala a kako nebi... I u jednom trenutku mu kažem da me ništa ne može salomiti, ništa uništiti kao osjećaji, ni novac niti bilo što drugo... Da bi on rekao da još ne znam što pričam i da se svašta može dogoditi. Ma ljudi moji, novac se može zaraditi, sve se može kupiti, ali osjećaje mi nitko ne može dati, kupiti, ili uskratiti, to je moje vlasništvo i ja time raspolažem kako ja hoću, ali nažalost i drugi s tim rade ono što oni hoće... Jednostavno se igraju, to im je neka zabava, ali ne znam što je tu zabavno toliko gledati nekoga tko se muči... Jučer, bijesne moja Faca i ja razmišljamo kako ćemo napraviti listu i tupim noževima sve redom, pa u mllin... Jednostavno pukle i jedna i druga, jednostavno nismo se više mogle boriti protiv sebe. Ali i zašto bi, pa jel život borba protiv sebe, ili za sebe? Hm, možda sam krivu koncepciju života skontala...
Evo, baš pišem ovaj post, i javi se dečko koji me uvijek laganini malo digne, a onda spusti do paklenih razina. I da bi sve ovo bilo bizarno, današnji dan je očito jedan od bizarnijih, to jest bit će, kaže mi da je Gibo u Valpovu 30.08.2007. Ljudi moji, nemate pojma koliko sam sretna, nemate pojma koliko se veselim tom danu, i to dva dana nakon mog rođendana, ma neću ga ni slaviti do 30.08. Ove godine mi je taj datum rođendan. I ne zanima me ništa drugo. Idme se utopiti u riječima, idem se opustiti uz glazbu, idem izbaciti sve iz sebe, jel jedino on može to od mene napraviti. Nadam se da ću onda biti punijih baterija, da će lampica blinkati barem malo zeleno. I da moja rezerva neće biti presušena... Jedva čekam 30.08.2007. Odbrojavanje je počelo. A do tada, ne znam šta ću sa sobom, ne znam kako ću smiriti glavu, kako obuzdati osjećaje, to jednostavno ne znam, ali u ovom trenutku sam pustila samo da me nosi, bez sputavanja, da vidim dokle mogu dogurati, i u kojem smjeru idem... Nadam se u pravom. Neki dan sam čula rečenicu: POMOZI SAM SEBI PA ĆU TI I JA POMOĆI... Joj, čudne su to pomoći kod mene, ali ne bunim se, zdrava sam, sposobna razmišljati, i ništa me ne može zaustaviti na putu prema ...?... To još otkrivam, ali nažalost prereke su sve veće i veće... Sve više i više moram skakati, a dokle tako, e to je pitanje... Nadam se da će mi treninzi koje svakodnevno imam biti od koristi, i da ću jednoga dana preskočiti i zadnju prepreku, i odskočiti u cilj, sretna, zadovoljna, i nasmijana...

Ne mogu spavati, vrte mi se mučne misli po glavi, razmišljam, lupam glavom... Najgori mogući osjećaj, nemogućnost spavanja radi razmišljanja... Čudan je naš mozak, radi sto na sat i kad nebi trebao, i ne možemo ga isključiti nikako...
Trenutno se osjećam jadno, usamljeno, tužno, ostavljeno, napušteno, neshvaćeno... Osjećam se tako da bi mogla plakati danima, da bi se utopila u svemu tome, i da bi radi toga na kraju bila sretna. Zašto ljudi imaju potrebu povrijeđivati druge, zašto nisu iskreni, zašto ne mogu reći stvari u facu, onako kako jesu, nego lakše im je lagati u facu... Trenutno mi se to dogodilo večeras, i to od osobe za koju sam mislila da ipak to možda nebi učinio, ali neka je, neka je i on pokazao da može, jel bi bio jedna iznimka samo, a to nije dobro, nije se dobro izdvajati iz mase... I baš razmišljam, zašto nikada nitko nije uz mene kad mi je najteže, zašto sve to proživljavam uvijek sama... Ima nekih ljudi koji se trude i hvala im na tome, ali uvijek sve sama prođem na kraju svega... Uvijek fali zagrljaj, bez riječi, samo pogled, samo tišina koja vrišti TU SAM... Uvijek si kažem neću se nadati ničemu, neću očekivati ništa, i do nekog trenutka to i radim, i onda samo pukne brana, i gotovo, sve u vodu pada, sve što sam si obećala postaje magla koja nestaje... I zanimljivo je to, čim pomislim evo, možda ipak možda postoji netko i za mene, ne, sve se rasprši, sve nestane, odjednom, ko da sam presjekla neku nit, otvorila neka vrata, i sve pobjeglo... I uporno tako, iz dana u dan, iz jeseca u mjesec, iz godine u godinu... Toliko slomova, toliko pucanja, a šta me još sve čeka, ne želim ni pomišljati... No jedino što me veseli u svemu tome, je to da me male sitnice mogu dići, mogu vratiti... Ali ne razumijem zašto toliko loših stvari uvijek dođe, da jednostavno sitnice se utope, nestanu, ishlape, i nema ništa osim suza i boli... Nema ništa što diže gore, helij se istrošio, balon pada, polako ali sigurno... I zanimljivo je da tražeći pomoć dobijem je od ljudi koje se najmanje nadam, čast izuzecima, a on odih od kojih istinski bi trebala nikada... Jednostavno ne znam na koji jezik više progovorim, postala sam poliglota što se tiče osjećaja, svakoga mogu razumjeti dok govori svoj jezik, ali oni mene nikako, pa zar sam toliko neshvatljiva...?
I evo, pišući ovo, postajem svjesnija koliko me sve ovo boli, koliko me boli biti sama, koliko sam nesretna radi toga što ljudi jednostavno ne mogu biti ljudi... Pa gdje je nestao čovjek...

Kino, jel se netko sjeća toga, što je to, zgrada, nešto za jesti, piti, što? Svi su zaboravili? Ja znam da jesam skoro pa potpuno, i sramota me reći... Ali što je je, ne pamtim kad sam išla pogledati neki film... Prije dva tjedna sam se odlučila konačno, i bilo je odlično, ma ništa ne može zamjeniti veliko platno, ozvučenje, i hrpa ljudi koja se smije ili plače skupa s tobom... Hrskanje kokica, šuškanje papira, grickanje špica, ma to je to... Ugodno zavaljeni u fotelje našeg obnovljenog kina čista je uživancija pogledati film, kasnije ga prokomentirati, otići na cugu u susjedni kafić... Pa jel smo svi to zaboravili? Evo baš se spremam otići pogledati jedan crtani, kad se vratim vam kažem koji (nek bude iznenađenje), i ono jedva čekam, naoružali smo se grickalicama i ostalom zaje... za zube, i odlučili idemo...
Prošle godine je bila frka sa našim kinima, svi u štrajku, nema plaća, nema gledatelja, nema ništa osim zidova i projektora koji pušta filmove duhovima prošlih vremena koji su obožavali dolaziti u kino, pa i dan danas tamo sjede i uživaju, pitajući se što je sa svim ostalim, što su zaboravili sve ovo? Lako je otići u videoteku, posuditi film, pogledati ga, možda sam, možda s nekim, ili čak skinuti sa neta, uzeti od nekoga, ali jel to to? Pogledamo doma film, ustanemo se i nastavimo sa poslom koji smo ostavili iza sebe prije početka gledanja... Ma nije to to, treba otići van, treba otići među ljude, osjetiti pravi filing ozvučenja i filmskog platna, pa nije bez veze to sve tamo...
Možda će neki od vas reci skupe karte, hm, možda i jesu, no da li ne trošimo i na ostale nazovimo gluposti isto toliko love, možda još i više... Nije mi žao nikada bilo dati za kino, za kazalište, koje stvarno rijetko posjećujem, ali omakne se i meni, za dobru knjigu... Sve to nekako ulazi u ono kultura i obrazovanje... Ne mislim da oni koji to ne rade da su manje obrazovani, ili kulturniji, nego jednostavno, smatram da propuštaju nešto dobro, nešto originalno, trud ljudi, koji žele da ih se pohvali ili pokudi, ovisno o izvedbi... Kino je naravno druga stvar, ne možemo kuditi redatelja, scenarista, ali ostaje nam uvijek za priču, vlastiti komentar u društvu... Ako ništa drugo još jedna tema za razgovor kada nam ponestane ideja...
Evo sada se odo spremiti, odo u kino, odo se "kulturno uzdizati" što bi jedan prijatelj rekao... A ispričam vam kak je bilo... Zadnji puta je bilo sramotno malo ljudi, nadam se da će se ovaj puta popraviti... Iskreno se nadam... Ipak, Osijek je veliki grad, i da dva kina ne može popuniti to je žalosno, strašno i ponižavajuće... Bar za moje neko shvaćanje svega toga...

Obožavam more, obožavam vodu, slanost i osjećaj lakoće dok se pliva, roni... Volim boju, miris, šum. Galebovi, ribe, borovina, ... Nepreglednost prostranstva pučine, valove koji se dižu i spuštaju tek toliko da more ne bi zaspalo. Odsjaj sunca na površini, svjetlucanje kapi koje plešu iznas vode...
Cijela godina je stremljenje i čekanje odlaska na obalu, opuštanje, punjenje baterija, ... Cijela godina je sanjanje o skoku u more, dodiru soli na koži, mirisa kose na vjetru...
Volim ljude koji tamo žive, koji žive od mora, puni su priče, puni su doživljaja, slika koje je šteta ne podjeliti sa drugima... Ribarenje, odlazak na pučinu, pogled u crnilo ispod sebe, zamišljanje koliko se života krije u toj dubini, i kakav se sve život krije dolje... Nekima je more život, nekima ljubav, sve što im treba da bi bili sretni. Prisvajaju ga k sebi, smatrajući da je i ono prisvojilo njih... I sretni su radi toga... No koliko sretni? Sretni što ga mogu zagrliti, što mogu popričati s njim, što im daje utjehu kad im je teško? Da li se smiju zajedno, plaču zajedno?
Potaknuta filmom stvarno sam se zapitala koliko je moguće voljeti more i sve što je u njemu toliko jako, toliko silno, čak više od najdražih ljudi, svoga djeteta, sebe samog, i predati mu se, dati svoj život za njega i sve ostalo ostaviti iza sebe? Da li je to san koji se mora ostvariti nekima, da li su to osjećaji koje ja ne razumijem? Št je sve čovjek spreman učiniti za svoje snove, a što nije za ljude oko sebe? No, smatrajući nekoga svojom obitelji, za njega se žibvot daje, istina...
Da li na kraju krajeva imamo uopće pravo suditi o nečijem izboru, odluci, snu koje se treba ostavriti? Ne, ali o načinu na koji se ostvaruje smatram da da.

Joj, kako je svijet okrutan, kako smo mi sami prema sebi okrutni... Evo nakon super dana dolazi loš dan... Kod mene to obratno, nakon sunca kiša... hehe... ajd onda će po vašem, nakon kiše sunce valjda... A zašto si to činimo sami sebi, ja ne kontam... Pokušavamo biti jaki, pokušavamo biti ok, ali na kraju šavovi popucaju, sve se raspadne i BUUUUM... E baš to, ono dvoje bombe pričaju, i jedna drugu pita: Buš pukla? A druga će: BUUUUUM... E ja pukla, haha, koga je udarilo udarilo... I znate šta, bolje i pukniti nego gutati, u svakom slučaju... Ovak pucaju manje bombe, onak bi bile krmače i atomske i ne znam ni ja šta sve ne... A onda stradaju svi, i krivi i nevini... Ako nevinih ima uopće...
A zašto pucam, hm, razlog jednostavan, radi ljudi i radi odnosa između njih i mene... Jednostavno neke ljude ne razumijem, pokušavam, i kad pomislim evo ga, tu je, skontala, opet nešt novo, opet nešt drugačije, opet ništaaaaaaa... No neka, meni u korist to sve ide, ja učim, povećavam prag tolerancije, a to mi ipak treba za moje zanimanje, zar ne? Eto u svakom zlu neko dobro, ajd barem nešto... Evo, bum bum dan je, a Osijek izgubio od Dinama u Osijeku, eto, kud ćeš bolje... Ne može jednostavno...
Jutros kad sam se probudila, pomislila sam u sebi, Bože pomozi mi danas da preživim novi dan, da ne mislim o glupostima, da se ne živciram, da sam sretna radi jučer, i radi onoga što dobivam svaki dan, koliko god to malo bilo, ili ne dobivam, možda je tako i bolje... Da mi pomogne da shvatim stvari koje se događaju, i da razumijem osobe oko sebe... Hehehehe, i bilo je upravo suprotno, no koliko sma skontala, na kraju ispadne da mi je ovo sve neka škola.... A u biti cijeli život je neka škola, stalno nešto učimo, ako ništa drugo kako sebe kontrolirati u iritantnim situacijama... Nikome nije lako, svatko ima svojih problema, i svakome su njegovi problemi najveći, to je tako i treba biti... I ne želim kukati nad sobom, nad sudbinom... Sve se riješi, svaki problem ima riješenje... Negdje sam čula da eto svaka žena ima problem za riješenje... Hm, možda je u tom problem, haha, ja za riješenje tražim problem... Ma tko bi mene skonto, haha, ni ja sebe ne mogu... Ko ni neke druge osobe, pa stoga dragi moji koliko skontate skontate, vjerujte mi to je možda i puno više nego što sam ja uspjela...
I na kraju, želim vam laku noć, slatke snove, i don't worry, be happy...

Sreća, to je nešto što me lupa ovih zadnjih par dana. Ne znam zašto, ne znam kojim povodom, ali jednostavno lupa i udara... Na kraju krajeva, da li je uopće bitno zašto? Ma nijee, nek se samo događa, jel nakon par groznih dana, ovo je odlična promjena, promjena koja je došla sama od sebe. Neki će reći, e prošao ti je PMS, a možda je i to razlog, da, ali ja ne želim uopće tražiti razloge, jednostavno uživam...
A što ej to uopće sreća, da li se može opisati riječima, hm...? Ne vjerujem baš, nekako mi je teško to sročiti u neku smislenu rečenicu, dvije tri... Možda kada nam je smješak na licu bez razloga, kada se veselimo svakome novom danu, kada nam nije bitno da li ćemo ispasti glupasti, vrckavi ili nešto drugo dok se ludiramo, i zabavljamo... Ma nije ni to... Kada ne razmišljamo o tome da li će netko nešto ružno reći nama iza leđa, jednostavno ga poljubimo, zagrlimo... Hm... Kada dobijemo na lutriji, nekoj nagradnoj idri... Ma sve je to možda... Djete, dečko/cura, muž/žena, osobe koje volimo kažu nam nešto što jako dugo nismo čuli, nešto što smo priželjkivali... Ma sve je to skupa neki brutalni opis, ali neću to opisivati, to je jednostavno osjećaj...
Jutros, nakon dužeg vremena mi se javila jedna jako draga osoba, za koju sam mislila da je otišla, da se neće ni vratiti, ali tu je javila se, i jednostavno rekla EVOOO MEEEE... Nabacila osmjeh, i to je bilo dovoljno... Sinoć mi se javila još jedna previše možda draga osoba, koja stvarno zna izbaciti iz takta, no prihvatila sam ju takvu kakva je, i to je dovoljno. Radi toga me svaki puta i obraduje nekom sitnicom, jednostavno pričom... Jako rijetko pričamo, ali baš pričamo, i on to zna, da me stvarno razveseli kada je jednostavno tu, i kada mu riječi izlaze iz usta...
Danas, razmišljajući, stvarno sam se obradovala kada sam skontala koliko stvari sam učinila u ovoj godini, iako je još relativno daleko kraj, ali stvarno mi je drago da ono što sam si zacrtala na novogodišnjoj zabavi, da sam i više od toga ostvarila do sada... Neke odluke koje sma donjela, njih sam se i pridržavala, ljude kojie sam smatrala lošima po sebe sam izbacila iz svog života, i toga se držim i dalje, ma koliko mi značili... Ljude za koje smatram da mogu na njih računati su trenutno oko mene, i ne puštam ih nikuda... I najbitnije od svega, ja sam se uspjela promjeniti na bolje, to sam isti shvatila sinoć u priči, da sam tolerantnija i da ne pucam na prvu riječ, ispeci pa reci, moj novi moto... Ali i pokušavam pomoći ljudima oko sebe, ne time da im dajem, nego time da im pokažem kako mogu sami...
I evo, dok sam pisala ovaj post shvatila sam zapravo da sam sretna jel sam uspjela sebe promjeniti, prihvatiti one neke stvari koje sam mislila da neću nikada moći, počela sam konačno uživati, u sebi i drugima... Na poslu sam ono što sam htjela da budem, i trudim se biti još bolja, na faksu pokušavam hvatati neki tempo, sa frendovima pokušavam naći vremena, a sa sobom jednostavno biti zadovoljna... I na kraju, kada se zapitam tko sam, e upravo to što i trebam biti, upravo ono što sam si nekada davno zacrtala, sa možebitnim popravcima, ali sve je to u radnom stažu... To sam ja, ona koja piše sve ove riječi, i ona koja je ponekad tužna, ponekad depresivna, većinom nasmijana i sretna... I otvorena za mnoge mogućnosti...

Potaknuta pričom jednog dragog prijatelja, evo baš si nešto o tome i razmišljam... Kako vrijeme prolazi, i ništa se vratiti ne može, pa čak ni stara mjesta u koja smo zalazili... Sve je to na istoj lokaciji, sve je to na istom kućnom broju, ali kao da ne postoji više... Izbrisano, nestalo, to više nije taj kafić, to više nije ta atmosfera... Ljudi se mijenjaju, odlaze, dolaze drugi, treći, i svakim danom postaje sve udaljenije... Pamtimo svoje društvo, svoju ekipu koja je ludovala tamo, koja je znala napraviti štimung baš onako kako je to trebalo, onako po našem ukusu, i volji... A gdje ej to sada, gdje su ti isti ljudi? Jesu možda promjenili kafić, jesu možda promjenili okupljalište a da me nisu obavjestili? Ne vjerujem... A što je onda u pitanju, hm, projena nas samih? Vjerojatno, i mogla bi reći i sigurno...
Baš neki dan prolazim pored okupljališta iz srednje škole, prolazim pored gazdarice koja je još uvijek tamo, i ugodnos e iznenadim... "Pa joj, kako tebe dugo nisam vidjela u ovom kraju, ali ni cijelo društvo, svi ste se nekuda razbježali. I da ti iskreno kažem, nakon vas Gimba nije više što je bila, sve neki novi klinci koji ne znaju šta bi sa sobom, ne znaju organizirati, zabaviti se...Gdje je društvo, jeste u kontaktu, jeste se svi razbježali? Joj bašbi bilo dobro da se skupite jednom ovdje kod nas..." Ove riječi su mi se usjekle u srce baš bi bilo dobro da se ponovno okupimo, da ponovno organiziramo feštu kakvu smo mi znali napraviti... No, toga više nema, svatko je na svoju stranu otišao, otuđili se ljudi... Ne svatkos a svakim, ali u globalu da... A fali mi to mjesto, fali mi taj osjećaj opuštenosti...
Naravno, svaki puta kako se promjenim, i ja nađem neko novo mjesto, neko novo društvo, novi ugođaj, i nije mi žao radi toga, nisam tužna jel imam jude oko sebe koji me uveseljavaju, potiču i podržavaju... Ali nekada sam svarno nostalgična, nostalgična za onim št je bilo lijepo ali kratko... $ godine srednje kole, jako jako kratko vrijeme... Vjerujte mi, kada prođe i kada je iza, pomislimo pa kuda i kada prije, zar ne? Sa svojom facom idemo u Aljmaš, laganini i pričamo, i dođemo i na tu temu, i koji je bio konačni zaključak: povratak u ta vremena samo radi društva i osjećaja zabave i neobaveza s kojima smo trenutno okupljeni... Ali nije mi teško raditi, nije mi teško ni sada živjeti ono što sam izabrala, jel mislim da sam odlučila najbolje.
No, ipak bi voljela nekada vratiti vremeplov par godina ranije, i ponovno se pojaviti na starom mjestu, gdje smo tako često zalazili i dobro se provodili... Ipak bi još jednom htjela doživjeti taj osjećaj... I baš planiram kako bi se to moglo i ostvariti, samo uz dobru volju, organizaciju, i puno puno želje...

Maleni ispod zvijezda... Koliki beskraj nas okružuje, koliko prostranstvo, neistraženi prostor, i sve to budi maštu i razmišljanje, pa da li smo stvarno sami u svemu tome... Da li smo stvarno toliko podareni, i toliko sreće imamo da smo sami u tolikom svemiru, da smo jedini živući stvorovi, jedini sa mogućnosti osjećanja, razmišljanja, življenja... Da li smo stvarno jedinstveni, ili nas ipak okružuje nešto, netko, i smije nam se odozgo, ili pak stremi onome što smo mi postigli... Hm, da li smo mi sretni time što smo postigli? E da, koliko smo uistinu maleni ispod zvijezda... Koliko se osjećamo osobnima, specifičnima, sposobnima promjeniti svijet, promjeniti sutra, doživjeti nešto bolje... Ili smo samo gledatelji ove velike pozornice, velikoga svijeta, koji nam stavlja pod nos mogućnosti, no one se same odvrte ko film u kinima, i mi na njih ne utječemo?
Posljednjih par dana, osjećaj malenosti, sitnosti, bio je ogroman, prevelik, osjećaj nemoći, osjećaj da se ništa neće i ne može promjeniti... No zašto sve to, zašto takve misli? Da li je razlog možda prevelikog zalogaja koji sam uzela, prevelikog koraka kojeg sam napravila, i nisam bila u stanju to i odraditi, pokrenuti se u tolikoj mijeri? Sve je moguće, jel tjera nas nešto u nama da napravimo korake, da napravimo što više toga, da iza sebe ostavimo barem jedan mali djelić svemira, djelić sjećanja, koji će nas na kraju odvesti u beskraj, koji će nas odvesti u vječno sjećanje... Povijest, no da li želimo ući u povijest, da li želimo biti u istom košu kao i neke osobe koje su obilježile povijest ali na negativan način... Neki bi rekli, povijest je povijest, ostaneš zapamćem, ma nebi hvala, nebi ja ostala zapamćena po nečemu lošemu, nećem na što se ljudi zgražaju...
Ali evo zadnja dva dana, zvijezde su mi postale nešto puno bliže, puno bliskije, osjećam se velikom, moćnom, i spremnom progutati sve zalogaje koje zahvatim žlicom... A da li ću radi toga opet pasti, ne znam, možda... Ali osjećam se veliko, osjećam se spremnom podariti svijetu oko sebe ono što očekuje, ono što ja očekujem od njega... Sretna sam radi svega, radi boli koju sam osjećala, radi suza koje su me pekle, radi osmjeha podarenih od dragih ljudi u nastojanju da mi ga prebace nekako na moje usne... Sretna sam radi prijatelja, radi ljubavi, koju osjećam bezubvjetno, bez obaveza, bez osjećaja da mi ju se treba uzvratiti, volim radi toga što volim, i što mi je tako lakše, volim... Veličina ispod zvijezda, ne, nismo maleni, veliki smo svatko u svom svemiru, svatko u svojoj okolini, i tako budimo veličine i ostalih oko sebe... Uvijek sam bila sretna kada sam nekome uspjela vratiti samopouzdanje, podići ga višlje, onoliko koliko on to zaslužuje, jel svatko zaslužuje svoju veličinu, svoje mjesto ispod zvijezda... Svatko na svoj način bilježi povijest, i bit će upisan u neku svoju knjigu, neka svoja srca, i živjet će viječno, koliko god se to činilo nestvarno, ili predaleko... Svatko je velik ispod zvijezda, ali ne treba gledati predaleko, ne treba grabiti velike korake... Činite ono što vas veseli, ono što mislite da ste u mogućnosti, ali i malo više od toga, jel svi smo mi jako samokritični i smatramo da možemo manje nego što uistinu možemo... Zato, uhvatite svoja prijatelja, povedite ga sa sobom, potaknite na putovanje kroz svemir, i neka vam je sa srećom... Ja sam svoga uhvatila, i upravo putujemo, visoko, daleko, i veliko, u onoj veličini koju smatramo da možemo, i to je stvarno veliko... Jel svi smo VELIKI ISPOD ZVIJEZDA...

Evo, konačno da i to izgovorim - muškarci su stvarno privilegirana bića, kako im je samo Bog dao takve privilegije, i mogućnosti... Evo baš jutros, pričam sa svojom facom, i stignemo do zaključka, pa oni imaju dvije glave, ajme meni... ali problem je u tome što misle samo jednom, i to onom manjom, i onom koju bi trebali koristiti samo ponekad... I to trebali uspješnije nego što ju koriste... Ali ne, oni ju koriste za gluposti, kao i onu gore, veću malo, no ništa pametniju...
A čemu im je onda dano te dvije glave...? Evo mi naprimjer, imamo jednu, a ipak funkcioniramo kako treba, a šta bi bilo tek sa dvije... Ili je to možda neki konflikt onda, ako jedna radi ne može druga, ili šta? No problem je opet u tome što jednako funkcioniraju i jedna i druga, nijedna nije pametnija... E to je ono što me ponovno fascinira, ma joj, mene u posljednje vrijeme jako puno toga fascinira, što je dobro, svaki dan otkrijem nešto novo, nešto što do sada nisam znala, i o čemu mogu pisati... Ideja nikada dosta, a ovih dana mislim da ih je i previše... Eto, to sve izlazi iz ove moje jedne jedine glave, koja služi za sve...
Ali ajde dobro, nećemo generalizirati baš na sve, da ne koriste svi ni jednu ni drugu... Iz iskustva mogu reći da koriste, ali samo jednu od njih, ja do sada nisam naišla na nijednog dečka koji koristi obje onako kako bi trebalo... Jel postoje neke instrukcije za to, pa da ih se malo pouči? Joj, mislim da bi trebale biti, ako ništa drugo draga ajmo nas dvije organizirati... Naziv će biti, osposobljavanje i upis u radnu knjižicu - zanimanje: korisnik obje glave, i to vrlo dobro... Mislim da će se moći zaposliti na dobrim mjestima... a i mi ćemo biti barem malo sretnije, jel ćemo znati da bar netko zna šta radi...
Evo baš sinoć, po običaju, obje smo doživjele to da muškarac koristi samo jednu glavu i to onu manju, ponavljam, manju, i da njih to boli briga, jel tako im je fino, ugodno, zanimljivo, i njih čini sretnima... E pa dragi moji, ako ne počnete koristiti onu sa mozgom i moždanim vijugama loše vam se piše... Jel dosta je bilo glupih izjava, mučenja, i ubijanja u pojam svega što se u suknji kreće (dobro u zadnje vrijeme više su hlače, ali ajde recimo radi priče)... Mislim da ste i sami shvatili da više nema uspjeha bez razmišljanja, i da žene više nisu što su bile... I one su počele misliti, koliko god to vas bolilo ili smetalo, naviknite se na tu ideju, i mislim da će vam biti puno lakše u životu...
A do tada, dok to ne shvatite, mi ćemo vas još donekle trpiti, jel ipak bez vas ne možemo, a bome ni s vama u zadnje vrijeme, no kako smo mi barem malo tolerantnije, prihvaćamo to da još učite, i privikavate se na sve ovo novo što vas okružuje... To su ipak vaši prvi koraci u novi svijet, svijet misli, svijet otvarnja sebe, i prihvaćanja drugih...
Pozdrav dragi moji od mene, sada sam natrkeljala puno stvari, no nadam se da se neki neće naći uvrijeđeni, to je samo moje skromno mišljenje, trenutak inspiracije, i nadam se da ćete ipak i nešto shvatiti iz svega ovoga...

Uvijek vječno pitanje ZAŠTO? Zašto ovo, zašto ono... E imam i ja jedno pitanje, zašto se prošlost uvijek obije o glavu, zašto žalimo za onim što se nije dogodilo, zašto nam je teško kada pomislimo šta je moglo biti, a eto, radi nekih glupih razloga smo to propustili? Evo upravo mi se vrte ta pitanja po glavi, i razmišljam ZAŠTO... Zašto se nisam pustila u tom trenutku, hm da li bi onda bilo danas drugačije? Ma u biti, bilo bi drugačije, samo da li bi bilo bolje ili lošije, to je ono ključno... Ne šalim za onim što sam učinila, nego za onim što nisam učinila, jel sada kad gledam na to stvarno su bili glupi razlozi za to... No lako je biti general poslije bitke, zar ne?
E kako je teško ljudima pružiti drugu šansu, kako je teško ponovno biti onako kako je bilo... No, pitam se zašto uvijek uprskam neke stvari za koje stvarno ne želim, pogotovo sa ljudima do kojih mi je stalo, i do kojih će mi biti stalno valjda dok sam živa... No, eto ponovno, takva sam, previše se dajem, i previše ulažem u neke odnose u koje ne znam da li bi na kraju trebalo ulagati, no ponavljam, za ničim ne žalim što učinim, samo za onim što ne učinim... I sada se trenutno tako osjećam, nostalgično za nekim vremenima, koja su bila odlična, ali koja sam ja upropastila, hm, radi nekih drugih ljudi, radi nekih drugih okolnosti... No ti ljudi su i dan danas u mojim životima, i stvarno mi nije žao radi njih, ne želim takve osobe izgubiti nikada, jel prijatelje se jako teško nađe i stekne, a povjerenje tako lako izgubi... Jednim hipom, treptajem oka... A meni je povjerenje užasno bitno... Ali zašto uvijek bude tako, radi nekoga, nečega, nekih spleta okolnosti koji ne idu na ruku...
Ma današnji dn je ono kako bi možda neki rekli JADAN, tužan, neki kažu loše meteorološke prilike su nastupile, ma jedino da u mojoj glavi, ima previšeoblaka, i već neko vrijeme se oluja sprema, no nikako da dođe, i da se ispada, izgrmi, ispuca... Samo me hvata malo strah šta će tek onda biti, šta će se onda dogoditi, kakve posljedice t osavlja na ljude koje volim... Nadam se da onda neće shvatiti nešto krivo, i da će to biti on ADJE ISPUCAJ SE, VIDIMO SE SUTRA NA KAVI... Ali znate i sami da to svakome nekada dođe, ali evo meni se već neko vrijeme sprema, ali nikako da bukne... Ah, možda je samo pms, no mislim da je malo uranio onda... Ili pak meteorološke prilike, hm.. Ajde ako tražimo isprike onda je sve to skupa, no nema isprike, sama si kriva za sve što mi se događa... I uvijek je tako, ali osjećajima se ne može upravljati glavom, u to sam sigurna i uvjerila se milijun puta... I zbog toga gava to i radi što radi, uništava samu sebe, jel ne može uspostaviti kontrolu nad nečim što je toliko bitno u mome živou, tj svačijem, i nastane kaos... Ajme ljudi koji kaos će tek biti... Draga moja, ajmo mi zajedno neku oluju napraviti, onda će valjda nekima biti jasno... A što bi trebalo biti jasno... PA DA NISMO BAŠ TOLIKO PLAVE KOLIKO SE NA PRVI POGLED ČINI... Imamo osjećaje, srce, i ne možemo podnjeti ama baš sve što se od nas traži..
Ajme, oluja se sprema... I to gadna...

Evo mene opet, ma morala sam nešto reći... No, ne studiram medicinu, pa neće biti sa tog gledišta, no ajmo ovako... Zašto ljudi pričaju jedno, misle drugo, rade treće? I zašto ja to ne mogu raditi? Jel ja nisam normalna ili oni? Hm, uvijek su me učili da kad sam jedina u nečemu da onda nešto nije u redu sa mnom, ali ovaj puta nešto sumnjam u to... Toliko čovjek stekne neko povjerenje u određene osobe, i na kraju se prokocka kao da nikome nije stalo do toga, i nitko ne želi tako nešto... Zar se ljudi, ajmo u ovom postu reći, dečki, likovi, boje reći iskreno ono što misle, zar je lakše mal vući za nos, jel to zato da bi stalno netko trčao za njima, pa da budu face, ili što? Ali i kad shvatim da je tako, zašto se ne mogu takvih osoba okaniti, zašto mi prirastu srcu, previše prirastu, i onda se živciram, patim, gubim osjećaj za svoje ja...Hm... Ali dobro, uvijek ja nešt ispaštam, na to sma navikla već...I u jednom svom blogu sam napisala fucking feeling, hope, zar ne? Strašan osjećaj, toliko može dignuti a toliko i srušiti na kraju, da misliš e ispod ovog ne ide, ALI IDE IDEEEE.... No, takvi smo kakvi smo, pogotovo ja, koja se nada u bolje sutra, nada se u dobro u ljudima, nada se u nešto dobro... E pa ja od toga ne odustajem, koliko god me gazili, valjda će se jednoga dana i isplatiti...
No dosta mog baljezganja, što bi rekla jedna meni draga osoba, dosta je bilo priče, idemo se nadati da će biti bolje...:-)
Pozdrav i pusa svima...

A o ćemu da pričam sada, hm... Ajd ovako, ovih par dana mi je blago rečeno bio pakao, od dobrog početka vikenda, dva koncerta u gradu, kpala Cambi i Crvena Jabuka, do totalne katastrofe nakon toga...Gubljenja živaca,pitanja milijun, i na kraju skontala da sam bila glupa...Uglavnom, nikada se neke stvari ne mogu popraviti ma koliko se trudili, ili mislimo da se trudimo...Kad se jednom prekine to je to, čvor uvijek ostane čvor, i nikada više nike ko prije, ma koliko mi voljeli tu osobu...No ja ko ja, uvijek pokušavam naći dobro u osobama, i eto ja se takva kakva jesam ponada da se jedna osoba promjenila, na bolje naravno, što je po priči i bilo tako, no nakon nekog vremena, kad se netko pretvara to se vidi, i opet ista stvar nastupila, i naravno, dani užasa nakon toga, a kao da to nisam mogla predvidjeti, hm, a valjda nisam mogla ili htjela, to je pitanje...No, uvijek nešto korisno izvučem iz svega toga, sve je to na neki način škola, zar ne...Što bi Gibo rekao...E a ja kažem BIVŠI ODJ... LAGANINI... POVRATKA NEMA, ŠTO JE BILO BILO JE, PROMJENITI SE NEKE STVARI NE MOGU A NI TI...E sad kad bi on to i pročitao, ali i svaki bivši, to bi možda nečemu i koristilo, no eto, bar sam negdje to izjavila, i sad mi je lakše uf :-)))
Pozdrav vam ostavljam, i nedajte se vuči za nos...pa da na plastične operacije moramo ići jel ko pinokio izgledamo, e pa neće, ja ću radije taj novac potrošiti na nešto korisnije, na primjer kremu za samotamnjenje :-)
pusa svima i pa pa...

Hahahahaha, evo još jedan u nizu blogova, samo koliko će me držati da ovdje pišem pitanje je...Nema me često ovdje, ili ipak ima, hm to sve ovisi, no malo mi je nekada i muka ovoga prostora ovdje...Zašto? Toliko ljudi, toliko osobnosti, i nikome nemožeš vjerovati....U to sam se uvjerila iz vlastitog iskustva...No ajde, ipak ima nešto i pozitivno, upoznala jednu dobru ekipu, no naravno ne bez muka i trošenja živaca, no što bi rekli mnogi, za sve se treba pomučiti, pa i za to da se upali tv...Eto toliko od mene za sada...Javim vam se ja još ovdje, iako pišem na sto strana...no ajde, ja uvijek imam što za reći pa ću imati i ovdje...hahahaha...pozdrav i pusa svima...